Ove sovjetske žene su prešle tisuće kilometara na skijama i stigle do Južnog pola

I. Kuznecova/TASS
Sovjetska ženska ekipa nordijskih skijašica i istraživačica "Metelica" pokazala je da se odlično snalazi na terenu za koji se nekada smatralo da je rezerviran samo za muškarce.

Kada je 1969. godine ugledni britanski polarni istraživač Walter William Herbert postao prvi čovjek koji je pješke stigao do Sjevernog pola, inspirirao je mnoge ljude širom svijeta. Sovjetski Savez nije bio izuzetak.

"Svi članovi tima bit će žene"

Nekoliko godina prije Herbertovog uspjeha, grupa mladih žena ljubiteljica nordijskog skijanja osnovala je žensku polarnu istraživačku skijašku ekipu "Metelica" (rus. "mećava").

Prema su, inspirirane podvigom Williama Herberta, članice ekope kasnije sebi postavile za cilj pješke stići do Južnog pola, grupa je osnovana zahvaljujući drugom, manje značajnom rekordu.

1966. godine, naime, muška ekipa studenata s Moskovskog državnog tehničkog sveučilišta "Bauman" prešla je 725 kilometara od Moskve do Lenjingrada na skijama. Put su prešli za šest i pol dana, prelazeći u prosjeku 110 kilometara dnevno.

Valentina Kuznjecova, tada 29-godišnja radijska inženjerka u jednom istraživačkom centru u Moskvi i posvećena ljubiteljica skijanja, došla je na ideju da ponovi ovaj pothvat s jednom razlikom: svi članovi buduće ekipe bit će žene.

Valentina Kuznjecova

Moskovski sportski list tada je objavio članak o novoj ekipi koja je već počela s pripremama za maraton. List je tvrdio da članice ekipe žele oboriti rekord koji su ranije postavili muškarci.

Nesalomljivi duh

"I prije objavljivanja članka bilo nam je teško pripremiti se, a nakon toga je to postalo praktički nemoguće. Gotovo se čitav svijet skijaša obrušio na nas, kao da smo neki nepoznati uljezi", zapisala je Kuznjecova tada u svom dnevniku.

Lokalne vlasti, koje su ranije podržale ideju, povukle su podršku, jer su strahovale od lošeg publiciteta, poniženja i narušenog ugleda SSSR-a u slučaju neuspjeha ženske ekipe.

Tatjana Djakonova i Nadežda Kuzina

Međutim, Valentina Kuznjecova nije bila netko tko će tek tako odustati. Znala je iz osobnog iskustva što je potrebno da se savladaju nepovoljne okolnosti i osobni problemi. Kada je imala samo pet godina, nacisti koji su okupirali njezino rodno selo u Kurskoj oblasti saznali su da je njihova majka pomagala partizanima.

"Jednog užasnog dana izveli su moju majku, sestru i mene na strijeljanje. Samo čudo nas je spasilo. Ali otada nisam više govorila", sjećala se Kuznjecova.

Sljedeće dvije godine djevojčica nije više mogla izustiti ni riječi i postala je meta podrugivanja i surovog zadirkivanja druge djece.

"Moje vršnjake je to jako zabavljalo. Stalno su me tjerali da nešto kažem. Iz nekog razloga su posebno voljeli riječ 'pjetlić' i ja sam je do iznemoglosti pokušavala izgovoriti... Kako bih se oslobodila svojih mučitelja, odlučila sam po svaku cijenu izgovoriti tu riječ. Tako sam, zahvaljujući dječjoj surovosti, povratila moć govora", priznala je Kuznjecova godinama kasnije u jednom od svojih intervjua.

Valentina Kuznjecova

Vođa "Metelice" je 1966. godine bila već potpuno sposobna žena, inženjerka, supruga i majka jednog djeteta. Ali kao ni kad je bila dijete, nije mogla lako prihvatiti neuspjeh: ekspedicija se morala održati.

725 kilometara hrabrosti

Dan starta, planiran za 22. prosinca 1966. godine u 10 satu ujutro, obilježila je tragedija. Kuća jedne od članica grupe "Metelica", Valentine Kurepkine, izgorjela je do temelja. Ali nije bilo odustajanja, sve članice ekipe su bile na startu u naznačeno vrijeme.

"Gotovo 99% posla oko bilo koje ekspedicije posvećeno je organizaciji, pripremi ekipe i rute, otklanjanju ili sprečavanju svih mogućih rizika i nepredviđenih komplikacija, kao i analizi i predviđanju subjektivnih faktora. Nasuprot uobičajenom mišljenju, tek sa startom ekspedicije članovi grupe počinju život dostojan svojih ciljeva: mirniji život, premda istovremeno teži (u fizičkom, ne u moralnom smislu)" , zapisala je Kuznjecova.

