Kako su sovjetski piloti spasili jugoslavenskog maršala Tita

Tijekom čitavog Drugog svjetskog rata Balkan je za Treći Riech bio izvor neprekidnih problema. Nakon što je u travnju 1941. Wehrmacht porazio Jugoslaviju, na njezinim ostacima odmah su niknule različite snage koje su se suprotstavljale nacizmu i povele žestoku borbu protiv osvajača.

Kost u grlu njemačkog zapovjedništva, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, u borbama na Balkanu angažirala je preko trideset divizija Wehrmachta i SS-a koje bi inače bile vrlo korisne na Istočnom frontu. Nacisti su više puta pokušali uništiti partizansku vojsku i osobno njezinog zapovjednika - maršala Josipa Broza Tita, ali bez uspjeha.

U svibnju 1944. godine oni su poduzeli još jedan pokušaj i kao nikada se ranije približili svom cilju. Upravo tada maršalu je u pomoć pritekla Crvena armija.

"Konjički skok"

25. svibnja u 5 sati ujutro iznad Drvara na zapadu Bosne, gdje se nalazio stožer NOVJ-a, pojavili su se njemački bombarderi. Poslije masovnog zračnog napada pored grada su počele slijetati jedrilice koje su tu dovukli transportni avioni. Iz njih su odmah poiskakali vojnici 500. padobransko-desantnog bataljuna SS-a.

Za provođenje operacije "Konjički skok" (Rösselsprung), čiji je glavni cilj bilo zarobljavanje ili uklanjanje maršala Tita, Nijemci su angažirali preko 17 tisuća ljudi. Osim pripadnika desantnih snaga, na područje borbenih djelovanja upućeni su motorizirana pukovnija, izviđački, tenkovski i inženjerijski bataljuni, pukovnija divizije specijalne namjene "Brandenburg", kao i hrvatske jedinice.

Njima su se suprotstavile jedinice 1. i 6. proleterskog korpusa NOVJ-a, maršalov Prateći bataljun i kadeti oficirske škole, što je ukupno iznosilo 12 tisuća ljudi. Unatoč žestokom otporu, protivnik je ubrzo zauzeo grad.

"Nijemci su me tražili" - prisjećao se kasnije Tito. "Tih mi je dana krojač u Drvaru šio maršalsku uniformu. Padobranci se nisu uspjeli dokopati ničeg drugog osim tog mundira, iskidanog šrapnelima bombi... Svi stanovnici Drvara znali su gdje se nalazim. A svaki padobranac imao je moju fotografiju. Oni su prilazili čas jednom čas drugom, pokazujući fotografiju i pitali: Tito, Tito, gdje je Tito? Ali nitko im ništa nije rekao. Čak ni djeca..."

Sam maršal se u to vrijeme zajedno sa svojim stožerom i suradnicima sovjetske vojne misije nalazio u svojoj kući kod špilje nedaleko od grada. Kada je neprijatelj stigao i do njih, oni su se pod zaštitom svojih snaga povukli u Dinarske planine.

Težak zadatak

Nijemci ni na trenutak nisu prekidali progon, stežući obruč oko Tita i njegovih pristalica. Sovjetski general Nikolaj Kornejev, koji se nalazio u Titovoj grupi, uporno je savjetovao maršalu da se evakuira na vojnu zrakoplovnu bazu u Bariju u južnoj Italiji. Ovaj je to dugo odbijao, inzistirajući na tome da treba ostati na jugoslavenskom teritoriju. Pristao je samo pod uvjetom da iz Barija bude neprimjetno prebačen na otok Vis u Jadranskom moru kod hrvatske obale.

Osim britanske i američke avijacije u Bariju su bile stacionirane i eskadrile Ratnog zrakoplovstva Crvene armije: 12 transportnih S-47 i 12 dalekoletnih lovaca za praćenje Jak-9DD. Kada se saznalo za situaciju s Titom, Staljin je svojim pilotima naložio da aktivno sudjeluju u spašavanju maršala.

Unatoč nestabilnoj vezi, stožer NOVJ-a uspio je javiti da očekuje evakuaciju na planini nedaleko od Kupresa. Zapadni saveznici odlagali su misiju spašavanja zbog hladnog vremena, no sovjetski major Aleksandar Šornikov osjećao je da dragoceno vrijeme prolazi i da treba djelovati bez odlaganja.

U noći između 3. i 4. lipnja sovjetski S-47 uzletio je i krenuo prema Jugoslaviji. Koordinate je dostavio navigator Pavel Jakimov iz Šornikovljeve posade, koji se tada nalazio kod maršala.

Major je do tada već bio iskusan pilot, koji je neko vrijeme proveo na Balkanu i proučio lokalne maršrute. Međutim, i za njega je to bio krajnje težak zadatak.

"U uvjetima oluje i kiše morali smo preletjeti Jadransko more na maloj visini, kao prvo, kako ne bismo odstupili od zadane maršrute, a kao drugo, kako ne bismo dospjeli u olujne oblake", prisjećao se glavni maršal avijacije Aleksandar Golovanov: "Stigavši do otoka Korčule i obišavši Split, gdje se nalazila njemačka vojna pomorska baza, zaštićena velikom količinom protuzračne artiljerije, posada je počela podizati avion u visinu, uputivši se prema Kupresu, u čijem se rajonu nalazila najviša planina, koja je služila kao pouzdan orijentir. Stigavši do te planine i utvrdivši svoju lokaciju, počeli su tražiti signalne vatre. Oblačno vrijeme nije omogućavalo da se teren dobro vidi. Preko pola sata posada je letjela iznad nepoznatog terena, dok nije ugledala vatre."

Majušna pista koju su pripremili partizani u planini bila je potpuno pokrivena kamenjem i ispresjecana potocima. Na nju je trebalo sletjeti iz prvog pokušaja. Šornikov se izborio s ovim zadatkom: spustio je svoj S-47 pored posljednje upaljene vatre, iza koje je počinjala opasna strmina.

Posada sovjetskog aviona morala je još jednom ponoviti ovaj složeni manevar. Nakon što su u Bari prebacili maršala i oficire stožera, piloti su se vratili po ostale. Zapadni saveznici su, saznavši za Šornikovljev let, također izveli nekoliko letova do tih planina.

Poslije evakuacije rukovodstva, jugoslavenske jedinice pratećeg bataljuna krenule su u proboj neprijateljskog obruča (što su uspješno izvele), a već sljedećeg jutra na improviziranoj pisti pojavila se njemačka vojska.

Aleksandar Šornikov, njegov drugi pilot Boris Kalinkin i navigator Pavel Jakimov za izvršeni su podvig zaslužili zvanje Heroja Sovjetskog Saveza. Jugoslavija je, sa svoje strane, svakog od njih također odlikovala svojim najvišim ordenom Narodnog heroja.