Kako su Romanovi obolijevali pridržavajući se običaja

Možete li zamisliti liječnički pregled, ali tako da između liječnika i pacijenta stoji zavjesa? Zvuči suludo, ali upravo su se tako obavljali pregledi u damskim odajama prvih Romanova u 17. stoljeću.

Liječnik je obično bio stranac iz Apotekarskog odjeljenja. Prilikom pregleda članova carske obitelji ženskog spola, tj. carice, njezine kćeri ili njezinih sestara, on ih je mogao samo pitati što osjećaju, kakvu bol osjećaju ili kakva je vrsta bolesti u pitanju. Liječnici nikada nisu vidjeli ili ne daj Bože pregledali ženske osobe na carskom dvoru. Njih su njegovale babice i dadilje, i to pomoću narodne medicine.

Zašto su bolovali prvi Romanovi?

Mali Petar Veliki kojeg je majka spasila od gnjeva strijelaca. Slika Charlesa de Steubena.

Legion Media

Kako piše povjesničar Igor Zimin, dvije osnovne bolesti prvih Romanovih bili su tuberkuloza i rahitis, koji se obično ispoljavao savijenim koljenima ili bolom u kostima. To znači da su mladi carevi imali slab imunitet, nisu se dovoljno dobro hranili i nisu unosili dovoljno vitamina. Kako se najbogatija obitelj u zemlji mogla tako loše ophoditi prema svojoj djeci?

Odgovor je uvijek jedno te isti: običaji. Prije svega, u pitanju je način života carske djece. Dok ne napune pet godina, i dječaci i djevojčice u carskoj obitelji živjeli su u damskim odajama. Bio im je potreban svježi zrak, a oni su živjeli u prostorijama sa zatvorenim prozorima, jer se carska obitelj plašila da ih netko ne vidi i ne urekne. Odaje su se uvijek dobro grijale, a zidovi i podovi bili su presvučeni tkaninom da se toplina zadrži. I kolijevka je bila dobro obložena tkaninom ili čak krznom, a bebe su bile čvrsto povijene u pelene te su ležale na paperju i jastucima pod krznenim pokrivačem. Vjerovalo se da bi dijete kad poraste imalo loš vid ili bilo grbavo ako kao beba nije bilo dobro utegnuto u pelene (da, dobro ste pročitali). 

Spavaća soba u carskom Teremnom dvorcu u Kremlju, Moskva, Rusija, oko 1870. godine. Teremnoj dvorac bila je glavna rezidencija ruskih careva u 17. stoljeću.

Hulton Archive/Getty Images

Djeca su bila okružena mnogobrojnim slugama. Bile su tu dojilje, dadilje, djevojke koje su dežurale noću, sobarice, pralje, švelje... Taj se popis može nastaviti. Ali jesu li se one zaista brinule o zdravlju djeteta? 

Portret mladog cara Petra I., 17. stoljeće.

Javna domena

Povjesničarka Vera Bokova opisuje svakodnevne obveze sobne posluge prema carskim potomcima: "Od sluškinje se očekivalo da umije predvidjeti dječju sudbinu po broju i rasporedu madeža na njegovom tijelu, da štiti kolijevku od direktne mjesečeve svjetlosti kako se dijete ne bi često budilo, da zabranjuje bilo kome da promatra dijete dok ono spava kako ga ne bi urekli, da djetetu maže čađu iza uha i da ga tako zaštiti od uroka uoči susreta s novom ličnošću, i da mu sipa malo soli na glavu ispod kapice". Očigledno je sve to bilo daleko od medicinskih procedura koje su carskim potomcima zaista bile potrebne. 

Rođenje Petra Velikog. Gravura u ilustriranoj "Povijesti ruske države" N. M. Karamzina. Umjetnik Boris Čorikov.

