U sudnici broj 600 Palače pravde u njemačkom gradu Nürnbergu pored zločinaca i branitelja sjedili su suci i tužitelji iz četiri zemlje pobjednice – SSSR-a, Francuske, Velike Britanije i SAD-a. Za gotovo godinu dana rada Suda oko njega su se odvijali raznorazni događaji, od kojih su neki dobro poznati, a neki su ostali iza kulisa i u javnosti se daleko rjeđe spominju.
Bivša zgrada suda u Berlinu, Kleistpark, ranije rezidencija Savezničkog kontrolnog vijeća, 1953.
Ullstein bild/Getty ImagesSovjetsko rukovodstvo inzistiralo je da suđenje bude održano u Berlinu, gdje su zemlje pobejdnice uspostavile Savezničko kontrolno vijeće, organ vrhovne vlasti pobjednika na teritoriju okupirane Njemačke.
Međutim, zapadni saveznici inzistirali su na Nürnbergu, koji se nalazio u američkoj zoni okupacije. Tu je sačuvana i velika sudnica (Palača pravde), koja je podzemnim prolazom bila povezana sa zatvorom, što Berlin nije imao. Pored toga, smatralo se da je ovo mjesto simbolično jer su se tu održavali svi kongresi Nacionalsocijalističke partije Njemačke od 1927. godine.
Međutim, ipak je Berlin postao sjedište Međunarodnog vojnog suda i u njemu je početkom listopada 1945. godine održano nekoliko sjednica u zgradi Kontrolnog vijeća. Sam proces suđenja počeo je 20. studenog 1945. godine u Palači pravde u Nürnbergu.
Hitler okružen feldmaršalom Keitelom, rajhsmaršalom Hermannom Göringom i Martinom Bormannom. Fotograf nepoznat.
Universal History Archive/Getty ImagesOptužnice su podignute protiv 24 najveća nacistička zločinca. Na smrtu je kaznu osuđeno 12 optuženih, premda su je dvojica uspjela izbjeći.
Hermann Göring, vrhovni vođa jurišnih odreda (SA), general SS divizije, ministar njemačkog ratnog zrakoplovstva i Hitlerov nasljednik, osuđen je na smrt vješanjem ali je prije egzekucije izvršio samoubojstvo, progutavši kapsulu kalijevog cijanida.
Martin Bormann, šef partijskog ureda NSDAP-a i firerov osobni tajnik, osuđen je u odsutnosti na smrtnu kaznu vješanjem. On nije prusustvovao suđenju i mjesto njegovog boravka nije bilo poznato.
Robert Ley, predsjednik njemačkog radničkog fronta, objesio se u svojoj zatvorskoj ćeliji još prije suđenja, 25. listopada 1945. godine, nekoliko dana nakon podizanja optužnice.
Gustav Krupp von Bohlen, šef koncerna "Friedrich Krupp" koji je aktivno financirao njemački pokret, proglašen je neizlječivo bolesnim. Sudski proces protiv njega obustavljen je do početka suđenja na pripremnom ročištu 15. studenog 1945. godine.
Trojica optuženih – vicekancelar Franz von Papen, šef Odjeljenja za radioemitiranje Ministarstva narodnog obrazovanja i propagande Hans Fritzsche i ministar ekonomije nacističke Njemačke Hjalmar Schacht oslobođeni su optužbi.
Rudolf Hess, desno, drži glavu od bolova u trbuhu tijekom suđenja ratnim zločincima u Nürnbergu, 30. rujna 1946. Napustio je sudnicu nakon objavljivanja presude. Hermann Göring sjedi lijevo.
APNa fotografijama i arhivskim videosnimkama suđenja vidi se da prisutni nose sunčane naočale. Razlog je bilo osvjetljenje u dvorani. Ovako je to u svojoj knjizi "Na kraju krajeva. Nürnberški dnevnici" opisao Boris Poljevoj, specijalni dopisnik lista "Pravda" s međunarodnog suda: "Blijedo, ravnomjerno, nekako ravnodušno i depresivno osvjetljenje, u kojem sve unaokolo poprima zelenkastu, smrtonosnu nijansu." Na sve prozore bile su navučene tamne zavjese. Prema riječima Poljevoja, upravnik zatvora, američki pukovnik Burton Andrus, "jednom se prilikom našalio s novinarima: 'Pobrinut ću se da nitko od njih više ne vidi Sunce.'"
Od umjetnog osvjetljenja mnoge su boljele oči, pa su prisutni, kao i optuženi, ponekad nosili tamne zaštitne naočale.
