Ova krhka žena zapravo je bila neustrašiva agentica carske tajne policije

Zinaida Žučenko (rođena Gerngros) bila je legenda u krugovima tajne policije Ruskog Carstva s kraja 19. stoljeća. Započevši svoju karijeru kao skromna kućna učiteljica, pretvorila se u jednog od najozloglašenijih neprijatelja ruskog revolucionarnog podzemlja, cinkajući ljude koji su je smatrali svojom prijateljicom – ali u njezinoj etici sve je to bilo opravdano dobrim ciljem – spašavanjem Rusije od terorističkih napada koje su revolucionari pokušavali izvesti. Međutim, njezina priča nije tako dobro završila.

Sastanak u Berlinu

"Dragi moj prijatelju! Bojim se samo jednog: sumporne kiseline! Počinjem misliti da me neće ubiti. Ipak je prilično teško. Oni su sigurni da sam okružena gomilom policije. I 'bilo bi šteta žrtvovati jednog od dobrih za provokatora', mislim da u to vjeruju. Možda će se ipak sve svesti na sumpornu kiselinu", pisala je Žučenko, tajna agentica carske policije, čije je sklonište otkriveno, ​​u pismu svom bivšem šefu Mihailu von Kottenu u kolovozu 1909. godine.

Zinaida Fjodorovna Žučenko-Gerngros 

Javna domena

Nekoliko dana prije prepiske, Zinaidu Žučenko, koja je bila na aktivnoj dužnosti od 1894. godine, razotkrio je "Sherlock Holmes ruske revolucije" – emigrantski novinar Vladimir Burcev. Temeljit i nemilosrdan, Burcev je upao u kuću u Berlinu, gdje je Žučenko živjela sa svojim sinom i prijateljem. Dokazi su bili nepobitni. To je istaknuo vršitelj dužnosti državnog savjetnika Sergej Kovalenski, šef cjelokupne ruske političke istražne jedinice. Nakon brze ostavke na mjesto direktora Odjeljenja policije, njegova je karijera propala i on je očigledno smatrao da je omalovažavan, što ga je nagnalo da izvrši izdaju, a zatim i samoubojstvo. Njegovo svjedočenje podržao je Leonid Menjšikov, još jedan dezerter.

Burcev, kao iskusni lovac na carske agente, očekivao je od susreta sa Zinaidom uobičajene suze, otpor, histerične molbe i tvrdnje o nevinosti. Ali on je dobio nešto sasvim drugo.

"Zadala si udarac mojim najsvetijim idealima, po kojima živim čitav svoj život... Ti si nevjerojatna – mislim, mislim na tebe i toliko želim da te bolje razumijem", napisao je Zinaidi Žučenko poslije tog sudbonosnog susreta. U njoj – ženi strogog izgleda koja je prilično nalikovala na učiteljicu, stari revolucionar, vuk samotnjak, vidio je protivnika kojeg je smatrao sebi ravnim – nešto što mu se nikada ranije nije dogodilo. Štoviše, čak su se i službenici u istražnoj jedinici morali zapitati jesu li ikada imali zadovoljstvo raditi s tako darovitom prikrivenom operativkom – onom koja nije služila za novac ili iz straha ili želje da naudi svojim bivšim kohortama. Žučenko je bila jedinstvena.

Nakon što je 1893. godine diplomirala na Institutu Smoljni, 22-godišnja Zinaida Gerngros podučavala je djecu policijskog službenika; zahvaljujući tome uspjela je sklopiti prijateljstvo s drugim važnim ljudima u Ministarstvu unutarnjih poslova, uključujući legendarnog detektiva Sergeja Zubatova. Nakon što je postala Zubatovljeva štićenica, infiltrirala se u tajnu grupu koju je vodio student po imenu Ivan Rasputin, a koja je planirala ubiti cara na ceremoniji njegove krunidbe. Kao rezultat toga, planovi grupe bili su osujećeni. Uhićena 1896. godine, zajedno s nesretnim atentatorima, Zinaida – sada tajna agentica – provela je godinu dana u zatvoru, prije nego što je poslana na Kavkaz. Tamo je, prema njezinim riječima, napravila najveću grešku u karijeri – udala se. Ispostavilo se da je njezin muž bio nasilan tip i ona je pobjegla u Njemačku s malim sinom Nikolajem.

Sergej Zubatov

Javna domena

Godine 1905. zatraženo je od nje da se vrati na dužnost. Prva ruska revolucija rasplamsala se i žestoka Žučenko skočila je ravno u vatru, na barikade, ne obazirući se na svoju sigurnost.

Krtica u revolucionarnom podzemlju

Tamo Žučenko nije bila samo operativka tajne policije – postala je prijateljica i povjerljiva osoba svojih pretpostavljenih časnika žandarmerije. Šefovi Odjeljenja sigurnosti Moskve Jevgenij Klimovič i Mihail von Kotten poslušali su njezin savjet, poštovali je kao osobu i redovno je gostili u svojim domovima kao cijenjenu gošću. Zinaida se za ljubaznost odužila neumornim radom: između ostalog, osujećena su dva najistaknutija pokušaja atentata. Početkom 1906. članovi socijalističko-revolucionarne stranke odlučili su se obračunati s guvernerom Minska Pavlom Kurlovom zbog pucanja na antivladine demonstracije u Minsku u listopadu 1905. Na kraju su bacili eksploziv na Kurlova, pogodivši ga u glavu, ali detonacije nije bilo. To je zato što ju je Žučenko, koja je imala zadatak isporučiti bombu u Minsk, prvo odnijela von Kottenu, koji je izvukao detonator. 

Pavel Kurlov (1860.-1923.)

