Bobby Farrell, frontmen pop grupe "Boney M", izlazio je na scenu kao karikaturna verzija Rasputina kada je pjevao svoju nezaboravnu pjesmu o navodnoj ljubavnoj aferi između Rasputina i carice. Farrell je umro 30. prosinca 2010. u Sankt-Peterburgu, na dan kada je 94 godine ranije Rasputin ubijen u istom gradu. Pjevač je stigao u ruski grad, nastupio na korporativnoj zabavi, otpjevao svoje posljednje "Ra-ra-rasputin", da bi narednog jutra bio pronađen mrtav u svojoj hotelskoj sobi. Ovo neobično poklapanje samo je jedan primjer misterioznih priča koje okružuju život i smrt čuvenog ruskog mistika.
Bobby Farrell
Boney M/Youtube"Crna, duga i slabo počešljana kosa; crna, gusta brada; visoko čelo, širok, upečatljiv nos, mišićava usta. Ali čitav izraz lica koncentriran mu je u očima svjetloplave boje, blistavim, dubokim, neobično privlačnim očima. Pogled mu je istovremeno prodoran i nježan, naivan i lukav, usredotočen i dalek. Kada počne živo govoriti, zjenice kao da mu se ispune magnetizmom." Ovako je Rasputina opisao Maurice Paléologue, francuski veleposlanik u Rusiji.
Očigledno je svakom tko bi sreo Rasputina bilo jasno da se radi o sasvim posebnoj osobi. Ljudi su mu se divili ili ga mrzili, ali niko nije bio ravnodušan prema njemu. Kako bismo shvatili tko je zaista bio Rasputin, pogledat ćemo samo dokumentirane, dokazane činjenice o njegovom životu.
A najvažniji je podatak o Rasputinu činjenica da je zaista mogao liječiti ljude, a posebno carevića Alekseja, sina Nikolaja II., koji je patio od hemofilije, nasljedne bolesti koja sprečava zgrušavanje krvi; to zapravo znači da svaka povreda i modrica za osobu s hemofilijom dovode do dugotrajnog krvarenja, uključujući unutarnja krvarenja. Rasputinovu sposobnost da zaustavi ova krvarenja posvjedočili su čak i ljudi koji su ga inače prezirali.
"Nema sumnje da je Rasputin posjedovao tehniku terapeutske hipnoze, premda je nemoguće reći kako je to točno funkcioniralo", zapisao je ruski povjesničar Igor Zimin.
Velika kneginja Olga Aleksandrovna, sestra Nikolaja II., zapisala je da je 1907. godine, kada je Alekseju bilo samo tri godine, carević povrijedio nogu dok se igrao u Carskom selu, carevoj ljetnoj rezidenciji. "Imao je tamne podočnjake <...> noga mu je bila natečena do neprepoznatljivosti. Liječnici nisu bili ni od kakve koristi", zapisala je velika kneginja. "Tada je Aliks (carica Aleksandra Fjodorovna) poslala telegram Rasputinu u Sankt-Peterburg. Stigao je oko ponoći. Do tada ja sam već bila u svojim odajama, a ujutro me Aliks pozvala u Aleksejevu sobu. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Dječak je bio ne samo živ, nego i zdrav. Sjedio je na krevetu, groznica mu je izgleda pala, nije bilo ni traga od otoka na nozi, oči su mu bile bistre, jasne... Kasnije sam saznala od Aliks da Rasputin nije čak ni dodirnuo dijete, samo je stajao pored kreveta i molio se."
Prijestolonasljednik Aleksej
Javna domenaMihail Rodzjanko, tadašnji predsjednik Državne dume, zapisao je: "Rasputin je u sebi imao snažan hipnotizam. Mislim da je bio pojava vrlo zanimljiva na znanost." Još troje članova carske obitelji: velika kneginja Ksenija Aleksandrovna, Nikolajeva sestra, njen suprug veliki knez Aleksandar Mihailovič i veliki knez Kiril Vladimirovič također su neovisno jedan od drugome potvrdili Rasputjinove isceliteljske moći u svojim memoarima.
