Anatolij Bugorski je 13. srpnja 1978. godine vidio "bljesak jači od tisuću sunaca", kada ga je protonska zraka snage 76 GeV (1 GeV je jednak milijardi elektrovolta) pogodila u glavu. Kao što je fizičar kasnije rekao, nije osjetio bol, ali je znao da će posljedice biti dugoročne.
34-godišnji sovjetski fizičar je radio na Institutu za fiziku visokih energija u podmoskovskom gradu Protvinu. Baratao je protonskim akceleratorom U-70, čija je zraka u to vrijeme stvarala najjaču energiju na svijetu.
TASS
Princip akceleratora se koristi u velikom hadronskom sudarivaču. Nuklearne čestice se ubrzavaju do vrlo velikih brzina i sudaraju u vakuumskim cijevima, a zatim se proučavaju čestice koje se pojavljuju u tom sudaru. Sovjeti su krajem 1970-ih planirali napraviti vlastiti sudarač u Protvinu, a U-70 je bio njegov neodvojivi dio.
Dio uređaja kojim je rukovao Bugorski emitirao je protonsku zraku. Bugorski je javio kontrolnom centru da se zraka isključi "za 5 minuta", ali je stigao na to mjesto minutu ili dvije ranije. Vrata u salu za eksperimente su greškom ostala otvorena nakon prethodnog eksperimenta, a lampica koja je svijetlila kao upozorenje da je zraka još uvijek aktivna bila je pokvarena.
Sergej Veličkin / TASS
Bugorski je ušao u salu kako bi pregledao uređaj kada ga je iznenada zraka promjera 2x3 mm pogodila u stražnji dio lubanje, prošla mu kroz srednje uho i sljepoočnu kost, i izašla pored lijeve nosnice. U djeliću sekunde Bugorski je bio izložen dozi zračenja između 200 000 i 300 000 rendgena, što je 300 puta više od smrtonosne doze.
Testiran potencijal preživljavanja
Zabrinut zbog ovog događaja, Bugorski je završio svoj posao vezan za tehničko opsluživanje i unio bilješke u dnevnik. Kao iskusan fizičar koji je završio Moskovski inženjerijsko-fizički institut on je znao da je ovo bio vrlo neobičan slučaj. Međutim, strahujući od posljedica (institut je bio tajna ustanova), on nije odmah priopćio što se dogodilo. Otišao je kući, ali mu se tamo stanje pogoršalo. Lijeva polovica lica je brzo otekla i zato je Bugorski narednog jutra podnio izvještaj, poslije čega je odmah prebačen u Moskvu.
Smješten je na intenzivnu njegu specijalne bolnice kao prvi pacijent koji je podvrgnut tako jakoj dozi zračenja. Jedna od njegovih liječnica bila je Angelina Guskova, vodeća ruska radiologinja. Ona je 1986. godine pratila stanje ljudi stradalih u černobilskoj katastrofi. Svi podaci vezani za liječenje i oporavak Bugorskog drže se u tajnosti, ali je cijeli slučaj detaljno proučen.
U početku su svi mislili da se fizičar neće oporaviti, ali se on 18 mjeseci kasnije vratio na posao. Bugorski je rekao da mu je u oporavku pomogla "velika ljubav prema sportu".
"Bio sam jedan od najboljih nogometaša i košarkaša našeg instituta. Vozio sam bicikl čak i zimi", rekao je on. Bugorski je čak ispričao kako je dva puta u životu čudom izbjegao smrt. U prvoj godini života, kada su njemačke nacističke trupe razorile njegovo selo u Orlovskoj oblasti, on je "istrgnut iz majčinih ruku i bačen iz kuće", ali čudom se nije smrznuo, iako je nekoliko sati proveo u snijegu.
Kasnije je kao dječak preživio udar struje. Mnogo godina nakon "atomskog" incidenta on je u jednom intervjuu rekao da je ono što se dogodilo dobra tema za istraživanja i da je to bilo "nenamjerno testiranje posljedica protonskog rata. Bio sam testiran ja. Testiran je ljudski potencijal preživljavanja".
Posljedice
Andrej Solomonov / Global Look Press
Bugorski više nije mogao čuti na lijevo uho, a lijeva strana lica mu je ostala djelomično paralizirana i "mlađa" od desne. Doživio je mnogo manjih i najmanje 6 snažnih napada epilepsije. S vremenom su ti napadi prestali.
Dulje od desetljeća nakon incidenta on je dva puta godišnje odlazio u bolnicu na ispitivanja, gdje je kontaktirao s drugim žrtvama radijacije. "Mi se svi poznajemo, isto kao bivši zatvorenici", kaže on. "Nema nas tako mnogo. Svi znamo kako je tko prošao u životu. U suštini, sve su to tužne priče".
Intelektualne mogućnosti nisu stradale, ali se Bugorski počeo brzo umarati. Uspio je završiti doktorsku disertaciju na kojoj je radio prije incidenta. Kasnije su on i njegova žena dobili sina Petra.
Tajnost institucije nije išla Bugorskom u prilog. On nije imao službene dokumente koji bi mu omogućili da dobije odgovarajući lijek. Zato mu je kasnije dodijeljen status žrtve nesreće u černobilskoj nuklearnoj elektrani. Srećom, kolege iz Rusije i inozemstva pomogle su Anatoliju da se održi.
Nije mu išlo na ruku ni zatvaranje sovjetskog projekta izgradnje akceleratora. Izgradnja je počela 1983. te je završena 1994., ali nije puštena u rad zbog rezanja proračuna. Sada je akcelerator zatvoren. Financira se samo osnovno tehničko opsluživanje.
I dalje ostaje bez odgovora pitanje kako je čovjek preživio radijaciju nekoliko stotina puta veću od smrtonosne. Teško je uspoređivati slučaj Bugorskog s dobro poznatim slučajevima zračenja s letalnim ishodom kao što je slučaj "atomskog čovjeka" Harolda McCluskeyja i Alberta Stevensa. Bugorski nije bilo ozračeno cijelo tijelo, a samo zračenje je kratko trajalo.
Za razliku od klasičnog neurološkog slučaja Phineasa Gagea, Bugorski nije imao nikakvih psihičkih problema, niti gubitak pamćenja.