Javna domena

Godinu dana kasnije, u veljači 1907, revolucionarka Fruma Frumkina odlučila je ubiti gradonačelnika Moskve Anatolija Rejnbota i rekla svojim stranačkim kolegama da će izvršiti samoubojstvo ako joj stanu na put. Zinaida je shvatila da je nemoguće promijeniti mišljenje Frumkine i pripremila ju je za misiju, sašivši poseban džep za revolver, a zatim je pomogla da Frumkina bude uhvaćena na ulazu u Boljšoj teatar, gdje je planirala svoj napad.

Da ironija bude veća, ljudi čije je živote Zinaida spasila nisu se baš mogli smatrati uzornim ličnostima: Kurlov se pozicionirao kao korumpirani ulizica i povjerljivi zaljubljenik u spletke, dok je Rejnbot – kratko vrijeme nakon pokušaja atentata – optužen za krađu iz riznice i druge koruptivne radnje.

Unatoč svojoj viteškoj odanosti vlastima, kao i izgledu skromne učiteljice, Zinaida nije bila tip "čedne djevojke iz susjedstva": bila je ovisna o morfiju i sklona ljubavnim aferama s revolucionarima, s posebnim ukusom za grublje muškarce. Međutim, sve što su joj ljubavnici povjeravali tijekom njihovih vrelih ljubavnih seansi, ona je spremno prenosila tajnoj policiji.

Sami revolucionari nikada nisu dozvolili da se stvori trunka sumnje u pouzdanost Zinaide Žučenko. Dakle, da nije bilo izdaje njezinih bivših policijskih kolega Kovalenskog i Menjšikova, ona bi, po svoj prilici, nastavila svoju briljantnu karijeru. Burcev, gladan svakog sitnog detalja, obećao je Žučenko da će je poštedjeti, u zamjenu za informacije, ali ona ne samo da je odbila izdati svoje bivše pretpostavljene, nego se upustila u dugu debatu sa svojim tužiteljem. Ova aktivna prepiska između dva nepomirljiva protivnika trajala je nekoliko godina. Cilj Zinaide Žučenko bio je uništiti stereotipne stavove revolucionara – kao i čitavih opozicijskih tabora – o tajnom operativcu kao saboteru i korumpiranom ljudskom biću.

"Moja misija je ostala u povijesti…"

Sigurno je da je Zinaida Žučenko, bivša tajna operativka, uspjela izbjeći krvavu odmazdu, zahvaljujući svom ideološkom položaju, kojem se revolucionari nisu mogli ne diviti. Živjela je tiho, usamljeno u Berlinu od velike mirovine koju je dobivala od ruske vlade. To je trajalo do početka Prvog svjetskog rata. Berlinska policija, koja je u jednom trenutku imala dobar odnos s carskom policijom, obaviještena je o Zinaidinoj ulozi i s početkom rata je uhitila kao potencijalnu špijunku i odvojila je od 16-godišnjeg sina. Zinaida je provela naredne tri godine u ženskom zatvoru prije nego što je prebačena u koncentracijski logor Havelberg.

Nakon puštanja na slobodu dočekali su je novi izazovi: njezin odnos sa sinom Nikolajem pogoršao se nakon zatvora – on nije dijelio ideale svoje majke i često je posjećivao dom Burceva. Nikolaj je na kraju odlučio otići svom ocu u Turkestan. Nije poznato je li uspio stići na odredište – u Rusiji je udarila revolucija.

Dobivši ranu vijest o puču u Petrogradu, Zubatov, voljeni prijatelj Zinaide Fjodorovne Žučenko, oduzeo je sebi život. Nekoliko dana kasnije, razjarena gomila u Helsingforsu (danas Helsinki) praktički je rastrgala von Kottena. Međutim, čak ni Burcevljev osjećaj trijumfa zbog pobjede njegovih revolucionarnih drugova nije dugo trajao. Milošću boljševika našao se u zatvoru u Petropavlovskoj tvrđavi (Peterburg), gdje je bio povremeni gost i za vijreme Nikolaja II. Sada je dijelio ćelije s najvišim policijskim dužnosnicima, od kojih su mnogi ubrzo pogubljeni. 

Vladimir Burcev

Karl Bulla

Burcev se uspio osloboditi i pobjeći u Pariz, gdje mu je Žučenko nastavila slati svoja pisma u nadi da će joj pomoći da pronađe sina. Prema informacijama koje je tada imala, on je sudjelovao u ruskom građanskom ratu. Zinaida je mislila da je mrtav. "Jednom riječju, teško je... Ali osobnu tugu u potpunosti proždire tuga koju osjećam zbog Rusije", napisala je ona.

Ruska vojska spremna pucati na revolucionare u Peterburgu 1917.

Javna domena

Godine 1924. Burcev je dobio posljednje pismo od svog "najvećeg neprijatelja". Žučenko je napisala da se njen sin vratio kući živ i nepovrijeđen, dok ona sama nastavlja živjeti u Liegeu u Belgiji, prodajući karte za predstave. "U međuvremenu, moja mala misija ostala je u povijesti, njome opravdana i... moj odnos prema njezinim procjenama – bilo da dolaze iz neprijateljskog ili prijateljskog tabora – potpuno je miran i objektivan. Ustvari, nama Rusima ostaje samo žaliti za nepovratnom, preminulom prošlošću... Sadašnjost, za nas dvoje – iako je nešto vrlo ugodno, obojena je ovom tugom."

Sudbina Zinaide Žučenko od tada je nepoznata, kao ni vrijeme i mjesto njezine smrti – jednostavno je nestala.

Burcev je umro u okupiranom Parizu 21. kolovoza 1942. Prema svjedočenju njegove kćeri, Burcev je do svojih posljednjih dana nastavio šetati pustim, uplašenim gradom, brinući se, svađajući se i pokušavajući dokazati ljudima da će Rusija pobijediti…"