Što se nalazilo u džepovima pravog sovjetskog vragolana?
Ključ od stana
Jedna od doslovno najdragocjenijih stvarčica koju je posjedovao sovjetski školarac bio je ključ od stana koji mu je visio oko vrata. On mu je bio potreban da poslije škole uđe u stan, jer su roditelji većine djece na poslu ostajali do večernjih sati.
Oko vrata su ga nosili i dječaci i djevojčice, ali češće dječaci, jer su sudjelovali u sportskim igrama i tučama mnogo više od svojih vršnjakinja, pa im je bilo lakše izgubiti ga. Ako bi se to dogodilo, nastupalo je mijenjanje brave, na nezadovoljstvo roditelja, koje je bilo mučno i skupo, jer je s izgubljenim ključem uvijek ostajala zebnja da ga može pronaći neki lopov. Zato je svakog jutra prije odlaska u školu đak oko vrata stavljao ključ.
Neke bi majke na postavi školske uniforme zašivale specijalni džepić za čuvanje ključa. Ali ponekad je sve to bilo uzaludno, jer su dječaci upravo ključ koristili u svojoj specifičnoj verziji boćanja, vrteći ga na konopu iznad glave i bacajući ga prema predmetu koji treba pogoditi. Tko bi bacio ključ bliže, taj je bio pobjednik.
Novčić na koncu
U džepu sovjetskog vragolana obavezno se nalazio novčić od dvije kopejke s rupom kroz koju je bio provučen konac. To je bilo malo lukavstvo koje mu je omogućavalo da besplatno telefonira s javnog telefona, na primjer, roditeljima. Trebalo je spustiti novčić u prorez, a kad se razgovor završi, oprezno ga izvući, štedeći na taj način novac za sladoled i druge dječje radosti.
Praćka
Pravi sovjetski vragolan morao je, naravno, imati kod sebe praćku i kolekciju takozvanih "metakva" za gađanje: male kamenčiće ili kratke komadiće žice savijene u obliku slova U. Praćka je najčešće bila načinjena od odgovarajuće račvaste grane i omotana izolacijskom trakom, a dio za zatezanje obično je bio od običnog lastika izvučenog iz gaća ili trenirke.
Praćka nije bila bezopasna zabava, mogli ste pritom lako povrijediti oko, zadobiti masnicu ili ogrebotinu. U seoskim naseljima praćka je bila i oružje za lov na vrapce ili čak golubove.
Organizam u razvoju uvijek je bio željan hrane, a bilo je opasno svratiti kući, jer su te roditelji mogli zadržati, naterati da uzmeš knjigu u ruke ili pričuvaš mlađeg brata. Zato su očerupane ptice dječaci ponekad pekli na vatri, sebi pripremajući obrok. Tako su sovjetski đaci razvijali vještine preživljavanja. Time su se bavili ne samo po duhu slobodniji seoski dječaci, nego i uzorni pioniri ostavljeni preko ljeta na selu kod bake i djeda. Oni su od seoskih vragolana tada učili samostalnost i pravila života, rukujući praćkom, kradući jabuke iz susjedstva, preuzimajući i poneku psovku.
Šibice
Kako bi u žaru ispekao krumpir koji je ponio od kuće ili ukrao s njive u kolhozu, vragolanu su bile potrebne šibice. One su, osim toga, bile cijenjene i zbog njihove estetske vrijednosti. Na primjer, više su se cijenile šibice sa zelenim vrhom, a ne s običnim crvenim. Važan je bio i crtež na kutiji. U poznim sovjetskim godinama u zemlju su kao suveniri stizale šibice s djevojkama u kupaćim kostimima. Među vragonalnima su ovakve kutijice imale veliku vrijednost.
Osim toga, kutija od šibica bila je idealna za čuvanje zanimljivih buba, pauka i gusjenica. Njih su kasnije mogli ubaciti za vrat nekoj djevojčici iz razreda. Efekt bi često nadmašio sva očekivanja.
Džepni nožić
S obzirom na to da su poslije škole dječaci najviše vremena provodili na ulici, obavezno su morali posjedovati džepni nožić. On je imao široku upotrebu: da presiječe jabuku, očisti ribu koju dječak upeca, napravi strelicu od drveta i mnogo toga drugog.
Najjednostavniji nož zvao se "Đak" i imao je jedno sječivo koje nije bilo najoštrije. Međutim, to se lako rješavalo pomoću kamena za oštrenje ili čak na stubištu na ulazu u zgradu.
Skuplji noževi kao što su "Turist" ili "Riba" imali su jarke plastične drške u boji s dekorativnim natpisima. Ali najcjenjeniji su bili džepni nožići s velikim izborom alata, kada su tu osim noža bili i grickalica, škarice, lovački alati, a kao vrhunac: otvarač za boce.
Špil karata
Džepni nožić ste mogli dobiti ili izgubiti na kartama. Karte su sa sobom nosili samo najodrješitiji sovjetski vragolani. Jer karte su značile kartaške igre, koje su slutile na neke zabranjene, prijestupničke krugove.
Najnevinija je kazna ako izgubite u igri bila čvrga, a inače se najčešće igralo u neke sitnice, slatkiše i slično. Rijetko se igralo bez uloga, jer se to smatralo neozbiljnim, dječjim igranjem. Što je vragolan bivao stariji, ulozi su postajali ozbiljniji.
Gudron
Često je pravi vragolan imao i surovu sovjetsku žvakaću gumu: komadić gudrona. Gudron je crna ljepljiva masa, ostatak od prerade nafte, nalik na katran. Komadi su se mogli naći na gradilištima, kod popravka cijevi i izgradnje cesta. Kada se stegne, pretvara se u bitumen, koji su vragolani sjekli i žvakali.
Smatralo se da gudron izbjeljuje zube, kao i da onaj tko ga žvače podsjeća na žestoke momke iz stranih filmova. Gudron je imao specifičnu strukturu: nakon što biste ga sažvakali do mekoće (a za to je bilo potrebno oko pola sata), dugo je ostajao elastičan kao prava žvaka. Također se pričalo da žvakanje gudrona otklanja miris cigareta koje su neki mangupi krišom pušili.
Čaša na rasklapanje
Čaša na rasklapanje bila je neophodna stvar tijekom sparnog ljeta u gradu. Staklene čaše u automatima s gaziranom vodom, koju ste mogli zasladiti sirupom od višnje ili kruške, najčešće nisu bile na svom mjestu, jer bi ih odnijeli pijanci. Zato je osobna čaša bila uvjet za uživanje u ukusnom piću, u što inače možeš uliti gaziranu vodu iz automata?
Također, svojoj djeci su ih često kupovale gadljive majke koje nisu imale povjerenja u sustav čišćenja javnog posuđa. Strah se povećavao gradskim legendama o nekom muškarcu zaraženom sifilisom koji je noću šetao gradom i čaše trljao o svoje čireve. Čaša na rasklapanje nije bila idealna, jer se mogla sklopiti u trenutku ulijevanja pića. Zato ste je morali držati za gornji rub, a zatim polizati prste ljepljive od sirupa.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu