Ropstvo u Njemačkoj: Kako su milijuni sovjetskih građana prisilno radili za naciste

Arhivska fotografija
Kada su Nijemci početkom 1940-ih okupirali jedan dio teritorija SSSR-a, prisilili su milijune Ukrajinaca, Bjelorusa i Rusa da okupatoru služe kao radna snaga.

Moja baka Jevgenija Mečtajeva imala je 22 godine kada je počeo Veliki domovinski rat. Tada se s mužem, pripadnikom Crvene armije, tek preselila u Brest, grad na sovjetsko-njemačkoj liniji razdvajanja. Brest je bio jedan od prvih gradova na koji su Nijemci 22. lipnja 1941. izvršili ofenzivu.

Jevgenijin muž je poginuo kada su nacisti zauzeli Brest. Zajedno s mnogim drugim mladim ženama i mladeži ona je silom odvedena u Njemačku gdje je godinu dana provela na prisilnom radu u logoru, a zatim je bila "sretna" što su je poslali da radi na njemačkom obiteljskom imanju.

Prisilne radnice iz logora kod Lodza nose oznaku

Tamo su je prisiljavali da radi, nisu joj plaćali, a ponekad su je i tukli. Tako je bilo sve dok je Sovjeti nisu oslobodili i dozvolili joj da se vrati kući. Do same smrti 2013. godine Jevgenija Mečtajeva gotovo da nije ni spominjala taj period života u Njemačkoj. To je samo jedan primjer, a prema podacima Nirnberškog procesa, sličnu je sudbinu doživjelo oko 4,9 milijuna sovjetskih civila koji su silom odvedeni u Njemačku na prisilni rad. Što se u Njemačkoj događalo s tim ljudima?

Nacistička radna snaga

Tijekom 1941. i 1942., dok je bjesnio Drugi svjetski rat, nacističkoj Njemačkoj je radna snaga bila krajnje nužna jer je ekonomija već bila pod opterećenjem s obzirom da su njemački radnici bili regrutirani i otišli u rat. Pronađeno je vrlo surovo rješenje - ljudi s okupiranih teritorija silom su prisiljeni da rade u njemačkim tvornicama i na poljoprivrednim gospodarstvima.

Nacistički propagandni plakat na kojem piše:

Oni koji su dovedeni iz SSSR-a zvali su se ostarbajteri, tj. "radnici s istoka". Njihov status je bio najniži u hijerarhiji njemačkog društva, pa je u skladu s tim i ophođenje s njima bilo nehumano.

Vlakovi putuju na Zapad

U početku su Nijemci primamljivim obećanjima pozivali mještane na okupiranom teritoriju da rade u Njemačkoj. "Muškarci i žene u Ukrajini! Njemačka vam omogućuje da dobijete koristan i dobro plaćen posao... Bit će vam osigurano sve što vam je potrebno, uključujući i udoban stan!" Tako su glasile prve proklamacije objavljene u siječnju 1942. Ali, to je" upalilo "samo nekoliko puta jer su ljudi pisali pisma svojima, i iz tih pisama se i pored njemačke cenzure saznalo da su ostarbajteri živjeli u Njemačkoj gore nego psi.

Djevojke i žene okupljene na postaji radi transportiranja u Njemačku.

Zatim su nacisti odbacili propagandu i primijenili silu. Okupljali su Ukrajince, Bjeloruse i Ruse, uglavnom djecu i mladež po selima i gradovima, i prisilno ih vlakovima slali u Njemačku.

"Trpali su nas u vagone koliko nas je moglo stati tako da nismo ni nogu mogli pomaknuti", sjeća se Antonina Serdjukova koja je na taj način odvedena iz Ukrajine u Njemačku. "Putovali smo mjesec dana".

Sudbina ostarbajtera tisućama kilometara daleko od kuće bila je kao lutrija. Tvornicama, rudnicima i poljoprivrednim gospodarstvima bili su potrebni radnici, i sve je ovisilo o tome tko će dati više novca za tu radnu snagu.

Rusija, Ukrajina. Deportacija civila vlakom, žene u teretnim vagonima, vjerojatno u ljeto 1942.

"Stigli smo na mjesto za primopredaju koje bih ja okarakterizirao kao tržnicu gdje se prodaje roblje", kaže Fjodor Pančenko iz Ukrajine. "Nakon sat vremena cijela grupa je rasprodana različitim kupcima". Pančenko je bio u skupini od 200 ljudi i dospio je u tvornicu za preradu metala u Šleskoj (danas Poljska).