Novinari žure izvijestiti o presudama donesenim na kraju "najvećeg suđenja u povijesti", Palača pravde, Nürnberg.
Keystone/Getty ImagesZatvorenim sjednicama nisu mogli prisustvovati novinari, kao ni publika. Da bi se saznalo što se događa u sudnici, uvedeno je sljedeće pravilo o kojem piše Boris Poljevoj: "Ako se tijekom suđenja naslućuje nešto zanimljivo, u svim prostorijama Palače pravde pusti se jedan zvučni signal; ako se odigrava nešto što zaslužuje posebnu pažnju, čuje se dvostruki signal, a ako je nešto senzacionalno, onda je signal trostruki."
Po riječima Poljevoja, signali su nalikovali na nepodnošljivo urlanje, dolazili su odnekud ispod stropa i ponavljali se mnogo puta.
Hermann Göring za vrijeme unakrsnog ispitivanja, Međunarodni sud u Nürnbergu, Palača pravde, sudnica br. 600, 1946.
The National Archives and Records AdministrationAmerički vojni list "Stars and Stripes" ("Zvijezde i pruge") objavio je 10. travnja 1946. godine bilješku u kojoj se navodi kako se sovjetski tužitelj Roman Rudenko toliko razljutio na Göringa tijekom saslušanja da je izvadio službeno oružje i pucao u bivšeg rajhsmaršala.
Glavni sovjetski tužitelj Roman Rudenko
TASSMeđutim, kasnije su novine demantirale tu izjavu: "Vijest da je glavni sovjetski tužitelj na suđenju u nastupu gnjeva pucao u Göringa nije potvrđena. Prema priopćenju dopisnika iz Nürnberga, Göring je živ, zdrav i spreman odgovarati tužitelju. Priopćenje da je tragično poginuo objašnjava se činjenicom da su u redakciji pogrešno protumačili frazu dopisnika koja je glasila da je general Rudenko moralno strijeljao Göringa.
Ratni dopisnici lista "Pravda" na Nürnberškom procesu (slijeva nadesno): Boris Poljevoj, Vsevolod Višnjevski i Viktor Tjomin.
MAMM/MDFPriču o vojnom pilotu Alekseju Marsejevu, za koju je pisac dobio Staljinovu nagradu, Poljevoj je počeo pisati u Nürnbergu. Inspirirao ga je Göringov odgovor na pitanje doživljava li početak rata protiv SSSR-a kao najveći zločin koji je Njemačku doveo do katastrofe. Göring je tada rekao:
"To nije zločin, to je greška. <...> Naša obavještajna služba dobro je radila, i znali smo otprilike broj vojnika Crvene armije, broj tenkova, avijacije, znali smo i moć ruskih vojnih tvornica. <...> Ali mi nismo poznavali Ruse. Čovjek s Istoka uvijek je bio misterij za Zapad."
Jednom je prilikom tijekom suđenja 24-godišnja Tatjana Stupnjikova, sovjetska prevoditeljica, žurila na svoje radno mjesto u sudnici. Trčala je hodnikom, ali se iznenada okliznula i umalo pala. Netko ju je tada u posljednji čas pridržao.
"Kada sam došla k sebi i podignula pogled da bih vidjela svoga spasitelja, ispred mene je stajao Hermann Göring s osmijehom na licu. Stigao mi je šapnuti na uho: ’Vorsicht, mein Kind!’ (Pažljivo, dijete moje!)", napisala je Stupnjikova u memoarima.
Kada je Tatjana ušla u dovranu, prišao joj je francuski dopisnik i na njemačkom rekao: "Vi ste posljednja žena u Göringovom zagrljaju."
Friedrich Paulus u Nürnbergu.
Jevgenij Haldej/Global Look PressU jesen 1946. sudski je proces izgubio na intenzitetu. Počele su se širiti izjave obrane i samih optuženih da je napad nacističke Njemačke na SSSR bio preventivna mjera. Sovjetska delegacija morala je hitno pružiti uvjerljive argumente o tome da je napad Trećeg Reicha bio unaprijed planiran.
Takav "adut" iznenada je postao Friedrich Paulus, zarobljen 31. siječnja kod Staljingrada. Sovjetsko rukovodstvo tajno je dostavilo Paulusa u Palaču pravde radi svjedočenja. Na saslušanju u Nürnbergu bivši njemački maršal izjavio je da su "sve pripreme za napad na SSSR koji je izveden 22. lipnja vršene još u jesen 1940. godine".
Više o ulozi Friedricha Paulusa na Nürnberškom suđenju čitajte u našem materijalu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
