Kako je Napoleonov rođak nagovorio ruskog cara da zauzme Pariz

"Pozzo de Borgo bio je čovjek koji je najviše na svijetu mrzio, ali u isti mah u istoj mjeri i obožavao Napoleona." Ovako je francuski povjesničar Albert Vandal okarakterizirao jednog od najutjecajnijih ruskih diplomata iz 19. stoljeća koji je francuskom caru bio srodnik u petom koljenu, ali i postao njegov nepomirljivi neprijatelj.

Nalazeći se već na otoku Sveta Helena, Napoleon je u svojim memoarima pisao da je savjet Pozza de Borga koji je dao ruskom caru promijenio sudbinu Francuske, Europe i cijelog svijeta. 

General Pozzo de Borgo

Javna domena

Od ljubavi do mržnje

Charles-André Pozzo de Borgo potjecao je iz drevne korzikanske obitelji čija je povijest blisko isprepletena s poviješću ništa manje drevne loze Bonapartea. Obje obitelji povezane dalekim srodstvom djelovale su u pojedinim razdobljima kao saveznici, a ponekad kao suparnici.

U djetinjstvu je Charles-André bio u prijateljskim odnosima s Napoleonom i njegovom obitelji, a jedno je vrijeme s njima čak i živio pod krovom njihove kuće u Ajacciju. Pogledi dječaka u tom razdoblju bili su identični, oni su maštali o neovisnosti rodnog otoka koji je neposredno prine njihovog rođenja stekao slobodu u borbi protiv Genove, ali ju je izgubilo dolaskom Francuza 1769. godine. Razmimoilaženja u stavovima među prijateljima počela su odmah poslije odlaska budućeg cara na školovanje u Francusku. Godine koje je tamo proveo učinile su da vatreni korzikanski patriot postane pravi frankofil.

Definitivni raskol dogodio se u vrijeme Velike francuske revolucije, kada je Bonaparte već postao ljuti protivnik neovisnosti Korzike. U proljeće 1793. godine lider korzikanskog nacionalno-oslobodilačkog pokreta Pasquale Paoli obznanio je prekid odnosa s Parizom i pozvao Engleze u pomoć. Iduće godine proglašeno Korzikansko Kraljevstvo našlo se pod protektoratom britanskog kralja Đure Trećeg, a glavni suborac Paolija Pozza de Borga postavljen za predsjednika lokalnog Državnog savjeta.

Obitelj Bonaparte nije prezala da ga optuži za državnu izdaju. Ni on njima nije ostajao dužan, postavši glavni inicijator progona Napoleona s otoka.

U listopadu 1796. godine zbog sjajnih pobjeda generala Napoleona u sjevernoj Italiji Britanci su bili prisiljeni evakuirati svoje trupe s Korzike. Francuzi su ponovo zauzeli otok, a sam Pozzo de Borgo morao je bježati. Napoleon je osobno precrtao njegovo ime s popisa amnestiranih.

Napoleon

Paul Delaroche

U ruskoj službi

Poslije lutanja po dvorovima Austrije i Velike Britanije Charles-André 1904. godine obreo se u ruskoj službi. On je dospio u Kolegij vanjskih poslova s činom savjetnika i stupio u diplomatsku misiju u Europi cara Aleksandra Prvog.

Poraz četvrte antifrancuske koalicije, kao i sklapanje Tilzitskog mira između ruskog cara i cara Francuske 7. srpnja 1807. godine nisu mogli ne ostaviti traga na sudbinu Pozza de Borga. Aleksandar je odbio izručiti ga Napoleonu, ali je Korzikanac ipak bio prisiljen napustiti rusku službu.

