Ako vas put nanese u grad Novozibkov u Brjanskoj oblasti (blizu granice Rusije s Ukrajinom i Bjelorusijom), najvjerojatnije ćete ugledati običan provincijski gradić, kakvih u Rusiji ima mnogo - loše ceste, napola prazna sela, zarasla polja i stare autobuse sovjetske proizvodnje. Niti jedan znak, tabla ili putokaz neće vam reći da se u zadnjih 30 godina ovaj grad nalazi u zoni evakuacije i da je jugozapadni dio Brjanske oblasti područje koje je najviše pogođeno nuklearnom katastrofom u černobilskoj elektrani, koja se nalazi oko 200 kilometara zračnom linijom.
Novozibkov. Izvor: Gleb Fjodorov
Kapi joda
Kada je krajem travnja 1986. godine na Novozibkov pala radioaktivna kiša, nitko od 40 tisuća stanovnika nije mogla zamisliti što ih čeka. Bilo je toplo i sunčano, a grad se pripremao za svibanjske praznike.
Prvi je zračenje otkrio Sergej Sizov - učitelj početne vojne obuke lokalne Pedagoške škole. Tih se dana sa svojim učenicima bavio temom dozimetra zračenja. Kada su 28. travnja na središnjoj televiziji vrlo šturo izvijestili da je u Černobilu došlo do manjeg ispuštanja radijacije, Sergej je to odlučio provjeriti.
"U osam ujutro 29. travnja ovdje u ovom kutku bilo je 11 mikrosivertima na sat, a pod odvodnom cijevi - 65 (u Rusiji je dozvoljena norma radijacije 0,15 mikrosiverta)", prisjeća se Sergej u dvorištu škole. Pokušao je podići uzbunu u gradu, ali su lokalne vlasti odlučile pričekati direktivu iz Moskve. Ona je stigla za više od tjedan dana. Svo je to vrijeme Sergej svojoj djeci i studentima davao kapi joda, prisiljavao ih da mijenjaju odjeću, što ih je spasilo od raka štitnjače.
Izvor: Gleb Fjodorov
U zoni evakuacije
Krajem 1980-ih je nekoliko stotina naselja jugozapadno od Brjanske oblasti bilo uključeno u zonu evakuacije, premda se stanovništvo nije prisiljavalo na odlazak, već je samo onima koji žele dana prilika da se presele.
Zašto je bilo tako? Ako ćemo objašnjenje svesti na nekoliko točaka, glavnih će razloga biti malo. Prvo, prije Černobila u Sovjetskom Savezu nije bilo ni iskustva, ni sustava nadzora, ni metodologije za procjenu štete od zračenja na ogromnim područjima, tako da je rad trajao godinama. Ne samo stanovništvo, već i vlasti nisu znale prave razmjere katastrofe.
Drugo, budući da su se nesreća i saniranje posljedica katastrofe dogodile u posljednjim godinama postojanja Sovjetskog Saveza i 90-ima, za dekontaminaciju područja i preseljenje ljudi jednostavno nije bilo novaca. Lokalna legenda kaže kako je 1990-ih u Novozibkov došao sam Boris Jeljcin koji je odlučio ne preseliti ljude, već ukloniti kontaminirano tlo. Tlo je uklonjeno samo u samom gradu.
I treća točka je važna. Glavnina tih ljudi nije se htjela preseliti. Većina je, čak i znajući za opasnost, ostala. Dio je otišao, ali mnogi od njih su se vratili. Precizne statistike nema.
Roditelji Viktora Streljukova, kao i on sam, a i njihovi preci mnogo generacija, rodom su iz starovjerskog sela Svjatsk udaljenog 30 kilometara od Novozibkova. Umjesto nekad naprednog naselja s dvije crkve i stotinu kuća, kao što je to bilo prije 30 godina, sada je ovdje samo mlada šuma. Stanovnici su otišli. U šumi se nalazi ono što je ostalo od njihovih domova. Radijacija je u prosjeku 0,6 mikrosivertima na sat. Takvi pejzaži obično su prikazani u filmovima o apokalipsi.
Najživlje što je ovdje ostalo je staro groblje na rubu sela, gdje su još uvijek pokapaju ljudi, uglavnom starci. I kapela koju je Viktor sagradio na zgarištu nekadašnje crkve. Stanovnici Svjatska, kaže Viktor, razasuti su po bivšem Sovjetskom Savezu, a on je ostao. Zbog roditelja koji su se, nakon što su napustili selo odmah nakon Černobila, nakon nekog vremena vratili u susjedni Novozibkov. Sada su pokopani na groblju, a Viktor se liječi od raka.
Izvor: Gleb Fjodorov
Anomalije
Godine 1986. učenica Galina Sviridenko imala je 16 godina, kao danas njezin sin Denis. Dječak doslovno nema uši, ima iskrivljenu kralježnicu i kosti te zaostaje u razvoju. Pretrpio je osam operacija. Galina su trebale tri godine kako bi dokazala vezu između zračenja i anomalija u razvoju djeteta.