Grigorij Rasputin potjecao je iz seljačke obitelji iz Sibira. Kao mladić je bio slabog zdravlja i, vjerojatno kako bi se izliječio i ojačao, obilazio je različite samostane i sveta mjesta u Rusiji. U svom rodnom selu Pokrovskom u Tobolskoj guberniji bio je poznat kao "Božji čovjek". Nikolaju i Aleksandri predstavili su ga njihovi rođaci u studenom 1905. godine.
Međutim, nasuprot rasprostranjenom vjerovanju, Rasputin nije bio čest gost u carskoj palači. 1906. godine Rasputin se s Nikolajem i njegovom obitelji sreo dva puta; 1907. godine tri puta. Sydney Gibbes, koji je od 1908. do 1917. godine bio engleski tutor djeci Nikolaja II., zapisao je: "Carica je vjerovala u njegovu pravičnost, u njegovu duhovnu snagu, vjerovala je da njegove molitve pomažu. Ponašala se prema njemu samo na taj način. Rasputin nije posjećivao dvorac često kako se pričalo. Dolazio je kada bi se pojavila Aleksejeva bolest. Vidio sam ga jednom. Ovako sam ga ocijenio: pametan, prepreden, ljubazan čovjek."
Aleksandra Tegleva, koja je 17 godina bila dadilja careve djece, zapisala je: "Vidjela sam Rasputina samo jednom, kada je išao prema Aleksejevoj sobi." Nikolajev sobar Aleksej Volkov posvjedočio je: "Osobno sam dvaput vidio Rasputina u dvorcu. Primili su ga car i carica zajedno. Bio je s njima oko dvadesetak minuta, i prvom i drugom prilikom. Nikad ga nisam vidio da je s njima popio čak ni čaj."
Glavni izvor spekulacija o navodnoj ljubavnoj vezi između Rasputina i carice bila su pisma Aleksandre Fjodorovne Rasputinu. Njih je navodno od Rasputina ukrao Iliodor (Trufanov), pravoslavni monah koji je bio Rasputinov prijatelj do 1912. godine, kada su imali veliki sukob. Nakon toga Iliodor je napisao knjigu "Sveti đavo", u kojoj je objavio caričina pisma, koja su odmah došla u centar pažnje javnosti. Tada su svi mislili da je Rasputin spavao s caricom, zato što je ona napisala: "Kako sam umorna bez vas. Svoju dušu mogu odmoriti samo kada vi, učitelju, sjedite pored mene, a ja vam ljubim ruke i naslanjam glavu na vaša blagoslovljena ramena. O, kakvu lakoću osjećam tada. <…> Tada uvijek poželim samo jedno: da spavam, da zauvijek spavam na vašem ramenu, u vašem naručju."
Povjedničari su suglasni u mišljenju da se carica zaista divila Grigoriju toliko da je prema njemu osjećala naklonost, jer je mogao izliječiti njenog sina i otkloniti njenu uznemirenost. Ali bilo je nemoguće da carica i Rasputin ostanu zajedno sami bez slugu ili svjedoka, u Zimskom dvorcu ili negdje drugdje. U svakom slučaju socijalni jaz između seljaka i carice bio je prevelik da bi oni mogli gajiti čak i prijateljske veze, a kamoli neku vrstu intimnosti.
Jevgenij Botkin, dvorski lijelnik carske obitelji koji je ubijen zajedno s njima 1918. godine u Jekaterinburgu, zapisao je: "Da Rasputin nije postojao, protivnici carske obitelji i organizatori revolucije stvorili bi ga pomoću ogovaranja Ane Virubove (dvorska dama, najbolja prijateljica i osoba od povjerenja carice Aleksandre Fjodorovne – op. ur.), da nije bilo Virubove, oni bi uzeli mene, bilo koga."
