Poznati ruski redatelj Aleksej Učitelj snimio je 2017. godine film "Matilda" u kojem je budući car Nikolaj II. prikazan kao lakomisleni mladić u frivolnoj vezi s balerinom Matildom Kšesinskom. Tada su se mnogi vjernici osjetili uvrijeđenima. Potpuno vjerodostojnu povijesnu interpretaciju doživjeli su kao kaljanje sjećanja na sveca kanoniziranog 2000. godine.
Protest protiv filma "Matilda": "Ruke dalje od svetog cara!"
Jekaterina Česnokova/SputnikPravoslavni aktivisti organizirali su mitinge protiv "Matilde" ispred kina i litije s ikonama carske obitelji. Ruska pravoslavna crkva našla se u teškoj situaciji. S jedne strane, Nikolaj II. zaista je bio povijesna ličnost kojoj ništa ljudsko nije bilo strano i mogao je opravdano biti junak ruskih filmova, a s druge, on je bio svetac i pred njegovim ikonama molili su se vjernici širom zemlje. Kada su malo razmislili, službeni predstavnici RPC-a nisu podržali skandal. Tihon Ševkunov, utjecajni pravoslavni episkop, predsjednik Patrijaršijskog savjeta za kulturu i član Visokog crkvenog savjeta RPC-a, pozvao je vjernike da film shvate kao fantastiku.
Ruska pravoslavna crkva ranije se nije susretala s tako kontradiktornom situacijom. Car je kanoniziran kao mučenik, a ne zbog duhovnih zasluga, što bi značilo da su njegova smrtna stradanja nadišla mjeru čisto ljudskih grešaka i zabluda. Međutim, ova točka gledišta nije naišla na razumijevanje čak ni unutar svećenstva, a kamoli u ruskom društvu, u kojem značajan dio smatra da je Nikolaj II. odgovoran za propast carske Rusije.
Nikolaj II. odrekao se ruskog prijestolja 2. ožujka 1917. godine za vrijeme Februarske revolucije (koja je prethodila Oktobarskoj, u kojoj su vlast preuzeli boljševici). Poslije abdikacije gotovo je šest mjeseci živio pod stražom u svojoj rezidenciji u Carskom Selu, a zatim je zajedno s obitelji poslan u sibirski Toboljsk, pa u Jekaterinburg. Tamo je u noći između 16. i 17. srpnja 1918. godine strijeljan zajedno sa ženom, petero djece, kuharom, liječnikom, caričinom služavkom i carevim sobarom.
Podrum u kući trgovca Ipatjeva u Jekaterinburgu, gdje je strijeljana carska obitelj
Javna domenaOdmah poslije Nikolajeve smrti vjernici su počeli govoriti o kanonizaciji. Za ruske pravoslavce car je bio božji pomazanik i tako zvjersko ubojstvo, pogotovo zajedno s djecom, u narodu se doživljavalo kao mučenička smrt. Za Nikolaja i njegovu obitelj u crkvama širom zemlje služena su opela, a patrijarh Tihon blagoslovio je svećenike da služe parastose i održao strastveni govor o "carevom duhovnom podvigu".
"Mi znamo da je on, odrekavši se prijestolja, to učinio misleći na dobrobit Rusije i iz ljubavi prema njoj. Mogao je poslije abdikacije naći siguran i relativno miran život u inozemstvu, ali to nije učinio, želeći stradati zajedno s Rusijom", rekao je Tihon.
Tijekom mnogih godina, unatoč antireligijskoj politici sovjetske države, vjernici u Rusiji nastavili su njegovati sjećanje na cara. Ali s posebnim žarom cara su poštovali ruski emigranti-monarhisti koji su poslije revolucije napustili zemlju. Među njima se rasplamsala rasprava o mogućnosti kanonizacije. Bili su prijedlozi da se kanonizira samo Nikolaj II. ili samo njegova djeca, ili samo carica Aleksandra Fjodorovna. Protiv nje iznosilo se posebno mnogo zamjerki zbog zanimanja za okultizam i zato što je obitelji približila "bezbožnika" Grigorija Raspućina.
Poslije dugih sporova i diskusija, 1981. godine Ruska pravoslavna crkva u inozemstvu kanonizirala je Nikolaja II., njegovu ženu, djecu, pa čak i slugu-katolika Aloizija Trupa i luteranku caričinu pratilju Jekaterinu Šnajder.
Mitropolit Anatolij Surožski, koji je služio u Londonu, potvrdio je da "mnogi u inozemstvu poštuju njih [članove carske obitelji] kao svece" i čak im se mole. Dok ih drugi "smatraju mučenicima, mnogostradalnicima, patnicima za rusku zemlju i služe parastose".
