Očaran zavijanjem vukova: Kako je sovjetski znanstvenik 2 godine živio u divljini s vučjim čoporom

Kavkaski vukovi nisu toliko agresivni kao što se misli. To pokazuje i primjer Jasona Badridzea.

Kavkaski vukovi nisu toliko agresivni kao što se misli. To pokazuje i primjer Jasona Badridzea.

Global Look Press
Sovjetski znanstvenik Jason Badridze je tijekom 1970-ih proveo dvije godine u vučjem čoporu. Zajedno s vukovima je išao u lov, dok je istovremeno vršio krajnje neobična istraživanja.

"Osjećao sam se kao vuk", rekao je uz osmijeh sovjetski i gruzijski etolog Jason Bardridze u intervjuu kada su ga pitali kako se osjećao dok je išao u lov na jelene. Ovaj znanstvenik je 1974.-1976. živio s vukovima. Jeo je i spavao zajedno s njima. U njegovom prvom čoporu je bilo šest vukova.

Sve je počelo još u djetinjstvu kada ga je otac odveo u šumu u Gruziji. "Čuo sam zavijanje vukova. To me je uzdrmalo i preokrenulo sve u mojoj duši", kazao je u razgovoru za Ruski reporter. Poslije toga je Badridze znao da će postati znanstvenik i što će proučavati.

Polulegalna znanost

Jason Badridze (rođen 1944.) sada živi i radi u Gruziji. Proučavanje vukova i njihovog ponašanja važan je dio njegovog života još od 1970-ih.

Etolozi proučavaju ponašanje životinja. Još 1970-ih sovjetski znanstvenici nisu ništa znali o vukovima u divljoj prirodi. Znanstvenih publikacija je bilo malo, a žitelji sovjetske Gruzije su ih uglavnom istrebljivali. Kada je diplomirao na biologiji, Badridze je odlučio promijeniti nešto u tom pogledu. On je svoje istraživanje obavio u tajnosti.

Otišao je u Boržomski klanac u Gruziji i tamo pronašao odgovarajući čopor koji je živio na teritoriju od 100 četvornih kilometara. Badridze kaže da je platio tamošnjim šumarima da više ne pucaju u vukove i da ih ostave na miru, te je "zaprijetio da će ih nalupati" ako prekrše dogovor.

Susret s vukovima

Kako čovjek komunicira s grabežljivim divljim životinjama? To je bio težak zadatak čak i za Badridzea koji je bio lovac te je umio mjesecima živjeti duboko u šumi. "Jedini način je bio polako ih naviknuti na svoje prisustvo", kazao je novinaru časopisa Kot Šrjodingera.

Trebalo mu je četiri mjeseca da to postigne. Badridze je oprezno pratio vukove po tragu bez izravnog kontakta, kako bi se čopor naviknuo na njega. Zatim je počeo unaokolo bacati komadiće tkanine koju je nosio. Vukovi su najprije izbjegavali tu tkaninu, ali su zatim prihvatili njezin miris kao poznat. Kada se čopor naviknuo na Badridzeov miris i prisustvo, uslijedio je najopasniji korak - direktan susret.

Badridze se još uvijek dobro sjeća prvog susreta s odraslim vukom, oči u oči na udaljenosti od pet metara. "Gledao me u oči nešto manje od minute, ali to je izgledalo kao čitava vječnost. Zatim je nabrao njušku i pokazao zube, a onda se vratio svom kolegi i oni su otišli u šumu", sjeća se znanstvenik.

Badridze je stajao kao ukopan, nije se mogao pomaknuti. Sada se i ne sjeća koliko je to trajalo, ali tada je shvatio da je kontakt uspostavljen - vukovi su ga prepoznali i prihvatili.

Navikavanje na divlji život

Jason Badridze kaže da su odnosi u vučjem čoporu bili izuzetno topli i prisni.

U čoporu kojem se pridružio Badridze bila su dva odrasla vuka (par), njihova tri mladunca i stari vuk koji je bio predvodnik čopora. Ubrzo nakon prvog kontakta vukovi su prihvatili Badridzea i on je spavao blizu njihove jazbine.

Znanstvenik je svuda pratio čopor. Kada su vukovi trčali, trčao je i on. Zaostajao je za njima, ali ne mnogo, jer je bio u dobroj formi. Čopor ga je čak pozvao da sudjeluje u lovu i on je mnogo puta lovio s njima. Naravno, on nije ubijao jelene - to je bio posao odraslog vuka - ali je zajedno s mladuncima pomagao u tjeranju plijena.

Vukovi su ljubazno dijelili svoje meso s Badridzeom. Naravno, on nije jeo sirovo meso. Svoj dio je nosio preko rijeke i pripremao ga na vatri. Pored toga, uglavnom se hranio kruhom i mesnim nareskom. "Još uvijek mrzim mesni narezak. Ne mogu ni pogledati ", kaže Badridze s osmijehom.

Intenzivno druženje

Vukovi su tretirali Badridzea kao člana svog čopora. Čak su mu spasili život riskirajući vlastite živote.

Tijekom višemjesečnog života s vukovima (a živio je s nekoliko vučjih čopora), Badridze je saznao mnogo toga o njihovom ponašanju, ponekad s velikom mukom. Jednom se uvjerio da vukovi mogu biti čak i čovjekoljubivi. Oni su ga tretirali kao svoga te su ga spasili od medvjeda.

"Vraćali smo se iz neuspješnog lova umorni. Ja sam sjedio na velikom kamenu, a tamo je spavao medvjed. Iznenada se medvjed pojavio i pošao prema meni. Vukovi to čuli te su ga napali, iako je on jednim udarcem lako mogao ubiti svakoga od njih", priča Badridze.

Tko je agresivniji, životinje ili ljudi?

Znanstvenik smatra da su ljudi u izvjesnoj mjeri čak i agresivniji od vukova i da se manje rukovode logikom.

Badridze je ostao vjeran svojim divljim prijateljima. Još uvijek mu je poznat i jezik zavijanja i režanja. Kasnije, kada se on već vratio u "civilizaciju", vukovi iz spomenutog čopora su pobijeni, a Badridze i dalje radi s vukovima nekoliko desetljeća pokušavajući obnoviti ovu životinjsku vrstu u Gruziji.

Uzimao je vučiće od lovaca, uzgajao ih u kavezu, a zatim učio kako se ponašati u divljini i puštao na slobodu. Ukupno je odgojio 22 vuka, ali možda je još bolja stvar sve ono što je učinio (i još uvijek čini) kako bi ljudi upoznali istinsku prirodu vukova i odbacili polumitološku predodžbu o njima kao o krvožednim zvijerima.

"Ja smatram da su ljudi izuzetno surova bića. Samo ljudi uživaju u agresiji. Za druge vrste je agresija isto što i strah. Ljudi svoje vlastite loše osobine projektiraju na životinje", kaže Badridze.

Pročitajte i: Savjeti putniku: Kako preživjeti susret s amurskim tigrom

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više