Većina onih koji su kritizirali i mrzili Rasputina pripadali su aristokraciji. Nije im se sviđalo što neki "mužik", običan neobrazovani seljak, može zdaobiti takvu naklonost carske obitelji. Sam je Rasputin, nažalost, davao povoda za ogovaranja, izmišljajući priče o svom utjecaju na dvoru. Povjesničar Aleksandar Bohanov zapisao je da Rasputin nije zapravo mogao sakriti svoj ponos. "Našavši se kao dobrodošao gost u luksuznim kućama prijestolnice, dobivši pristup životu za koji nije znao ni da postoji, sibirski propovjednik nije dugo mogao ostati priseban. Ubrzo mu je komunikacija s carskom obitelji udarila u glavu. Rasputin je počeo sebe doživljavati kao svemoćnog, volio je impresionirati ljude pričama o svom utjecaju i ove su se priče prenosile od usta do usta."
1909. godine peterburška tajna policija iznijela je tvrdnju da je Rasputin "revolucionar", ali nije za to pronašla nikakve dokaze. Kasnije iste godine policija je pratila Rasputina, nakon što ga je seljanka Hionija Guseva pokušala ubiti nožem. Ovoga je puta tajna služba trebala zaštititi Rasputina. "Strahujući da je on meta zlonamjerne grupe ljudi, nalažem vam da držite na oku ovaj slučaj i da ga zaštite od mogućih ponovnih napada", napisao je Nikolaj II. ministru unutarnjih poslova Nikolaju Maklakovu.
Tijekom posljednje dvije godine Grigorijevog života tajna policija tražila je bilo što što bi ga moglo kompromitirati. "Uspostavio sam dvostruku kontrolu nad Rasputinom. Platio sam sve njegove domaće sluge u stanu u Sankt-Peterburgu [kao agente], postavio na ulici stražu, kupio specijalna kola s vozačima-agentima za Rasputina i specijalnu brzu kočiju s kočijašem-agentom", kasnije je rekao Stepan Belecki, zamjenik ministra unutarnjih poslova. "Tada smo saznali za sve osobe koje su se obratile Rasputinu ili su mu bile bliske... I ne samo to, uspostavljeno je pažljivo promatranje i praćenje osoba koje posjećuju Rasputina, premda se njemu i njegovim rođacima to nije svidjelo."
Neobično je bilo to što sve ovo praćenje nije o Rasputinu dalo ništa stvarno kompromitirajuće. Najgore što se o njemu moglo reći je da je viđen pijan (nekoliko puta) i da je u svom stanu priređivao "zabave" gdje je dolazilo dosta ljudi, uključujući i njemu privržene mlade žene, da slušaju njegove propovijedi. Nikakve orgije, ilegalne sekte, veze s revolucionarima, ništa što bi stvarno ugrozilo Rasputinov ugled nije otkriveno. Ipak, liječnici tog doba bili su nemoćni kada se radi o hemofiliji carevića Alekseja, za koju nije bilo lijeka, dok je Grigorij nastavio pomagati prijestolonasljedniku svojim iscjeliteljskim moćima.
Kao što znamo, Grigorij Raspućin ubijen je 16. prosinca po starom kalendaru (30. prosinca po novom) 1916. godine u Sankt-Peterburgu. U ubojstvo je bio umiješan čak i član carske obitelji veliki knez Dmitrij Pavlovič.
Prijestolonasljednik, mali Aleksej, bio je očajan poslije Grigorijeve smrti. Sergej Fjodorov, jedan od dvorskih liječnika, sjećao se njegovih riječi: "Više nema svetitelja! Bio je jedan svetitelj - Grigorij, ali su ga ubili. Sada me liječe i mole se, ali to ne pomaže. A Grigorij bi mi donio jabuku, pomilovao me po mjestu gdje me boli i odmah bi mi bilo bolje..."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
