Do 1917. godine u Ruskom Carstvu postojala je široka ponuda profinjenog donjeg rublja. U carskoj Rusiji veći se dio šivao po narudžbi. To je bio znak dobrog ukusa u plemićkim i trgovačkim obiteljima. Izlozi u gradovima bili su prepuni modela od fine čipke i svile. Dok se serijska proizvodnja rublja odnosila samo na vojsku, mornaricu i zatvorenike.
Međutim, sve se počelo mijenjati nakon revolucije. Stvaranje novog "sovjetskog čovjeka" nije se ograničavalo samo na čitanje Marxovog "Kapitala" i članstvo u pariji. Ideologija je prodirala duboko u privatnost čovjeka, doslovno sve do gaća. Sredinom dvadesetih godina država je nacionalizirala uspješne tvornice za proizvodnju rublja i poduzeća lake industrije. Ona je tako postala i glavni "dizajner" donjeg rublja za sovjetske žene.
Profinjenost se počela smatrati luksuzom buržoazije. U zemlji je 1926. godine objavljena brošura psihologa Arona Zalkinda "Seksualno pitanje u uvjetima sovjetskog društva", u kojoj je definiran jasan odnos prema ženi i njenoj seksualnosti: njegovao se imidž nove žene – s lopatom i viličastim ključem, koja je snažna i ravnopravna s muškarcem. Dok se strast prema profinjenom donjem rublju tretirala kao seksualna izopačenost.
Odlukom vlasti 1926. godine osnovana je nova organizacija pod nazivom "Glavodežda". Njen glavni cilj bila je proizvodnja vojnih uniformi. Ali paralelno je šila i donje rublje za široke narodne mase. Bila je to serijska, jednotipska proizvodnja, potpuno i jednoznačno neprivlačna. Građanke Sovjetskog Saveza dugo su mogle nabaviti samo 2-3 modela gaćica i gaća do koljena i jedan model grudnjaka.
Svi razgovori o "modi" završavali su izborom boje. Jedna od diskusija tim povodom dovela je do toga da se na izvjesno vrijeme u prodaji pojavi "moderno" i "ideološki provjereno" žensko donje rublje sa slikama traktora, aviona, srpom i čekićem, crvenim zvijezdama.
Fino donje rublje moglo se sada nabaviti samo na jednom mjestu – u tvornici "Moskvošveja" u Moskvi po individualnim narudžbama. Ali njihovi proizvodi bili su rezervirani samo za žene partijskih i vojnih rukovoditelja. Bilo je i krojačica koje su tajno radile od kuće, ali njih je u svakom trenutku mogla uhititi financijska inspekcija, jer je rad od kuće bio zabranjen.
"Žensko donje rublje iz vremena SSSR-a nije bilo namijenjeno za ljepotu i zavođenje. Nula erotike. Najvažnije je bilo da bude higijenski, praktičan i topao. U takvom rublju žena je bila spremna za rad, za realizaciju petogodišnjeg plana za četiri godine", kaže direktorica Muzeja sovjetske svakodnevice Irina Svetonosova. Ukratko, oko ženskog donjeg rublja formirao se imidž razumne stvari koja služi svojoj svrsi. Kako je govorio sovjetski avangardni umjetnik Aleksandar Rodčenko, stvari su postale "drugovi".
Međutim, predodžba koju su o udobnosti imali oni koji su birali modele također je bila relativna. Mnoge su žene smatrale da rublje previše steže i da je neudobno. Na primjer, grudnjaci, koji su se u narodu nazivali "torpeda", neugodno su stršali ispod svake haljine i stvarali vrlo neobičnu konturu (sovjetska industrija dugo nije uspijevala osmisliti tehnologiju izrade "košarica").
Krajem četrdesetih godina pojavio se standard za donje rublje koji je predviđao samo tri veličine grudi: 1, 2 i 3. Model je i dalje bio jedan te isti, bez završne obrade.
Umjesto današnjih modela gaćica nosile su se gaće do koljena. Osim običnih, od pamuka, sovjetske dame dobile su i gaće od debljeg platna i flanela (za zimu). Udobnost i zaštita od hladnoće i dalje su bili prioritet, daleko iznad estetike.
Do zaokreta dolazi tek 1957. godine. Nakon Svjetskog festivala mladeži, koji je kroz "željeznu zavjesu" pustio 35 000 stranaca, ministrica kulture Jekaterina Furceva objavila je: "Svaka sovjetska žena ima pravo na lijepu siluetu!" Na njen predlog u Moskvi i Lenjingradu grade se tvornice donjeg rublja, premda je situacija s tkaninama i detaljima i dalje nezavidna.
Ipak, iz Istočne Njemačke SSSR nabavlja postrojenje za šivanje grudnjaka "Anželika", za koje u glavnoj moskovskoj robnoj kući GUM žene stoje u redovima: ne može se probati, svatko može kupiti po jedan komad, tako da žene kupuju sve veličine, a zatim se razmjenjuju. Pritom je izbor veličina povećan na šest, dok ih je nakon sedamdesetih bilo već devet.
S proširenjem izbora veličina proširuje se i izbor modela koji prolaze cenzuru i pojavljuju se u prodaji. Sedamdesetih i osamdesetih na policama su izloženi i modeli iz Istočne Njemačke, Poljske, Mađarske i Jugoslavije. Oni slabo podsjećaju na ono što su sovjetske žene nosile dvadesetak godina ranije.
Do raspada SSSR-a tržište preplavljuje izazovna, jeftina i bodljikava sintetika iz Kine, koja je "drugarsko" donje rublje zauvijek protjerala s polica.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