Od kraja 80-ih godina zajedno s perestrojkom i vraćanjem prava Ruskoj pravoslavnoj crkvi, razgovori o kanonizaciji Nikolaja II. i članova njegove obitelji počeli su se voditi i u samoj Rusiji. Od 1992. do 1997. godine sinodalna komisija RPC-a za kanonizaciju svetaca proučila je pitanje proglašenja članova carske obitelji svecima.
Komisija je pažljivo proučila argumente protivnika kanonizacije, kojih je bilo mnogo:
Kao prvo, mnogi su odricanje "pomazanika Božjeg" od prijestolja doživljavali kao crkveni prijestup. On je, navodno, napustio svoju "pastvu" i prepustio je sudbini, a taj je potez doveo do krvavog građanskog rata koji zamalo nije uništio Rusiju. Međutim, na to je komisija pronašla protuargument. Naime, status "miropomazanika na Carstvo pravoslavnog vladara" nije definiran crkvenim kanonima i predstavlja samo narodni simbol. Naprotiv, njegova odluka da abdicira objašnjena je kao istinski moralni postupak, kao žrtva radi dobrobiti Rusije. "On se plašio da bi odbijanje da potpiše abdikaciju moglo dovesti do građanskog rata. Car nije želio da se zbog njega prolije makar i jedna kap ruske krvi", navodi se u finalnom izvještaju predsjednika komisije mitropolita Juvenalija.
Kao drugo, protivnici kanonizacije inzistirali su na anticrkvenoj komunikaciji carske obitelji s Grigorijem Rasputinom. On je na mistički način zaustavljao krvarenje carevića Alekseja koji je bolovao od hemofilije i znao je smiriti histerične napade carice. Taj seljak, kojeg su mnogi smatrali šarlatanom, ne samo da je sudjelovao u životu carske obitelji, nego je vršio i politički utjecaj na Nikolaja. A ipak je komisija RPC-a predložila da se s razumijevanjem gleda na caričine slabosti. Kao majka ona je vidjela da je medicina nemoćna i "bila je spremna povjerovati svakom tko je bio u stanju pomoći njezinoj nevolji i makar kako olakšati stradanje njezonog sina". Dok je car kao muž koji je volio popuštao pred njezinim željama.
Kao treće, važan argument prije odluke o kanonizaciji bila je odsutnost čuda povezanih s carskom obitelji i njenim ostacima. Međutim, 90-ih godina u različite crkvene instance počele su pristizati informacije o čudima, iscjeljenjima i drugoj "blagodatnoj pomoći" primljenoj poslije molitvi upućenih carskim mučenicima. Osim toga, RPC je tvrdila da posjeduje mnoga svjedočanstva o mirotočenju ikona s likovima cara Nikolaja II. i carskih mučenika, "o ugodnom mirisu i čudesnom izbijanju mrlja crvene boje na ikonama s likovima carskih mučenika".
Istovremeno je komisija razmotrila argumente pristalica kanonizacije. Kao prvo, jedan argument bila su brojna obraćanja vjernika koji podržavaju kanonizaciju s potpisima nekoliko tisuća osoba, kako svećenika, tako i mirjana.
Kao drugo, kao argument za kanonizaciju navodila se duboka pobožnost carske obitelji, posebno carice (njemačke princeze, koja je primila pravoslavlje radi muža). A to ih je izdvajalo među predstavnicima tadašnje aristokracije, koja se već bila prilično udaljila od crkve. "Religioznim duhom bio je prožet odgoj djece carske obitelji." Također se govorilo o pravednom načinu života carice i o tome da se "u pismima Aleksandre Fjodorovne očituje sva dubina njezinih religioznih osjećaja – koliko je u njima snage duha, brige za sudbinu Rusije, vjere i nade u pomoć Božju." Osim toga, carica je s kćerima njegovala ranjenike za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Kao treće, po mišljenju RPC-a, Nikolaj II. posvećivao je veliku pažnju potrebama crkve, velikodušno je crkvu darivao pri izgradnji crkvi i samostana, inicirao kanonizaciju mnogih svetaca koji se danas posebno poštuju, kao što je Serafim Sarovski.
Mnogi su smatrali da pogibija Nikolaja II. i članova njegove obitelji ne može biti opisana kao mučenička smrt za Krista. Međutim, prema svjedočenjima, u posljednjem periodu života u zatočeništvu carski je par mnogo čitao Evanđelje i vodio blagočestiv i smjeran život, unatoć vrijeđanju i šikaniranju od strane boljševika. U vezi s tim predloženo je da se obitelj kanonizira u činu "svetih mučenika" koji su "podražavajući Krista, s trpljenjem podnosili fizička, moralna stradanja i smrt od ruke političkih protivnika".