Mlade žene su s punom posvećenošću slijedile svoj cilj. Prelazile su 98 kilometara dnevno, na temperaturi koja je padala do -34 °C. Bilo im je potrebno sedam i pol dana za ovo putovanje, što je pokazalo da se mogu nositi s muškarcima koji su isti put prešli za šest i pol dana.

"Gospode, jesmo li stvarno uspjele?!"

Nakon prvog uspjeha tim "Metelica" je izveo još nekoliko ekspedicija. Pješke su stigle do Helsinkija, Aljaske, no išle su i u neke teško dostupne oblasti kao što su Rt Čeljuskin, Sjeverna zemlja i Zemlja Franje Josipa.

"Tim 'Metelica' je osam puta bio do Zemlje Franje Josipa, više nego na bilo kojem drugom mjestu. Mi bolje poznajemo otoke i tjesnace središnjeg dijela Zemlje Franje Josipa nego ulice Moskve", zapisala je Kuznjecova.

Svaki novi pothvat mladih žena bio je zahtjevniji i opasniji. Morale su se suočiti sa snježnim olujama, niskim temperaturama, tankim ledom koji je prijetio da pukne pod njihovim nogama, pa čak i s medvjedima.

"Prije naše prve ekspedicije instruktori su nam rekli: 'Ako medvjed krene na vas, nećete ga ni primijetiti. A ako ga primijetite, onda je samo u prolazu", zapisala je Kuznjecova. Kako bi se zaštitio od medvjeda, tim je uvijek nosio baklje i imao spremne puške.

Tim je proveo cijelo desetljeće na brojnim ekspedicijama, unapređujući svoje vještine, povećavajući izdržljivost i otpornost prema silama prirode. Ali Antarktika i Južni pol su ostali izvan njihovog domašaja.

Međutim, vrijeme da osvoje i ovaj kontinent stiglo je u prosincu 1988. godine. Devet članica tima stiglo je avionom u sovjetsku znanstvenu stanicu "Mirni", planirajući putovanje do stanice "Vostok" u Zemlji princeze Elizabete na Antarktiku, što znači put od 1420 kilometara na skijama.

Grupu su činile Valentina Kuznjecova, stalni vođa tima, tada već 51-godišnja žena, i druge stare i nove članice "Metelice": Natalija Bahareva, Irina Gurijeva, Svetlana Gurijeva, Ljudmila Kosareva, Irina Romančenko, Jelena Hovanceva i 27-godišnja kći Kuznjecove Irina. One su planirale prijeći dugačak i težak put preko Antarktike, premda u tom trenutku Južni pol nije bio u planu.

"Kada smo stigle u stanicu 'Mirni', rekli su nam: Djevojke, ako na skijama budete išle tri dana, bit ćete superheroji. Hodale smo 57 dana. Kada je tim krenuo, temperatura je bila -7 °C, a kad je stigao, bila je -48 °C. Noću je padala na -55 °C. Išle smo od obale do centra […] od nulte nadmorske visine do visine od 3800 metara. S obzirom na nedostatak kisika i druge uvjete, tih 3800 metara je jednako 5000-6000 metara na planini Tanšan", zapisala je Valentina Kuznjecova.

Prije nego što je tim "Metelica" prešao 1420 kilometara preko snijega i leda Antarktike, malo tko je vjerovao da je to moguće. Posljednjih 12 kilometara prešle su obučene u crvene skafandere, kako bi obilježile najnovije dostignuće sovjetskih žena.

Posljednja bilješka u dnevniku s putovanja je kratka i emotivna: "Gospode, jesmo li stvarno uspjele?!"

Sedam godina kasnije, 1995., pet članica grupe "Metelica" zabolo je rusku zastavu na Južni pol, tako dostigavši glavni cilj i ostvarenje sna svoje osnivačice.

Od njihove prve ekspedicije od Moskve do Sankt-Peterburga članicama tima ljudi su uvijek postavljali pitanje zašto su činile to što su činile i što ih je motiviralo?

Osnivačica "Metelice" Valentina Kuznjecova, koja je preminula u Moskvi 3. rujna 2010. u dobi od 73 godine, voljela je na to uzvratiti sljedećim pitanjem: "A zašto se ljudi penju na planine, osvajaju najviše vrhove, prelaze oceane u čamcima, lete u neistraženi svemir? Nemiran um i velika misija – biti čovjek - vodi i nastavlja voditi ljude u nepoznato […]."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće