Tito i Sovjetski Savez: Tamna strana povijesti

Tito je i sam volio pričati o tome kako su ga, navodno, zarobili Čerkezi iz "divlje divizije". Dedijer u Brozovoj biografiji opisuje kako je strašni Čerkez s kopljem skočio ravno u rov u kojem je sjedio Tito. Odmah se postavlja pitanje: zašto je uopće sjedio u rovu ako je bio izviđač? To je već čudno.

Nakon proučavanja dokumenata iz arhiva utvrđeno je da tamo čak ni u blizini nije bilo nikakvih Čerkeza, već da su Tita zarobile jedinice kojima je zapovijedao Mannerheim. Budući predsjednik Finske zarobio je budućeg predsjednika Jugoslavije. Pravi povijesni kuriozitet!

Kasnije je Tita sudbina dobro prošetala po Rusiji. Nakon što je bio ranjen, prvo je smješten u bolnicu koja se nalazila u pravoslavnom manastiru u Svijažsku, u današnjem Tatarstanu. I kasnije se sve vrijeme nalazio na periferiji Rusije, u krajevima s većinskim neruskim stanovništvom. Tatarstan, Mordovija, jug Sibira, kazaške stepe. Dugo se, kako je i sam pričao (a arhivski podaci to potvrđuju), krio u kazaškim stepama kod kazaškog "kulaka". Tito je generalno za vrijeme svojih putovanja po Rusiji rijetko i kratko boravio među ljudima ruske nacionalnosti.

Je li Tito za vrijeme svojih tumaranja po Rusiji (1915.-1920.) vidio Moskvu ili Peterburg?

Dedijer u biografiji piše da je Tito krenuo u Peterburg, da je namjeravao prijeći sovjetsko-finsku granicu i pobjeći. Ali uhvaćen je i zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu, odakle je pušten na jedvite jade. Međutim, tu informaciju, prema mojim podacima, dokumenti ne potvrđuju.

Ako bismo sudili samo na temelju činjenica, najveći ruski grad koji je Tito vidio za vrijeme boravka u Rusiji bio je Omsk. A to ni izdaleka nije prijestolnica. Usput, upravo se u Omsku Tito u pravoslavnoj crkvi vjenčao sa svojom ruskom ženom Pelagijom. Taj podatak dokazuje da je Tito oduvijek bio potpuno indiferentan prema pitanjima religije. On nije bio neki zadrti ateist: ni u mladosti, ni u zrelim godinama. Da, kada je došao na vlast, on je kao komunist provodio antireligijsku propagandu. Ali kasnije, na primjer, kada je ciparski arhiepiskop Makarios izabran za predsjednika Cipra, u Jugoslaviji su prestali aktivni progoni protiv Pravoslavne crkve kako se ne bi kvarili odnosi s njim. Tito je jednostavno uvijek bio vrlo pragmatičan.

Tito, njegova supruga Pelagija i sin Žarko.

Wikipedia

Je li Tito bio Josip Broz ili su ga zamijenili?

Postoji veliki broj nagađanja o tome tko je ustvari bio Tito. Priča se da nije bio Hrvat, da je u SSSR-u zamijenjen, da je izvanbračno rođeni potomak Habsburgovaca ili mađarski Židov s prezimenom Ambroz... Izvori ništa od toga ne dokazuju.

Insinuacije o tome da nije umio dobro govoriti srpsko-hrvatski i da po svojoj vanjštini nije nalikovao na čovjeka s Balkana počele su tek kada se našao na čelu Jugoslavije. Kažu da je imao čudan "poljski" naglasak. Postavlja se pitanje: zašto nikome nije padalo na pamet analizirati njegov naglasak ili njegovu vanjštinu dok je predvodio partizanski pokret?

Ni najmanje ne sumnjam u to da je Tito bio Josip Broz. Zapravo je očito da stanovnici zemalja bivše Jugoslavije, posebno s područja odakle je on rodom, mogu izgledati potpuno različito, pa, između ostalog, mogu imati i plave oči kao Tito. Što se tiče poznavanja jezika, vidio sam ankete koje je Tito popunjavao na ruskom jeziku dok je radio u Kominterni. Tamo se pojavljuju greške koje je mogao napraviti samo nositelj srpsko-hrvatskog jezika. Osim toga, o neobičnom Titovom izgovoru pišu obično samo Srbi, dok se Hrvatima on ne čini tako čudan ili neobičan.

Što se zna o Titovom radu u Kominterni?

Kada je Tito konačno izašao iz zatvora, 1934. godine, partijsko rukovodstvo je zaključilo da će ga u Jugoslaviji vrlo brzo opet uhititi i zatvoriti, pa su ga zato poslali u Moskvu. Što je radio u Moskvi veliko je pitanje. Formalno je trebao raditi u Kominterni, ali zapravo nije tamo radio, nego na potpuno drugim mjestima.