Javna domena

Bila im je potrebna aktivnost, a umjesto toga su se carska djeca prisiljavala da hodaju samo polako, da nikada ne trče i ne viču, jer to nije bilo dolično ponašanje carskih persona, tako da su djeca odmalena navikla na svečane manire. 

Portret carevića Alekseja Aleksejeviča, 1855. Umjetnik Petar Fjodorovič Borel.

Javna domena

Bila im je potrebna dobra hrana, a umjesto toga oni su patili od nedostatka vitamina C. U 17. stoljeću međunarodna trgovina bila je prilično spora, a Moskva je sjeverni grad gdje zima traje 7-8 mjeseci. Zbog toga je svježe voće rijetko dospijevalo na carsku trpezu. Svježe su mogle biti samo lubenice koje su se dovozile iz regija bivšeg Astrahanjskog kanata, ali je pravoslavna crkva zabranjivala da se jedu svježe lubenice zbog njihove sličnosti s odsječenom glavom sv. Ivana Krstitelja! Zbog toga su se lubenice solile, tako da su gubile veliku količinu svojih vitamina. I koji je bio rezultat?

Fjodor III. Aleksejevič.

Muzej Ermitaž/Javna domena

Mihail Fjodorovič, prvi Romanov, požalio se 1627. godine ocu: "Bole me noge, ne mogu više lako hodati, sad me s foteljom nose u kočije i iznose iz njih." A on je tada imao samo 31 godinu! Njegov unuk Fjodor Aleksejevič patio je od iste bolesti. Živio je samo 21 godinu i tijekom svog je kratkog života teško hodao. Kemijska analiza posmrtnih ostataka prvih Romanova, piše Vera Bokova, pokazuje da je u pitanju bio rahitis.

Petar Veliki u prvim se godinama života tretirao na isti način tako da ni njegovo zdravlje nije bilo savršeno. Srećom, on se kao dječak igrao rata i vojnih vježbi i to mu je vjerovatno pomoglo da poboljša imunitet. Proći će mnogo vremena prije nego što se u ruskoj carskoj obitelji rodi i odraste novi nasljednik, jer je 18. stoljeće bilo puno dvorskih prevrata u kojima su na prijestolje dolazili već odrasli ljudi.

Katarina i engleski odgoj 

Ruski car Pavao I. (1754.-1801.). Dječji portret velikog princa Pavla Petroviča u učionici. Ruski umjetnik Virgilius Eriksen (1722.-1782.). Rusija, 1766. Ulje na platnu. Ermitaž, Sankt-Peterburg.

Getty Images

Katarina i Petar III., tadašnji veliki knez, dobili su 1754. godine sina Pavla I. Ubrzo po rođenju Pavao je odnesen u odaje njegove tetke, carice Elizabete. Njega su doživljavali kao dugoočekivanog nasljednika i budućnost Rusije, tako da je Pavlovo zdravlje i blagostanje bilo državni prioritet. Međutim, Elizabeta je u Moskvi odgajana na starinski način pa se tako ophodila i prema malom Pavlu.

Kasnije je Katarinina majka napisala da se "on doslovno guši od nepotrebne brižnosti. Boravio je u vrlo toploj sobi u flanelskim pelenama i u krevetcu obloženom krznom srebrne lisice. Znojilo mu se lice i cijelo tijelo i zbog toga se, kad je porastao, mogao prehladiti i razboliti od najmanjeg povjetarca." Pavlovo zdravlje bilo je loše iz istih razloga kao i zdravlje prvih Romanova. Pored toga, u djetinjstvu mu je potpuno pokvaren želudac. On nije htio jesti, ali su ga dadilje silom kljukale, tako da nije podnosio laktozu, osjećao je mučninu od mesa, i to ga je pratilo do kraja života.

Katarina je očigledno bila užasnuta činjenicom da je njezin sin tako rano izgubio zdravlje, ali nije se mogla suprotstaviti pravilima carice Elizabete. Zato se potrudila da u potpunosti promijeni način podizanja njezinih unuka Aleksandra (rođ. 1777.) i Konstantina (rođ. 1779.), djece njeuinog sina Pavla i njegove žene Marije Fjodorovne. 

Portret velikog kneza Aleksandra Pavloviča u djetinjstvu. Prva četvrtina 19. stoljeća. (Nepoznati umjetnik)

Ruski muzej/Javna domena

Kao što je Elizabeta postupila s Pavlom, tako je i Katarina postupila s Aleksandrom i Konstantinom – uzela ih je pod svoju osobnu kontrolu. Ona, međutim, nije dozvoljavala da se pelenaju ili prekomjerno hrane. Katarina se pridržavala takozvanog engleskog odgoja, tj. odgajanja zdravih džentlmena, a ne slabih i bolesnih "ljubičica". Ona je ovako opisivala svog unuka: "Gospodin Aleksandar spava u malom krevetu, nije nikada vidio kolijevku niti je ljuljan u njoj. Krevet mu je napravljen od željeza i nije imao baldahin. Spava na kožnom madracu s plahtom. Ima jastuk i lak engleski pokrivač. Od rođenja je navikao da se svakoga dana kupa ako je zdrav." Aleksandrove i Konstantinove grijale su se samo do temperature od 19 stupnjeva Celzija i bile osvijetljene s nekoliko svijeća, a ne pomoću velikih lustera, da bi zrak bio svjež.

Unuci su se u vunenim kupaćim kostimima brčkali u carskoselskom ribnjaku, a baka ih je s uživanjem promatrala. Ujedno su se navikli i na ručni rad, što je također bilo novo za Rusiju, gdje su ugledni plemići izbjegavali svaki fizički napor. Aleksandar i Konstantin naučili su sjeći i strugati drva, praviti boju i bojiti, orati, kositi i goniti konje. Ujedno su učili i strane jezike. Aleksandar je sa šest godina govorio i pisao na ruskom i engleskom.

Portret velikih knezova Aleksandra i Konstantina Pavloviča, 1781. Umjetnik Richard Brompton.

Ermitaž/Javna domena

Dječaci nisu odvajani od roditelja i redovno su se viđali s njima. Pavel je pratio njihove satove vojne vještine i prakse, a Marija Fjodorovna, koja je bila slikarica i kiparica, predavala im je likovnu umjetnost i slikarstvo. I jedan i drugi su kasnije bili dobri u vojnim disciplinama. Kada se Pavlu 1796. godine rodio sin Nikolaj, a 1798. Mihail, i oni su odgajani kao što je Katarina odgajala njihovu stariju braću. Tako se dogodilo da je Pavlovo potomstvo bilo najzdravije u rodu Romanovih.

Pejzaž Carskoseljskog parka s pogledom na farmu, 1777. Umjetnik Semjon Ščedrin.

Ermitaž/Javna domena

Način podizanja Pavlove djece dosta je utjecao i na podizanje ostalih Romanova u 19. stoljeću. A ta se metoda zasnivala na strogoj štednji, ručnom radu, kupanju i fizičkim vježbama. Evo rasporeda za svaki dan koji je sastavio pjesnik Vasilij Žukovski. On je bio učitelj Aleksandra Nikolajeviča, budućeg cara Aleksandra II.:

"Ustajanje u 6 ujutro; od 6 do 7 – molitva, doručak i pregled plana za taj dan; od 7 do 9 – nastava; od 9 do 10 – odmor i posjete; od 12 do 14 – šetnja; od 14 do 15 – ručak; od 15 do 17 – odmor, igra, šetnja; od 17 do 19 – nastava; od 19 do 20 – gimnastika ili igra; od 20 do 21– večera; od 21 do 22 – osvrt na protekli dan; dnevnik." Sudeći po tome, vjerojatno su carska djeca bila najzaposlenija djeca u Ruskom Carstvu.