Tajna sloboda tijela: kakav je bio seks u SSSR-u

Izvor: Valerij Barikin

„Kod nas u SSSR-u nema seksa“

Sve što se tiče seksa bilo je oduvijek tabu u SSSR-u. Naravno, seks je pritom postojao. U velikoj mjeri, ništa manjoj nego danas. No razgovor o njemu smatrao se sramotnim i nepriličnim. Misli se da je tijekom jednog izravnog televizijskog prijenosa Lenjingrad-Boston za vrijeme perestrojke jedna žena rekla: „Kod nas u SSSR-u nema seksa“. To nije istina. Zapravo je htjela reći da nema seksa na televiziji.     

Nešto ranije izašla je 1977. knjiga Georgija Vasiljčenka „Opća seksopatologija“ u kojoj je generalizirao svoje iskustvo i opisivao parove koji su mu dolazili. Iz njegovog iskustva može se zaključiti da su mnoge psihičke smetnje bile posljedica nemogućnosti da ljudi pričaju o seksu. Za označavanje spolnog čina i spolnih organa postojale su samo nepristojne psovke ili medicinski termini. Naravno, ni jedno ni drugo nije poticalo iskreni razgovor o seksu. Još jedan skandal odigrao se 1978., kad je na velike ekrane došao film „Čudna žena“, o ljubavi koja se dogodila između mladića i starije žene. U „Komsomoljskoj pravdi“ izašla je recenzija na film u kojoj je pisalo: što je tu loše ako se svaki treći brak u Sovjetskom Savezu raspadne? Tad sam radio u Diplomatskoj akademiji i tu sam vijest saznao idućeg jutra u grčkim novinama. Čitav svijet je objavio tu recenziju. Čak u usporedbi sa Zapadom to je bio ogromni broj razvoda.  

Kako su neslobode došle na mjesto seksualnih sloboda

„Ne smetajte vozaču!“ Izvor: Valerij Barikin

Michel Foucault je govorio da je seksualnost instrument kojim vlast upravlja narodom. U dvadesetim godinama 20. st. sovjetska vlast je olabavila seksualne uzde. Oslobađanje seksualnosti i emancipacija žena događali su se unutar one iste borbe koja se vodila s religijom, gimnazijama, predavanjem grčkog i latinskog, frakovima, spiskom po činovima. Tad je bila dekriminalizirana homoseksualnost. Razvodi su postali apsolutno slobodna stvar, mogao si se razvesti a da pritom ne obavijestiš svojeg partnera.  

Potom je u Staljinovo vrijeme započela imperijska politika: zabranili su abortuse, kriminalizirali homoseksualnost, a razvod je postao dugotrajni proces. Čak u šezdesetim godinama morali ste, ako ste se htjeli razvesti, objaviti oglas u „Večernjoj Moskvi“ (jedne od najstarijih moskovskih dnevnih novina op. red.). Samo su se najutjecajniji ljudi mogli razvesti mirno, tiho.

Nakon rata nije bilo dovoljno muškaraca, zbog toga su ukinuli alimentacije. Pitanje o priznavanju očinstva nije se uopće postavljalo. Neudana žena ostavljala je u djetetovom rodnom listu praznu crtu. Tad su se šalili da se natalitet povećao na račun visoke cirkulacije muškaraca. Potom kad se početkom pedesetih situacija počela izjednačivati, ponovno su se pojavile tendencije za jačanje obitelji. Postojale su varalice koje nisu htjele platiti alimentaciju. Lov na njih zamijenio je u šezdesetim godinama drugu omiljenu narodnu zabavu – lov na narodne neprijatelje. S dužnicima se bavila policija i sud, na posao su slali pljenidbene naloge. Za jedno dijete trebalo je platiti 25% od zarade, za dvoje – 33%, za troje i više – 50%. Muškarci su se namjerno zapošljavali u onim poslovima koji su imali malenu zaradu, od nje su davali alimentaciju, a sami još zarađivali „na crno“. Onaj koji je plaćao alimentaciju bio je čvrsto uvjeren da svojim novcima zapravo hrani ljenčinu – novog ženinog muža.   

Crno tržište pornografije

„Mladi nadzorniče, na gradilište!“ Izvor: Valerij Barikin

Otimalo se oko nepristojnih fotografija. Njih su prodavali u vlakovima ljudi koje su zbog nečeg nazivali Bjelorusima. Oni su zaista po nečemu bili slični Bjelorusima – plavokosi, krupnih jagodica, s duboko usađenim svijetloplavim očima. Pravili su se da su gluhonijemi. Diler bi došao do tebe, povukao bi te za lakat i vadio pornografske fotografije. Fotografije su se mogle podijeliti u dvije različite grupe: manja grupa su bile ponovno štampane strane fotografije, veća - naš čarobni home-made. Sve se događalo na željeznim krevetima s niklovanim kuglicama i čipkastim jastucima nad kojim su visjele Šiškinove slike medvjedića (Ivan Ivanovič Šiškin – ruski pejzažist i portretist op. red.). Paketić takvih fotografija koštao je 3 rublja. Za usporedbu: šteka cigareta „Stoličnie“ koštala je 40 kopejki, boca votke – 3 rublja, karta za kazalište – 1, 5 rubalj...    