Osim Denisa, 2000. godine se u Novozibkovu rodilo sedmero djece s Downovim sindromom. Prema statističkim podacima koje navodi Ljudmila Komogorceva, bivša viceguvernerka Brjanske oblasti, a danas poznata ekologinja, nakon Černobila se udio djece koja boluju od kroničnih bolesti povećao s 8 na 80%, a stanovništvo oblasti 2,5 puta češće oboli od raka od ruskog prosjeka.
Kirurg Novozibkovske oblasne bolnice Viktor Hanajev kaže da najveću opasnost ne predstavlja zračenje, već nataložene male doze radijacije koje dospijevaju u organizam uglavnom kroz namirnice uzgojene u ovom kraju. Tijekom godina nataložena radijacija može izazvati rak, i to ne samo kod čovjeka čije je tijelo kontaminirano, već i kod njegovih potomaka.
Događaju se i čuda. Nedavno je u Novozibkovsku bolnicu doveden čovjek za kojeg se može reći da je "živi nuklearni reaktor". Njegova kuća se nalazi na zemlji koja zrači 500 mikrosiverta na sat. Tijekom svih ovih godina, od katastrofe do današnjeg dana, u njegovom organizmu se nataložilo preko 25 milijuna bekerela. To je nekoliko desetaka puta više od smrtonosne doze, ali njemu još uvijek ne pada na pamet da umre.
Istina, takvi slučajevi su rijetkost. Tijekom protekla dva mjeseca u Novozibkovu je otkriveno osam slučajeva raka štitnjače. "Za naš grad je to veoma mnogo", kaže Hanajev. "Prije 1986. godine rak je ovdje bio rijetkost".
Izvor: Gleb Fjodorov
Radijacija je posvuda
Ovdašnje stanovništvo se toliko naviklo na radijaciju, da svi rade i ne govore mnogo o njoj, mada je radioaktivnim izotopima zagađeno sve što raste i što se uzgaja u ovim krajevima. Zagađeni su i zemlja, i voda, i drvo, i divlje životinje, i gljive, i svi ostali plodovi. Međutim, plaće su male, tako da su šuma i vrt glavni izvor prehrambenih proizvoda.
"Trideset godina tako jedemo i ništa strašno", kažu mještani. Pa ipak je strašno. Suradnica ovdašnjeg laboratorija za kontrolu radijacije kaže da je zemlja ponegdje i čišća nego što je bila, ali ono što raste iz zemlje zagađeno je isto kao i prije 30 godina. Prošlogodišnje sušene gljive, koje su donesene na ekspertizu, pokazale su razinu radijacije od 100 000 bekerela po kilogramu, a norma je 2500.
I pored toga, 2016. godine je broj naselja Brjanske oblasti koja su predviđena za iseljavanje smanjen na 26, a nekada ih je bilo 226. Novozibkov je također službeno proglašen mjestom sigurnim za život. Zajedno s ovim popisom smanjene su i dotacije - s 2000 na 1000 rubalja mjesečno.
Žitelji su podnijeli tužbu, ali su izgubili na sudu jer nisu imali dovoljno dokaznog materijala. Tužena strana je Ministarstvo za izvanredne situacije, a ono se poziva na podatke mjerenja terena, koje od 1986. godine vrši znanstveni centar "Tajfun" u gradu Obnjinsku u Kaluškoj oblasti. Po riječima Ljudmile Komogorceve, mjerenja nisu bila regularna, vršena su različitim metodama, i nitko od žitelja i ekologa nije vidio rezultate tih mjerenja.
Olakšice i ekonomija
U cijeloj toj situaciji postoji sablazan da se sva krivnja prebaci na državu i lokalnu vlast, koje bi zaista mogle više ulagati u rehabilitaciju ove regije. Paradoks je, međutim, u tome što žitelji zapravo ne žele iseliti, već žele da im se vrate olakšice koje ovise o statusu naselja. Olakšice u visini od 2 do 6 tisuća rubalja su dobrodošle u regiji gdje je malo radnih mjesta, i gdje se zarada od 10 tisuća rubalja tretira kao dobra plaća.
"Nama nije bitno kako se zove zona. Nama su potrebne kompenzacije", kaže kirurg Hanajev. Po njegovim riječima, ovdje se "može živjeti, ali uz poštivanje pravila radioaktivne sigurnosti. Potrebno je čistiti šumu, dopremati čiste namirnice i specijalno gnojivo. U tome treba pomagati država, ali ona ne pomaže".
Oksana Inaševska, predsjednica Vijeća majki Novozibkova, kaže da su one spremne savladavati poteškoće, ali da ne vide nikakve ekonomske perspektive. "Ekonomski razvoj ovih rajona zaustavljen je zajedno s Černobilom".
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