I ja i srpskog novinar Pero Simić smo neovisno jedan o drugome došli do zaključka da je Tito pohađao obuku u izvjesnim strukturama koje su istovremeno bile podređene Kominterni i sovjetskoj vanjskoj obavještajnoj službi. Nazovimo te strukture uvjetno "Partizanska akademija Kominterne", a naravno, službeni naziv nije ni postojao. Negdje u Moskovskoj oblasti oni su pripremali kadrove za partizansku borbu. Imam sve osnove za pretpostavku da su i Tito i Edvard Kardelj, kao i značajan dio jugoslavenskih komunista koji su se tih godina našli u Moskvi, prošli obuku u istoj akademiji. U Španjolskoj se vodio građanski rat i sovjetsko rukovodstvo je počelo vjerovati da se socijalistička revolucija može podići svuda po Europi, uključujući i Balkan. Za to su bili potrebni obučeni kadrovi.

Nijedan izvor izravno ne govori o tome da se Tito školovao u takvom centru. Svi dokumenti nose oznaku povjerljivosti i nosit će je još sto godina. Ali ima nekoliko neizravnih dokaza koji potvrđuju da je bilo upravo tako.

Danas se za izdavanje na ruskom i srpskom jeziku priprema priručnik koji je korišten za obuku u toj partizanskoj akademiji. Ako se upute iz te knjige usporede s onim što je Tito radio za vrijeme Drugog svjetskog rata, sve postaje jasno. Kada ta knjiga bude objavljena, sva pitanja o tome bit će riješena.

Zašto je 1948. godine došlo do razlaza između Staljina i Tita?

O tom pitanju nema konačne jasnoće. Zna se da Tito od samog početka nije bio čovjek kojeg je Staljin želio vidjeti na čelu Jugoslavije. Za to ima mnogo razloga. Možda zato što je Tito imao suviše bliske veze s Velikom Britanijom. Neki kažu da ga je još prije rata vrbovala engleska obavještajna služba. Za vrijeme rata on se, u svakom slučaju, veoma zbližio s njima. Kod njega je dolazio čak i Churchillov sin Randolph. On je bio vrlo zadovoljan i nadahnut poslije razgovora s Titom i govorio je ocu o tome kako je on nevjerojatan i divan čovjek. Uopće uzevši, Tito je bio previše blizak s Englezima, a Staljinu je bio potreban čovjek koji je znatno manje povezan sa Zapadom.

Prvosvibanjska parada 1946. godine s likovima Staljina i Tita prolazi ispred hotela "Moskva" u Beogradu.

Getty Images

Drugi mogući odgovor: Tito je imao suviše vlastitih ambicija. I one su bile opravdane, jer je on rukovodio jedinim uspješnim i masovnim partizanskim pokretom u cijeloj istočnoj Europi. Bio je na čelu države koja je dobila najveći teritorij od svih "zemalja s narodnom demokracijom". Jugoslavenska vojska bila je, čini mi se, treća u Europi u vrijeme raspada Jugoslavije. U trenutku nastanka Jugoslavije vojska u pravom smislu riječi nije ni postojala, a stvorena je velika, kvalitetna, sposobna vojska. To jest, Tito je nesumnjivo imao osnove za vlastite geopolitičke ambicije i, naravno, Staljinu se to nije sviđalo. On je u državnom rukovodstvu u istočnoj Europi želio vidjeti poslušnije, manje ambiciozne ljude.

Što se tiče formalnog razloga za konflikt, u znanosti je to sve već opisano i malo što se može dodati. Kamen spoticanja postalo je pitanje o Balkanskoj federaciji, o tome trebaju li Bugarska i Albanija biti njezin dio. Tito je počeo raditi u tom pravcu bez prethodnog dogovora s Moskvom. Staljin, koji je sve to vrijeme samo čekao povod da se naljuti na Tita, iskoristio je ovu priliku, što je za Tita bilo sasvim neočekivano. Ni Tito, ni jugoslavensko rukovodstvo u cjelini, nisu mogli shvatiti zašto se to događa, jer je sam povod bio potpuno formalan. Staljin se odlučio na raskid.

Što je još naljutilo Staljina?

Amerikanci su tome također doprinijeli. Američki časopis Life objavio je Titov portret na naslovnici i ogroman tekst posvećen njemu pod naslovom "Proleterski prokonzul". To je Staljina strašno razbjesnilo.

* Dr. Nikita Bondarev je povjesničar, politolog, docent Ruskog državnog humanističkog sveučilišta, autor knjige "Zagonetka Tita. Moskovske godine Josipa Broza".

Pročitajte i: Pelagija Belousova - prekrasna Ruskinja koja je prva zarobila Titovo srce