Car Aleksandar Prvi

Javna domena

Charles-André lutao je između Beča i Berlina, nastavljajući, ipak, neslužbeno obavještavati cara o situaciji u Europi. Zanimljivo je da je u razgovorima s lokalnom aristokracijom koja je s visine gledala na "korzikanskog snoba" ostrašćeno branio svog nepomirljivog neprijatelja. "Što ti čovječuljci znaju o Napoleonu? Kada bi znali onoliko koliko ja o njemu znam, tresli bi se od straha, kao u groznici. Kako se ti Liliputanci mogu uspoređivati s takvim divom. Oni su smiješni! Oni će sve izgubiti!"

Glavni savjet

Ulazak "Velike armije" u Rusiju i početak Domovinskog rata 1812. godine omogućili su Charles-Andréu da se vrati u službu kod Aleksandra Prvog. On je sudjelovao u nekoliko borbi protiv francuskih trupa i ponovo stupio u diplomatsku službu cara. Tako je za uspješno uključivanje Švedske u antifrancusku koaliciju u srpnju 1813. godine Pozzo de Borgo dobio čin general-majora.

Upravo je Korzikanac u ožujku 1814. godine uvjerio kolebljive saveznike da munjevitim maršem krenu na Pariz, što je na kraju, osujetilo sve Napoleonove vojne planove i ubrzalo njegov pad. "Cilj rata je u Parizu. Dok budete razmišljali o borbama, riskirate porazom, jer će se Napoleon uvijek boriti bolje od vas... Treba težiti završetku rata političkim, a ne vojnim sredstvima... Ako samo prstom budete dirnuli Pariz, slomit ćete njegov mač koji mu niste u stanju oteti", govorio je Charles-André.

Kasnije, nalazeći se već na otoku Sveta Helena, Napoleon je u svojim memoarima pisao da je taj savjet Pozza de Borga promijenio sudbinu, Francuske, Europe i cijelog svijeta.

Ruska vojska u Parizu

Aleksej Kivšenko

Vješti diplomat

Zahvaljujući dobrim dijelom naporima Charles-Andréa Pozza de Borga Burbonci su se vratili na francuski tron. On je uspio uvjeriti cara koji nije imao visoko mišljenje o ovoj dinastiji da se samo tako može izbjeći građanski rat u zemlji. Upravo Korzikanac kao opunomoćenik saveznika ponudio je grofu Luju od Provanse, budućem Luju Osamnaestom, krunu Francuske.

Poslije trijumfalnog povratka Napoleona na vlast 1815. godine Pozzo de Borgo nalazio se pri trupama vojvode Wellingtona kao predstavnik ruskog cara. Sudjelovao je u bitci kod Waterlooa u kojoj je ranjen. Legenda kaže da su dva nepomirljiva neprijatelja usmjeravala durbine jedan na drugog.

Vojvoda od Wellingtona u bitci kod Waterlooa

Robert Alexander Hillingford

Poslije rata Charles-André godinama je bio specijalni izaslanik Aleksandra Prvog na Lujevom dvoru. Kao i za Bonapartea nekad, Francuska je za Pozza de Borga postala zaista rodna zemlja. Upravo zahvaljujući njegovim naporima Francuzi su uspjeli izbjeći velike teritorijalne gubitke, a okupacijske snage uskoro su povučene iz njihove zemlje.

Diplomat je činio sve što je mogao kako bi se Francuska vratila u sustav europskih odnosa i kako njena veza s Rusijom nikada ne bi oslabila. Imao je istinski velik utjecaj, a njegovo mišljenje poštovali su kako Aleksandar Prvi, a posijle njega i Nikolaj Prvi, tako i francuski monarsi. Parižani su se čak šalili da njima i dalje upravlja Korzikanac.

Pozzo de Borgo

Karl Brjulov

Pozzo de Borgo umro je 1842. godine, nadživjevši Napoleona više od dvadeset godina. Smatrajući rođaka ključnim neprijateljem, on je, ipak, uvijek odavao dužno poštovanje njegovoj genijalnosti. Charles-André govorio je svom nećaku Carlu Pozzu još 1831. godine: "Kao i većina drugih ljudi, ja ću biti mali planet oko velikog Sunca, svejedno udahnjuje li ono život ili spaljuje svijet."