U početku je izgledalo da Stupnjikova nikako ne može dobiti posao prevoditeljice na krajnje važnom Nürnberškom procesu, jer ona nije bila članica partije, a roditelji su joj spadali pod status "narodnih neprijatelja". Drugim riječima, nije se moglo očekivati da ona može postati član sovjetske delegacije. Ali na samom početku suđenja postalo je jasno da sovjetskoj strani nedostaje mnogo prevoditelja. Narodnom komesarijatu za unutarnje poslove (NKVD) naloženo je da brzo nađe ljude, pa je i Stupnjikova pozvana da se javi generalu Ivanu Serovu, zamjeniku Lavrentija Berije, narodnog komesara NKVD-a.
"Prijem je kratko trajao: 'Javljeno mi je da vi možete simultano prevoditi...' Šutjela sam, jer nisam imala pojma što znači izraz 'simultano prevođenje'. Tada sam znala samo za pismeno i usmeno prevođenje", napisala je kasnije Tatjana Stupnjikova u svojim memoarima "Ništa osim istine".
Već su nakon dva dana Tatjana i troje njenih kolega stigli avionom u Nürnberg. Pred njima je bila cijela jedna godina rada u ključnom sudskom procesu protiv nacističkih zločinaca. Stupnjikova se vratila kući tek u siječnju 1947. godine.
Već se prvog dana Tatjana zadržala na poslu, ne primijetivši da su kolege napustile kabinet i krenule prema autobusu koji ih je vozio do vila na kraju grada gdje su bili smješteni. Tako je sama morala tražiti izlaz iz zgrade, ali su hodnici Palače pravde nalikovali na pravi labirint.
Stupnjikova je zalutala i pokušala ući na jedna vrata bez natpisa, ali u tom su je trenutku dvojica pripadnika američke vojne policije uhvatila pod ruke i odvela u zatvorsku sobu. Tatjanu je tada najviše uplašila misao da će rukovodstvo sovjetske delegacije saznati za taj slučaj i izvući zaključak da je ona učinila prekršaj, tj. da je imala "tajni" susret sa strancima. A za to je mogla dobiti nekoliko godina robije.
Ali ubrzo je u njenu sobu upao njen kolega, prevoditelj Konstantin Curinov, u pratnji trojice američkih vojnika. "Napokon sam te našao!", bile su njegove prve riječi. "Kasnije smo mi jedno drugom često ponavljali tu frazu", napisala je Stupnjikova u svojim memoarima, opisujući prvi susret s budućim mužem.
Jednom prilikom, početkom kolovoza 1946. godine, Tatjana Stupnjikova je žurila u prevoditeljski "akvarij" i dok je trčala kroz hodnik, neočekivano se spotaknula. Sigurno bi pala, ali ju je zadržao "netko vrlo krupan i snažan".
"Kada sam došla k sebi i podignula pogled da bih vidjela svoga spasitelja, ispred mene je stajao Hermann Göring s osmijehom na licu. Stigao mi je šapnuti na uho: ’Vorsicht, mein Kind!’ (Pažljivo, dijete moje!)", napisala je Stupnjikova u memoarima.
Kada je Tatjana ušla u salu, prišao joj je francuski dopisnik i na njemačkom rekao da će sada ona biti najbogatija žena na svijetu: "Vi ste posljednja žena u Göringovom zagrljaju. Zar ne shvaćate to?"
Stupnjikovoj se, doduše, nije svidjela ta "francuska" šala. A Hermann Göring je osuđen na smrt vješanjem, ali je 16. listopada 1946. godine, dva i pol sata prije egzekucije, izvršio samoubojstvo, progutavši kapsulu kalijevog cijanida.
U blagovaonici Palače pravde postojao je sustav samoposluživanja i u sali nije bilo dovoljno mjesta za sve. Jednom je Tatjana s poslužavnikom u rukama ugledala stol za kojim je sjedio samo jedan američki stariji vodnik. Ona je sjela za taj stol jer drugdje nije bilo mjesta. Taj je čovjek bio toliko ljubazan prema njoj da ju je to iznenadilo. Donio joj je salvete kojih nije bilo na stolu, pružio joj sol i rekao, kako je ona kasnije opisala, da će za nju rado učiniti sve što mu ona zapovijedi.