Repa, novac i bijeg

Takozvani

Posebno je teško bilo onima koji su radili u metalurgiji: malo su spavali, mnogo su radili i gladovali su u radničkim kampovima. "Jeli smo jednom dnevno i to tanjur juhe s mrkvom i repom" - tako je Antonina Serdjukova opisala svoj život u tvornici kod Dresdena.

Repa je nešto što se urezalo u sjećanje svima koji su bili u njemačkom zarobljeništvu. To je najjeftinije povrće koje su Nijemci bacali radnicima onako kako je iščupano, tj. neoprano i neočišćeno. U takvim uvjetima su epidemije tifusa i malarije bile česta pojava.

Pojedini tvornički radnici su dobivali malu plaću, tek da mogu kupiti razglednicu ili nešto od odjeće u prodavaonici u radničkom kampu. "Bile su potrebne tri takve plaće da bi se mogao kupiti mali džemper, koji je možda skinut s ubijenog Židova", objašnjava Serdjukova.

Ostarbajteri u svojim barakama, 1944.

Mnogi mladi zarobljenici, pogotovo dječaci, pokušavali su pobjeći iz radničkih logora. Jedan od njih je Fjodor Pančenko. On je dva puta bježao, lutao po Njemačkoj i krio se mjesec dana, ali je zatim uhvaćen, brutalno pretučen i odveden u Auschwitz, a zatim u koncentracijski logor kod Magdeburga, gdje je jedva preživio. To je i inače bila česta sudbina osterbajtera - bjegunci su najčešće uhvaćeni i odvedeni u logor smrti.

"Sretnici"

S druge strane, nije svim zarobljenicima u Njemačkoj život bio tako težak. "Neki od nas su radili na obiteljskom imanju. Bit ću iskren: pojedini su molili Boga da rat potraje još četiri godine...", sjeća se Pančenko. "Onima koji su radili u obitelji sve je ovisilo o tome kakvi su njihovi domaćini bili kao ljudi. U svakom narodu ima i dobrih ljudi i zlotvora."

Njemačka, siječanj 1945. Ostarbajterka Helena B. iz Kijeva.

Pojedini Nijemci su bili dobri prema svojim sovjetskim slugama, pa su ih čak tretirali i kao članove obitelji, dok su drugi bili hladni i surovi - sve je to bila lutrija. "Moji gazde su me čak zamolili da ostanem kod njih u Njemačkoj", kaže Jevgenija Savranska koja je radila kao kućna pomoćnica u Świebodzinu (u okupiranoj Poljskoj). "Ali ja sam im rekla 'Ne', mnogo prije nego što je stigla sovjetska vojska."

Saveznička paljba i posljedice

Zarobljenicima iz Sovjetskog Saveza je teško palo čak i oslobođenje 1945. godine. Oni su i sami bili u opasnosti kada su savezničke bombe počele padati na njemačke gradove. A oni koji su preživjeli suočili su se s novim teškoćama - prošli su "filtriranje" u posebnim kampovima NKVD-a gdje su saslušavani kao ratni zarobljenici. Nekoliko tisuća prisilnih radnika je poslije oslobođenja završilo u Gulagu. Jedan od njih je Lav Miščenko. On je osuđen na deset godina u kazneno-popravnom logoru gdje je radio kao prevoditelj.

Britanska vojska u sjeverozapadnoj Europi oslobodila je 1944.-1945. ruske zarobljenike na prisilnom radu izvukavši ih iz podruma koji je prethodno zapalio njemački policajac, Osnabrück, 7. travnja 1945.

I onima koji su se vratili kući život je bio težak jer je zarobljeništvo u Njemačkoj bilo kao nekakav žig u njihovom životu. "Sugrađani su nas prezirali", hladnokrvno konstatira Pančenko. "Ja nisam mogao pretendirati na neki bolji posao i zato sam 37 godina radio u tvornici. I kad god bi došlo do neke greške, svaki put su mi govorili: O, pa nije ni čudo, vi ste radili za Hitlera". Drugi su desetljećima šutjeli o svom iskustvu u Njemačkoj jer nisu željeli taj žig utječe na njihovu karijeru ili obitelj.

Tek krajem 1980-ih, i kasnije, nakon raspada SSSR-a, javnost je obratila pozornost na sudbine ostarbajtera. Memorijalna društva, društva povjesničara i organizacije za zaštitu ljudskih prava zajedno s njemačkim fondom "Sjećanje, odgovornost i budućost" pokrenuli su internetski projekt "Druga strana rata" gdje se mogu naći deseci intervjua s ljudima koji su preživjeli njemačko zarobljeništvo. S te stranice su preuzeta i njihova sjećanja navedena u ovom tekstu.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće