Zašto je "Rostov tata, a Odessa mama": Gradovi SSSR-a u kojima je cvjetao kriminal

Odessa

Odessa, 1936.

Arkadij Šajhet/Privatna kolekcija

Odessa je još u doba carske Rusije bila poznata po svome podzemlju. U ovom su gradu operirali nadaleko čuveni kriminalci poput Miše Japončika i Sofije Bljuvštejn koja je bila poznatija pod nadimkom Sonja "Zlatna ruka".

Kriminogena situacija u Odessi, tom "biseru crnomorske rivijere", nije bila ništa bolja ni u prvim desetljećima sovjetske vlasti, a po završetku Drugog svjetskog rata postala je krajnje alarmantna jer su banditi bili daleko brojniji od pripadnika organa reda.

Deribasovska ulica u Odessi, 1963.

A. Fatejev/TASS

Ulicama Odesse noću se mogao prošetati samo ludo hrabar čovjek ili došljak koji nije bio upoznat sa situacijom u gradu. Doduše, ni u svojim stanovima ljudi nisu bili uvijek dovoljno sigurni. Često se događalo da bande "Crna mačka" i "Dodž-3/4" tijekom pljačke upadnu u stan, pokolju cijelu obitelj i bez traga nestanu u razgranatoj mreži katakombi ispod grada, koje su ostale od nekadašnjih kamenoloma.

Na kraju se sovjetska vlast odlučila konačno i jednom zauvijek obračunati s ovdašnjim kriminalcima. U tu su svrhu angažirane Oružane snage. Pripadnici vojske i sami su bili zainteresirani, jer su često žrtve bandita bili časnici sovjetske vojske koji su došli na ljetovanje.

Maršal Sovjetskog Saveza Georgij Žukov

TASS

U Odessu je 1946. godine došao "Maršal Pobjede" Georgij Žukov, koji je postavljen za zapovjednika Odeskog vojnog okruga. Nova je dužnost za njega bila kao progonstvo. Staljin se, naime, na taj način želio otarasiti pretjerano popularnog vojskovođe i poslati ga što dalje od prijestolnice.

Pripadnici milicije

MAMM/MDF

Postoji legenda po kojoj je Žukov inicirao u Odessi provođenje tajne operacije "Maskarada". Pripadnici policije i vojne obavještajne službe u civilnim odjelima noću su se šetali ulicama grada i služili kao mamac za kriminalce. Čim bi ih neki bandit pokušao opljačkati, pucali su bez upozorenja. Tako su, navodno, za nekoliko mjeseci likvidirane stotine bandita.

Danas mnogi sumnjaju u tu operaciju, ali je apsolutno evidentno da je maršal u najkraćem mogućem roku likvidirao kriminalne krugove u Odessi.

Rostov na Donu

Ulica Friedricha Engelsa (sada Boljšaja Sadovaja) u gradu Rostovu na Donu, 1965.

A. Čeprunov/Sputnik

Rostov na Donu uvijek je bio glavna konkurencija Odesi u borbi za zvanje banditske prijestolnice Ruskog Carstva. Kriminalni krugovi ovih gradova bili su međusobno tijesno povezani, tako da se među banditima često govorilo: "Rostov je tata, Odessa mama."

U Sovjetskom Savezu se o kriminogenoj situaciji u Rostovu počelo uveliko govoriti krajem 1960-ih. Upravo tada je u ovom gradu počela operirati banda "fantoma". To je bila možda i najkreativnija kriminalna grupa u sovjetskoj povijesti. Njezini pripadnici navlačili su na glavu crne čarape (otud i naziv bande) i upadali u prodavaonice i podružnice Gosbanke, naoružani pištoljima koje su sami konstruirali i koji nisu postojali nigdje drugdje u svijetu.

Banditi su bili dobro uigrani i djelovali su energično, tako da je policija jedno vrijeme dovodila "fantome" u vezu sa zapadnim specijalnim službama. Sva su tri člana ove neuhvatljive bande 1973. godine uhvaćena, osuđena i strijeljana.

Banda "crnog kapetana" - Valerij Samojlenko, Sergej Leženjikov i Dmitrij Samojlenko.