U isto su vrijeme njene kolegice iz sovjetske prevoditeljske ekipe sjedile blizu tog stola i upućivale joj nekakve tajanstvene znakove, što je zbunilo Stupnjikovu.
Stariji je vodnik u međuvremenu donio četiri porcije Tatjaninog omiljenog sladoleda. To je bilo čudno, jer u blagovaonici Palače pravde nije bilo lako dobiti repete. Tada je Stupnjikova postala sumnjičava. Ipak se nije suzdržala i pojela je dvije porcije sladoleda, ali je zatim odmah ustala i otišla, i pored toga što ju je Amerikanac nagovarao da ostane još nekoliko minuta.
U radnom su kabinetu joj zatim kolegice ispričale da je ručala s nasljednim krvnikom Johnom Woodsom. Vojni sud još nije bio okončan, ali je Woods na vrijeme došao u Nürnberg da provjeri jesu li vješala dovoljno čvrsta.
Uoči početka jednog suđenja Tatjani su prišla dva francuska novinara i uručila joj velikog živog smeđeg puža kakav se obično može naći u vinogradima Njemačke i Francuske. Uvjeravali su je da je puž najbolja amajlija koja čovjeka čuva od svih neugodnosti prilikom prevođenja. Tatjana je uzela mekušca i požurila na radno mjesto. Ubacila ga je u čašu s vodom i počela prevoditi.
Nekoliko dana kasnije u jednim lokalnim novinama pojavila se fotografija Stupnjikove i njenog puža. Ispod fotografije je pisalo: "U Sovjetskom Savezu još uvijek nije iskorijenjeno praznovjerje. Ova se Ruskinja prilikom prevođenja ne odvaja od svoje amajlije."
Očekivalo se da građani SSSR-a imaju negativan stav prema praznovjericama, koje su se tretirale kao zaboravljena prošlost. Srećom, ovaj događaj nije privukao ničiju pažnju, tako da je Tatjana na kraju donijela puža u Moskvu.
Međunarodni tribunal okončan je 1. listopada 1946. godine. Nakon toga su sovjetski prevoditelji tri mjeseca radili u Leipzigu koji je bio u sovjetskoj okupacijskoj zoni. Morali su lektorirati stenograme uspoređujući tekst prijevoda s originalom.
Početkom siječnja 1947. prevoditelji su doputovali u Berlin, a odatle u Moskvu. Po povratku u rodni grad, Tatjana je počela tražiti posao koji bi mogla kombinirati s poslijediplomskim studijem. Našla ga je u Ministarstvu kinematografije, jer su ministru Ivanu Boljšakovu hitno bili potrebni stručnjaci za prevođenje "trofejnih filmova".
Tatjani je priopćeno da će raditi osobno za druga Staljina. Pored prevođenja, imala je zadatak i birati filmove bez ljubavnih scena i politike. To su morali biti isključivo crno-bijeli filmovi jer je Staljin izbjegavao filmove u boji za slučaj da su "štetni po zdravlje".
Jednom komisija čitav dan nije mogla pronaći nijedan odgovarajući engleski ili francuski film. Svi su se nadali da će posljednji film koji je Stupnjikova pregledala konačno odgovarati kriterijima. Tatjana je već bila prilično umorna i umalo joj je promaknuo trenutak kada se na ekranu pojavila slika u boji. Ispostavilo se da je to bio film u filmu. Tako je ona izbjegla potencijalno kobnu grešku.
Prisjećajući se rada na Nürnberškom procesu, Stupnikova je istaknula: "Za početnika u simultanom prevođenju ništa nije korisnije od stalne i dugotrajne prakse u prevoditeljskoj kabini sa slušalicama na glavi i mikrofonom u rukama." Ako je tako, onda simultani prevoditelj za njemački i engleski jezik nije mogao zamisliti bolju praksu od vojnog tribunala, kako po obimu posla, tako i po sadržaju.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
