Kako su sovjetski i kanadski istraživači na skijama prešli put od SSSR-a do Kanade
1988. godine, kada je u hladnom ratu svijet bio podijeljen na dva tabora, tim sovjetskih i kanadskih skijaša udružio se u teškoj misiji s ciljem da na skijama stigne od Sovjetskog Saveza do Kanade preko Sjevernog pola.
Ekspedicija
Ideja za ekspediciju nastala je 1986. godine, premda u drugom obliku. Prvobitno je grupa sovjetskih znanstvenika i radioamatera sanjala o skijaškom pothvatu do Južnog pola. Tijekom početnih priprema avanturisti su se ipak predomislili u pogledu svoje konačne destinacije i odlučili se za skijašku ekspediciju do Sjevernog pola.
Dok su pripreme u Sovjetskom Savezu bile u tijeku, Kanađani su čuli za tu ideju. Toliko im se svidjela da ne samo što su ponudili da se pridruže ekspediciji, nego su je također poželjeli učiniti još izazovnijom. Predložili su da grupa prijeđe Sjeverni pol, a zatim nastavi na skijama do Kanade. Sovjetski skijaši prihvatili su izazov.
Slomljene skije i maslac od kikirikija
3. ožujka 1988. godine mali tim od osmorice sovjetskih i četvorice kanadskih državljana krenuo je na opasnu ekspediciju. Svatko od njih imao je svoje polje stručnosti značajno za uspjeh ove rizične misije. Među njima su bili profesionalni istraživači, liječnici, znanstvenici, radiooperateri i fotografi. Među članovima sovjetskog dijela tima bio je čak i jedan umjetnik.
Tijekom narednih nekoliko mjeseci predstavnici dvije suprotstavljene ideologije ujedinili su se u ljubavi prema avanturi, surađivali kako bi prevladali surovost okoline i oslanjali se jedni na druge ne samo radi uspjeha ekspedicije, nego i zbog samog preživljavanja. S obzirom na surove uvjete, životi su im bili u opasnosti.
Od početka je bilo jasno da putovanje neće biti jednostavno. Polazak je bio odgođen za dva dana zbog loših vremenskih uvjeta koji su spriječili uzlijetanje aviona s otoka Srednji u Arktičkom oceanu.
Kada je sovjetsko-kanadski tim konačno krenuo na putovanje, bili su šokirani onim što ih je dočekalo na negostoljubivom nenaseljenom teritoriju Arktika. Temperatura je bila -47 °C i vladao je potpuni mrak, jer polarna noć još nije bila završena.
"Hladnoća je ostavila trag gotovo na svim licima. Prsti na nogama i rukama neprekidno su utrnuli i bolni čak i kad je toplo. Jedan skijaš ima žuljeve na stopalima i primjenjuje lijek za njih", glasila je prva poruka koju je grupa poslala na kopno.
U teškim vremenskim uvjetima glavni problem skijaša bila je vlaga, jer je bilo nemoguće osušili odjeću i čizme natopljene znojem.
"Vlaga je veliki problem u šatorima, na odjeći i cipelama. Nema šanse da se osuši odjeća koja se ne nosi, jer se zaledi čim je skinete. Richard (Weber) i Christopher (Holloway) spavali su vani svake noći kako bi izbjegli kondenzaciju od šatora pomoću savršenih vještina u izgradnji iglua", glasi poruka.
Grupa je odjeću sušila u igluima koje su gradili posebno za tu svrhu.
Istraživači nisu imali pomoć u obliku zaprega sa psima ili vozila. Jedanaest zračnih isporuka hrane, potrepština i rezervnih skija bilo je sve što su dobili na putu od 1090 milja (1750 kilometara). Između ovih isporuka sovjetski i kanadski skijaši oslanjali su se na uzajamnu pomoć.
Poruka koja je stigla preko radiostanice tijekom ekspedicije ističe trenutke uzajamne pomoći:
"Tri su para ruskih skija slomljena i zamijenili smo ih kanadskim."
Jednom prilikom kanadski članovi ekspedicije opisali su sovjetsku reakciju na maslac od kikirikija.
"Otkrili smo da je maslac od kikirikija jedna od najboljih namirnica za putovanje po Arktiku. Dobivamo ga u zamrznutim pakiranjima od 100 grama. Prvobitni je plan bio 50 grama po čovjeku dnevno, no tako je popularan da smo to podigli na 100 grama dnevno. Sovjetima nije bio poznat maslac od kikirikija i u početku su bili malo sumnjičavi, ali onda su ga prihvatili s entuzijazmom", glasi poruka.
Sjeverni pol i dalje
Avanturisti su podijelili putovanje na nekoliko faza. Svaka je faza bila duga dvije do tri stotine kilometara i bilo je potrebno oko dvanaestak dana da se prijeđe.
Kako je ekspedicija napredovala, putnici su se uspješno adaptirali na ekstremne uvjete.
"Vremenski su se uvjeti poboljšali s ledenih -48 stepeni na sadašnjih ugodnih -25. Mnoge su naše početne povrede vezane za hladnoću i neiskustvo riješene i učimo se živjeti i raditi zajedno sve učinkovitije kao grupa. Na mapi se naša učinkovitost također popravila. U našim šatorima i našim glavama raspoloženje se promijenilo od bojazni, sumornog optuživanja drugih i zabrinutosti do optimizma, veselja i osjećaja postignuća", glasila je jedna od poruka vanjskom svijetu.
Ekspedicija je konačno stigla na Sjeverni pol 26. travnja 1988. godine, gdje su ih dočekali dužnosnici iz Kanade i SSSR-a, grupa novinara i neki radioamateri, koji su pomagali grupi u radiokomunikaciji za vrijeme ekspedicije.
Kako bi proslavili dolazak na Sjeverni pol, upriličena je zračna isporuka sa šampanjcem i kavijarom.
Poslije zabave dobrodošlice na Sjevernom polu, skijaši su se rastali s dužnosnicima i novinarima i krenuli savladati preostalih 750 kilometara do otoka Ellesmere, njihovog konačnog odredišta.
Kako se ekspedicija bližila kraju, raspoloženje članova grupe bilo je sve bolje. Nisu više razmišljali o strašnim izazovima prepunim smrtonosnih zamki, nego o slavi koju im je obećavao uspješan završetak ekspedicije.
Zajednička sovjetsko-kanadska transarktička polarna ekspedicija završena je 1. lipnja 1988. godine, kada je čitava grupa stigla na kanadsko tlo. Bila je to jedna od najopasnijih, ali također najinspiritivnijih geografskih ekspedicija u 20. stoljeću.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu