Koje su poslove radila djeca u Ruskom Carstvu?

U ruskom jeziku riječ "dijete" ("rebënok") ima isti korijen kao i riječi "rad" ("rabota") i rob ("rab"), što govori o tome da su roditelji obično davali djeci da nešto rade na imanju. Nažalost, u određenim povijesnim razdobljima ropstvo je poprimalo vrlo jasne obrise. Tako je bilo u 18. i 19. stoljeću, kada su djeca radila u tvornicama i rudnicima, ponekad u užasnim uvjetima.

U seoskoj Rusiji vrijeme se stoljećima mjerilo u sedmogodišnjim razdobljima. Dijete se tretiralo kao dijete dok ne napuni sedam godina. U tom su uzrastu djeca dobivala lakše poslove i polako se navikavala da pomažu roditeljima u svemu. Čim bi dijete napunilo sedam godina, ono bi postalo "rebjonok", tj. mali čovjek koji već ima određene, makar i male obveze.

Dijete je moralo slušati roditelje, a također djeda i baku – to se uopće nije dovodilo u pitanje. Za sedmi rođendan dječaci su dobivali prve hlače i košulju, a djevojčice prvu haljinu, i od tada su oni bili mali radnici s punim radnim vremenom.

Što su radili seoski dječaci?

Ivan Bogdanov, "Početnik", 1893.

Tretjakovska galerija

U naše vreme nije ništa neobično da majka zamoli sina da opere suđe ili usisa pod, ali u Staroj Rusiji tako se nešto nije moglo ni zamisliti, jer je postojala stroga podjela na muške i ženske poslove.

Jedan od prvih poslova koje su dječaci učili raditi bilo je pletenje "lapti" (opanaka od like) i košara. Uplitanje brezove kore za obuću ili košare nije bilo teško, no bio je to pipav posao, koji podrazumijeva usrdan trud i upornost. Te dvije osobine trebale su ruskoj seoskoj djeci i u kasnijem životu. Pored toga, "lapti" su brzo propadali tako da su mali i veliki Rusi veliki dio svoga vremena provodili sjedeći i praveći novu obuću za cijelu obitelj.

Starac i dječak pletu "lapti" (opanci od like), 1936.

Javna domena

Dječaci su također učili u drvetu rezbariti jednostavne igračke za sebe i za mlađu braću i sestre. Odlazili su s očevima u lov i ribolov. Rutinski posao i za dječake i za djevojčice bilo je namirivanje, timarenje i kupanje stoke, kao i muža krava, a dječacima je jedna od najvažnijih obveza bila voditi računa o konjima i naročito ih noću voditi na ispašu. Zbog toga su od najranijeg uzrasta učili uprezati ih i jahati, upravljati konjskom zapregom i pojiti ih. Neki su dječaci bili posebno vješti u pravljenju konjskih hamova, što je na selu bilo vrlo važno umijeće.

"Zaharka", A. G. Venecijanov

Tretjakovska galerija

I poslovi u polju bili su podijeljeni na muške i ženske. Muškarci su radili u njivi, dok su žene radile u vrtu iza kuće (osim u vrijeme žetve, kada su svi zdravi članovi obitelji odlazili na njivu). Dječaci su rano počinjali pomagati očevima u oranju, čak i ako su bili još suviše mali da se fizički angažiraju. Na primjer, otac je mogao staviti sina na drljaču kako bi bila teža, a brazda dublja. Dječak s 12 godina već je mogao dobiti posebnu parcelu u polju koju je samostalno obrađivao. Tako je za nekoliko godina, kada dostigne spolnu zrelost, već postajao iskusan "paor".

"Pastiri", Vladimir Jegorovič Makovski, 1903.

Rjazanski državni regionalni muzej umjetnosti "I. P. Pažalostin"

Dječaci su često u tim ranim godinama učili neki koristan zanat. Netko je s vremenom postao postajao stočar, neko farmer ili drvosječa, ili bilo što drugo što je potrebno znati na selu. Djevojčice su obično ostajale kod kuće i imale su sasvim drugačije obveze. Sve do druge polovice 19. stoljeća ženama je bilo zabranjeno učiti zanat i zapošljavati se.

Što su radile seoske djevojčice?

Dubovskoj Nikolaj Nikanorovič, "Prelja".

Regionalni muzej likovnih i primijenjenih umjetnosti Altaja

Pupak novorođene djevojčice u Rusiji po običaju je presijecan vretenom. Taj je ritual imao za cilj od prvih trenutaka života uvesti žensko dijete u posao predenja vune. Svaka djevojčica rođena na selu naučila je presti vunu na preslici i to je bio jedan od njezinih glavnih poslova. Već s pet godina djevojčice su bile relativno iskusne prelje, tako da su i u obitelji donosile korist ranije od dječaka.

Druga obveza djevojčica bili su kućni poslovi: čišćenje poda, pranje i čišćenje klupa, istresanje i čišćenje tepiha, plahti i jastuka. Djevojčice su učile prati rublje koristeći ceđ i ispirati ga u tekućoj vodi na rijeci. Zato su mlade djevojke na selu u ono vrijeme bile fizički mnogo jače i izdržljivije od današnjih djevojaka istog uzrasta.

"Mala Varja", Karl Lemoh

Muzejsko udruženje "Umjetnička kultura Ruskog Sjevera"

Djevojke su vodile računa i o mlađoj braći i sestrama. Pravile su za njih krpene i pletene lutke, recitirale im dječje pjesmice, pričale bajke i pjevale uspavanke. Svaka je djevojčica umijela poviti bebu, hraniti je pomoću produbljenih životinjskih rogova (drevna verzija bočica za bebe) i napraviti dudu od komadića tkanine i prožvakanog kruha. Često su djevojčice angažirane za čuvanje tuđih beba u selu čim bi napunile 11-12 godina.

Djeca su radila i u tvornicama

Kada je sredinom 18. stoljeća počela industrijska revolucija dječji je rad postao uobičajena pojava. Radna obveza nije bila regulirana zakonom, tako da su djeca, uglavnom tinejdžerskog uzrasta, žestoko eksploatirana. U mnogim zemljama svijeta djeca su u to vrijeme često korištena kao obično roblje, pa ni Rusija, nažalost, u tom pogledu nije bila izuzetak.

Vasilij Perov, "Trojka" (Mladi šegrti vuku saonice s vodom), 1866.

Tretjakovska galerija

Trgovci djecom kupovali su djecu iz siromašnih seoskih obitelji koje se nisu mogle prehraniti. Za dječaka ili djevojčicu davali su 2-3 rublja. U 19. stoljeću toliko je koštao šešir, ili prenoćište u hotelu srednje klase. Roditelji su davali djetetu odjeću i hranu za put i često se opraštali od njega zauvijek.

Po dolasku u Peterburg ili Moskvu djeca su se prodavala trgovcima i tvorničarima kao radna snaga, i to dva do tri puta skuplje od cijene koju su preprodavači platili roditeljima u selu. Djevojčice su radile kao prodavačice, u najboljem slučaju kao kuharice ili sobarice. Dječacima je bilo teže jer su često završavali kod tvorničara. Postojale su određene državne inspekcije koje su mogle zaustaviti eksploataciju dječjeg rada, ali nije bilo zakona kojim bi ta oblast bila regulirana.

Iskorištavanje dječje radne snage za mjerenje i pakiranje čaja.

Javna domena

Na primjer, u Tomsku, u tvornici šibica koju je držala obitelj Kuhterin, djeca su punila kutije šibicama. Prilikom punjenja nijedna šibica nije smjela pasti na pod, u protivnom je slijedila novčana kazna. Dječaku se od plate oduzimala određena suma za svaku šibicu koja ispadne. Djeca su radila po 12-14 sati s pauzom za ručak, i još jednom pauzom za poslijepodnevni čaj.

Industrijalci koji su koristili dječji rad nisu se mnogo brinuli o blagostanju, zdravlju ili obrazovanju te djece. Ako dijete ne ispuni ono što poslodavac od njega traži, jednostavno dobije otkaz. Takva su djeca automatski postajala beskućnici. Dječaci su u takvim okolnostima često postajali džeparoši, a djevojčice prostitutke.

Početkom 1880-ih vlasti su počele brinuti zbog ovakvog stanja, pa je 1882. godine donesen zakon "O malolketnicima koji rade u tvornicama i zanatskim radionicama". Tim je zakonom zabranjeno zapošljavanje djece do 12 godina, a radno je vrijeme limitirano na osam sati dnevno (i ne više od četiri sata bez pauze) za djecu 12-15 godina, i zabranjene su noćne smjene (od 21:00 do 5:00), kao i rad nedjeljom. Pored toga, zabranjeno je korištenje dječjeg rada u proizvodnji koja može biti štetna po zdravlje.

Proizvodnja kalupa za šešire. Rusi, Rjazanjska oblast, Kasimovski rajon, početak 20. stoljeća.

Javna domena

Ovaj zakon, međutim, nije se odmah primjenjivati i nije se prostirao na sve industrijske grane. Lobi korisnika dječjeg rada bio je suviše jak. Vlasnici tvornica skrivali su uzrast djece koja rade za njih, odnosno prikazivali su ga tako da se ne kosi sa zakonom, ili su skrivali da uopće koriste dječji rad. Tvornički inspektor Sanktpeterburške oblasti izjavio je 1903. godine, dakle 20 godina nakon donošenja spomenutog zakona: "Mnoge ciglane zapošljavaju radnike mlađe od 15 godina, i ti malolhetnici rade isto kao i odrasli, tj. po 11,5 sati dnevno."

Statistika prvog desteljeća 20. stoljeća pokazuje stabilan porast eksploatacije dječjeg rada unatoč svim zakonima. U prijestolnicama i većim gradovima vršene su kontrole, ali u unutrašnjosti se zakon masovno kršio. Boljševici su 1918. godine donijeli prvi Zakon o radu kojim je potpuno zabranjeno da osobe mlađe od 16 godina stupaju u radni odnos.