Arhiv Ministarstva unutarnjih poslova

Na smjenu "fantomima", koji su izvršili četrnaest oružanih pljački i dva ubojstva, 1979. godine došla je daleko brutalnija banda "crnog kapetana". Tri brata Samojlenko i njihov prijatelj Sergej Leženjikov zaustavljali su na cestama automobile, ubijali putnike (ponekad i cijelu obitelj) i uzimali sve što ima neku vrijednost, a automobile su potapali u rijeku ili jezero.

U jednom su napadu ubili kapetana milicije, poslije čega su njegovu uniformu koristili u organiziranju zasjeda na vozače koji nisu ništa sumnjali. Tako se pojavio naziv "crni kapetan".

Banda nije dugo harala ovim krajem. Njezini su članovi pohvatani već u ožujku 1980. godine. Jedan od tri brata umro je u ćeliji istražnog zatvora od ciroze jetre. Druga dvojica su strijeljana, dok je Leženjikov imao više sreće – dobio je samo petnaest godina zatvora.

Vjačeslav i Vladimir Tolstopjatovi

Magistr4815 (CC BY-SA 4.0)

Grad nije uspio ni predahnuti, a već se pojavila nova pošast u vidu bande čiji su članovi oblačili liječničke ogrtače i upadali u stanove pljačkajući i ubijajući vlasnike. Tako se pročula nova grupa kriminalaca pod nazivom "sanitarci". Zbog njih su se žitelji počeli pribojavati i pravih liječnika.

Pored pljački i razbojničkih napada, "sanitarci" su se intenzivno bavili i narkobiznisom u Rostovu na Donu, pa su čak stekli i utjecajne pokrovitelje u pravosudnim strukturama. Zahvaljujući tim poznanstvima deseci bandita izbjegli su kaznu kada je policiji najzad pošlo za rukom suzbiti bandu. Samo je jedan osumnjičeni osuđen na smrt, nekolicina je dobila petnaest ili manje godina zatvora, a većina se provukla nekažnjeno.

Kazanj

Ulica dekabrista, Kazanj

Ivan Denisenko/Sputnik

Kazanj je u Sovjetskom Savezu bio vrlo popularna turistička destinacija. Međutim, javnost je tijekom 1970-ih upoznala i tamnu stranu ovog lijepog drevnog grada.

Prijestolnicu Tatarske ASSR tada je doslovno zapljusnuo val maloljetničke delinkvencije i kriminala. Mnogobrojne bande vodile su međusobnu borbu za vlast i utjecaj, terorizirajući lokalno stanovništvo pljačkama, provalama, ubojstvima, silovanjima i krađom automobila.

"Tjap-ljap"

MUP Republike Tatarstan

Tada je najmoćnija bila banda "Tjap-ljap" iz naselja gdje se nalazila tvornica "Teplokontrolj". Mladi ljudi koji nisu pušili niti konzumirali alkohol (to je bilo najstrože zabranjeno) doslovno su živjeli u podrumima zgrada koje su preuredili u teretane. Banda je imala preko tri stotine mladića u odličnoj fizičkoj formi i lako je postala lider u gradskim kriminalnim krugovima.

"Ljap-tjapovci" su prebijali konkurenciju iz drugih naselja i često su organizirali takozvane "nalete". Naoružavši se raznim čvrstim predmetima, prolazili su kroz grad i prebijali svakoga tko im se nađe na putu.

"Nalet" organiziran 29. kolovoza 1978. godine bio je kap koja je prelila čašu strpljenja ovdašnje milicije. Banditi su tada pucali u putnički autobus, ubili su nekoliko prolaznika i nekolicinu su osakatili (među njima i jednu trudnicu). Tada su teško ranjena tri policajca koja su pokušala zaustaviti zločince.

MUP Republike Tatarstan

Pravosudni organi objavili su "Tjap-ljapu" pravi rat. Nekoliko desetaka članova bande uskoro se našlo na optuženičkoj klupi. Svi su dobili različite kazne zatvora. Jedan od trojice vodećih bandita, Zavdat Hantemirov ("Džavda"), osuđen je na smrt.

Druga dvojica, Sergej Antipov ("Antip") i Sergej Skrjabin ("Skrjaba"), izdržali su zatvorsku kaznu i po izlasku na slobodu ponovo su se latili kriminala, ali već u sklopu drugih bandi. Pretpostavlja se da su obojica poginula u nemilosrdnim banditskim obračunima koji su zapljusnuli Rusiju poslije raspada Sovjetskog Saveza.