Ponekad su se fotografije prodavale kao špil karata, tad je pokraj svake sličice stajao i znak – recimo, dama tref. Osim toga, postojale su i pornografske priče, pisane rukom od strane nekog lokalnog majstora s tradicionalnim ruskim temama. Kasnije su se pojavili prijevodi s engleskog, poznata je bila knjiga „Raspust u Kaliforniji“. Otkucana na pisaćem stroju „Kamasutra“ također je išla od jedne ruke do druge. Ali na književnom crnom tržištu u SSSR-u prodavale su se samo pristojne stvari – Kafka, Pasternak, Cvetajeva; ponekad si mogao naći fantastiku, religioznu književnost. Ali nije bilo pornografske književnosti.

Početkom 70-ih dogodila se prekretnica: u SSSR-u počeli su dolaziti maleni albumi s pornografskim scenama, pornografski stripovi. Njih su kopirali, tiskali po noći. Također, pojavili su se filmovi na amaterskoj osammilimetarskoj vrpci. Filmovi su bili strani i, sudeći po kvaliteti, profesionalno producirani. Takve vrpce dovozili su uglavnom iz Njemačke. To su bili nijemi filmovi, odnosno zvuk nije bio potreban da bi se shvatila radnja filma. A radnja je itekako postojala! Svi filmovi 60-ih i 70-ih, čak i 80-ih, imali su dosjetljivu, zabavnu fabulu, što ih je činilo zanimljivim za gledanje.

Sovjetske kontracepcije  

Prezervativi su se uredno prodavali u ljekarnama. Ali nije bilo uobičajeno naglas raspravljati o prezervativima i lubrikantima. Većina muškaraca je u ljekarni ili jedva šaputala, ili govorila: „Paketić“, ili naprosto: „Aspirin“, ali uz namigivanje. Tad je bilo nemoguće zamisliti da će ogromni stakleni ormar s prezervativima stajati nasred ljekarne te da će se kupci savjetovati s ljekarnicima oko kvalitete, boje i mirisa.

„Aspirin“ je koštao dvije kopejke i postojale su tri veličine. Prezervativi su bili posipani talkom, što je značilo da ih je trebalo podmazati vazelinom ili slinom – po vlastitoj želji. Uvozni kondomi pojavili su se negdje sredinom 70-ih godina. Isprva su uvozili samo indijske, a potom su se počeli pojavljivati drugi. Kao i danas postojale su druge kontracepcije, samo nisu bile tako sigurne. Iskusne seksualne lavice učile su svoje prijateljice „kamo“ treba staviti kriškicu limuna. Stavljale su s koricom. I pomagalo je u većini slučajeva. Na kraju krajeva, limun je kiselina. A još su se žene ispirale permanganatnom kiselinom: skakale bi s postelje i trčale u kupatilo. Tamo je već bila spremna šalica s tom ružičastom vodicom.

„Dođi nam na gradilište!“ Izvor: Valerij Barikin

Sloboda tijela u SSSR-u i suvremeni seksualni totalitarizam 

Seks je bio jedan od načina suprotstavljanja totalitarizmu. Nije Orwell uzalud pisao da je zadaća totalitarne države podjarmiti tijelo, ukinuti seksualno uživanje. Danas se pojavio novi seksualni imperativ – depilacija, piling, fitness. U naše vrijeme bilo je svakakvih djevojčica – debeljuškastih, mršavica, krivonoga. Nitko se oko tog nije uznemiravao. Nije postojao kult sportskog tijela, jer su svi savršeno znali da je ono predodređeno za atlete i sportaše.  

U suvremenoj Rusiji pojavio se kult plastičnog, fotošopiranog tijela. To je nekakav drugi totalitarizam – totalitarizam reklame, mode. Sveprodirući diktat stila. U SSSR-u je bilo sve drugačije, vjerojatno zbog toga i što su svi bili siromašni te su se seksali bez primisli. Zbog toga je i prostitucije bilo puno manje. To je bila epoha gdje je sve bilo besplatno, a to se odnosilo i na seks. Zbog čega plaćati prostitutkama? Bolje dođi na ples.

Prostitutke i intelektualke

Prostitutke su bile na platformama velikih prigradskih stanica. Sjedile su, ispruživši noge, a cijena je bila napisana na đonovima, pa bi svaki prolaznik mogao vidjeti koliko koštaju. Postojale su za prostitutke dvije cijene u Moskvi: 3 ili 5 rubalja. Obično si ih mogao naći oko   podzemne stanice „Prospekt Mira“. Nosile su prstenove od novčanica od tri ili pet rubalja – zelenkastih ili plavkastih. Tako je svima bilo jasno koja je cijena. No malo tko je išao prostitutkama: koristiti usluge prostitutki isto je kao i platiti za pitku vodu koja šiklja iz fontane na svakom uglu. Dakle, želim reći da je bilo puno djevojaka koje su bile spremne podijeliti s tobom užitke seksa. 

Naravno, postojao je strah od zaraze. Bojali smo se gonoreje, sifilisa koji su bili na svakom koraku. Oko tog su postojali mnogi mitovi. Recimo, ljudi su znali da će od sifilisa čovjeku otpasti nos, ali je malo tko znao da će se to dogoditi tek za deset godina ako se čovjek ne liječi. Zbog toga su nakon divlje noći dečki, mrtvi ozbiljni, provjeravali je li im sve u redu s nosom. Problemi su nastajali i zbog manjka higijene, rijetko i loše smo se prali. U narodu se govorilo da su se razvratne djevojke češće prale, a pristojne djevojke bi se kupale jednom u četiri dana, kad su mijenjale donje rublje. Čak su i u 70-im susjedi mislili da studentica, koja unajmljuje sobu u „komunalki“ (zajednički stan za više porodica, obitelji op. red.) i tušira se svaki dan, mora biti prostitutka. U to vrijeme mislilo se da se samo prostitutka pere ama baš svaki dan.