Carska obitelj u zarobljeništvu u Toboljsku
Legion Media"Zbog shvaćanja tog podviga Carske Obitelji" komisija je jednoglasno odobrila kanonizaciju. 20. kolovoza 2000. godine u katedrali Krista Spasitelja u Moskvi proslavljeni su novomučenici i ispovjednici 20. stoljeća, uključujući i carsku obitelj u punom sastavu. Car Nikolaj II., carica Aleksandra Fjodorovna, carević Aleksej, velike kneginje Olga, Tatjana, Marija i Anastasija kanonizirani su u činu mučenika.
Najzad, stručnjak za Bibliju i publicist Andrej Desnicki pisao je 2000. godine o suštinski kršćanskom smislu mučeničkog podviga Nikolaja II. i o tome da se za pristalice kanonizacije radi "o priznanju žrtve koju je carska obitelj podnijela za čitavu Rusiju", za grijehe naroda.
Kako je u svom konačnom izvještaju naveo Juvenalije, "kanonizacija Monarha ni na koji način nije povezana s monarhističkom ideologijom i ne znači 'kanonizaciju' monarhističkog oblika vladavine".
"Stav crkve po ovom pitanju potpuno je jasan: nije kanonizirana forma vladavine Nikolaja Drugog, nego način njegove smrti, ako želite, odlaska s političke scene", rekao je u intervjuu poznati bogoslov i đakon Andrej Kurajev. "On je imao sve razloge da bude ogorčen, ljutit posljednjih mjeseci svog života, dok je bio uhićen, da kipti od bijesa i da okrivljuje sve i svakog. Ali ništa slično se nije dogodilo."
Nikolaj Drugi pod stražom, 1917.
Legion MediaOsim toga, Kurajev smatra da je za crkvu ova obuhvatna gesta bila neka vrsta svođenja računa 20. stoljeća za kršćanstvo.
Važan motiv za kanonizaciju bilo je također pomirenje ruskog svećenstva u Rusiji i u inozemstvu. Devedesetih godina postavilo se pitanje ujedinjenja Ruske pravoslavne crkve pod moskovskim patrijarhom. Za crkvu u inozemstvu svetost carske obitelji bila je već nesumnjiva dogma i zato su, kako piše Desnicki, "jerarsi Ruske pravoslavne crkve u inozemstvu priznanje svetosti carske obitelji smatrali neophodanim uvjetom pomirenja s RPC-om".
A ipak je RPC za svece proglasila samo cara i njegovu obitelj, ostavivši po strani poslugu i dvorane koji su poginuli s njima i koji su u inozemstvu tretirani kao sveci.
Danas je posljednjem ruskom caru i njegovoj obitelji posvećeno preko 20 crkva širom Rusije. Glavna među njima, Hram na Krvi, nalazi se u Jekaterinburgu na mjestu pogibije carske obitelji.
Hram na krvi u Jekaterinburgu
Vyacheslav Bukharov (CC BY-SA 4.0)Državna istražna komisija je 1991. godine u okolini Jekaterinburga pronašla ostatke tijela koji su identificirani kao ostaci pet članova carske obitelji. 1998. godine oni su svečano sahranjeni u Petropavlovskoj crkvi u Sankt-Peterburgu, gdje su sahranjeni i drugi carevi.
Pogreb u Petropavlovskoj crkvi u Sankt-Peterburgu, 1998.
Alexander Chumichev, Alexander Sentsov/TASSObično je za Crkvu važno poštovanje svetih mošti. Međutim, RPC nije priznala ove ostatke carske obitelji. Osim toga, patrijarh i visoki predstavnici svećenstva nisu sudjelvoali u procesu sahranjivanja. Crkva je priopćila da nije kompetentna da analizira nove podatke i da se oslanja na činjenice iz prve istrage koju je 1918.-1919. proveo istražitelj Nikolaj Sokolov. On je utvrdio da su sva tijela carske obitelji i njihovih slugu raskomadana i u potpunosti ili djelomično uništena, a da su njihovi ostaci sahranjeni u šumi. Nešto kasnije grobovi su poravnati kako ne bi bili pronađeni.
Tako da je glavni centar okupljanja hodočasnika i poštovalaca danas manastir Svetih carskih mučenika na Ganjinoj Jami, osnovan 2000. godine. Upravo na tom mjestu je 1919. godine istražitelj Nikolaj Sokolov prvi put pronašao ostatke koji su vjerojatno pripadali carskoj obitelji.
Carski hram u manastiru Svetih carskih mučenika na Ganjinoj Jami
Evgisel (CC BY-SA 4.0)Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
