5 stvari o kojima je sanjalo svako sovjetsko dijete

Dudčenko Konstantin; Metelica Sergej/TASS; Russia Beyond
Snovi iz djetinjstva obično ostaju neostvareni. Pa što? I sovjetska su djeca imala svoje snove! Zamolili smo nekoliko Rusa da s nama podijele neke od njih.

"Samo smo u snovima slobodni. Ostatak vremena nam trebaju plaće", rekao je svojedobno poznati engleski pisac Terry Pratchett, bez ikakve ironije. Čini se da ove mudre riječi nisu ništa manje istinite u pogledu sovjetske djece i njihovih dječjih snova.

Neki snovi sovjetske djece nisu bili praktični i pragmatični, nego su bili povezani s ne tako dalekom budućnošću. Često su ovakvi svakodnevni snovi bili rezultat straha i brige.

1. Mir

"Kao netko tko je odrastao u Sovjetskom Savezu 1980-ih, bila sam neprestano zabrinuta oko mogućnosti nuklearnog rata sa Sjedinjenim Državama, glavnim neprijateljem moje zemlje", kaže Nataša (45). "Noću sam često sanjala o nečemu što će iskorijeniti prijetnju i omogućiti mi da prestanem biti zabrinuta, koliko god to čudno zvučalo. Kao dijete sam doživljavala hladni rat kao duboko osobnu, egzistencijalnu prijetnju."

Skupina djece drži plakat s natpisom

Kubanska raketna kriza bila je velika konfrontacija koja je SAD i Sovjetski Savez početkom 1960-ih dovela do ruba nuklearnog rata. Moskva je stacionirala sovjetske nuklearne rakete na Kubi kao odgovor na razmještanje američkih raketa slične klase u Turskoj.

Ova kriza nije bila jedina kada je sukob Moskve i Washingtona dosegnuo vrhunac. Kremlj je 1983. bio zabrinut zbog serije velikih vojnih vježbi NATO-a (poznatih kao "Able Archer 83"), u okviru kojih je u Europi razmješetno nekoliko desetaka tisuća američkih snaga. U prepucavanju u stilu "milo za drago", sovjetske nuklearne snage odmah su stavljene u visoku pripravnost da bi mogle odgovoriti na prijetnju koju predstavlja NATO. Srećom, prijetnja se tada ispostavila kao pretjerivanje.

2. Ljetni kamp

Po mnogočemu poput izviđača u SAD-u, sovjetska su djeca živjela aktivnim i živahnim životom. "Sovjetsko je djetinjstvo bilo neodvojivo od ljetnog kampiranja: buđenja uz zvuk sirene, izviđanja, mnoštva natjecanja, vatrometa, noćnog mazanja usnule djece pastom za zube i drugih eskapada", prisjeća se Tatjana (47). "Ako vas roditelji nisu poslali u ljetni kamp, jednostavno ste morali ostati na svojoj dači, izrađujući kućice na drvetu ili vijence od cvijeća. Zimsko vrijeme se uvijek vezalo na klizanje, skijanje, sanjkanje, grudanje, izradu snjegovića. Moji su dani sovjetskog djetinjstva bili ispunjeni sportom, muzejima, kazalištima, čitanjem, gledanjem rijetkih filmova. Malo se vremena provodilo u gledanju televizije."

Ljetni kamp Artek na Krimu.

Ljetni kamp je bio sjajan način da odmor od škole provedete sklapajući nova prijateljstva i usavršavajući svoje komunikacijske vještine, uživajući pritom u slobodi. Sovjetska su djeca sanjala o ljetovanju u kampu Artek. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća ovaj je poznati kamp za mlade, smješten na Krimu duž obale Crnog mora, živio suštinske komunističke vrijednosti. I danas je popularno odmaralište.

3. Kućni ljubimci

Sovjetska su djeca puno vremena provodila čitajući, police njihovih roditelja bile su ispunjene hrpama knjiga. I iako Aleksandra nije smjela ići u Artek, dobila je slobodan pristup svim knjigama u kući. Odabrala je knjigu "Karlsson s krova" Astrid Lindgren. Kao i mnogi njezini vršnjaci, i ona se histerično smijala čitajući najprodavaniju švedsku knjigu o bucmastom čovječulju koji je volio zbijati šale te je govorio da je u svemu najbolji na svijetu.

Mnoga su sovjetska djeca zbog te knjige virila na krovove da bi provjerila živi li tamo Karlsson. Omiljeni trenutak u knjizi bio je kada glavni junak, Mališan, sedmogodišnji dječak, napokon za rođendan dobije kućnog ljubimca, dok Karlsson tvrdi: "Ali ja sam bolji od psa!" I Aleksandra je, poput Mališana, više od svega na svijetu željela psa. Imati kućnog ljubimca bila je velika odgovornost za koju mnoštvo djece nije bilo spremno. Pa ipak, ako ste imali psa, mogli ste ga šetati pet puta dnevno, pokazujući svoje blago drugoj djeci u susjedstvu.

4. Odjeća, žvakaće gume i igračke

Sovjetska su djeca nosila običnu, dosadnu i neudobnu odjeću, uglavnom izrađenu u SSSR-u. Kupiti nešto drugo bilo je pravi problem. Uvozna je odjeća bila dostupna u trgovinama, no obični kupci nikada nisu znali kada će i gdje biti dostupna. "Moja je mama napisala broj mjesta u redu na dlanu i satima čekala da bi mi kupila crvene kožne cipele japanske proizvodnje", prisjeća se Vera (39). “Nosila sam ove glamurozne cipele samo dva puta prije nego što su ih ukrali iz moje školske svlačionice. Skoro sam zaplakala."

Na ljuljački, 1970.

Prošle su godine, no Dima (52) se još uvijek sjeća svog dugog sovjetskog zimskog kaputa.

"Bila je to noćna mora, bio je težak poput cigle. Kada sam ga nosio, osjećao sam se bespomoćno", rekao je. "Bio sam na sedmom nebu kada mi je otac donio smeđi kaput iz Švedske. Imao je neobične žute rukave i bio lagan poput pera."

"Sjećam se koliko sam željela modernu odjeću", kaže Elena (40). "Nešto što je izgledalo sofisticirano."

"Sovjetsko dijete nisam bila predugo, no bila sam jedna od onih koji su imali sreće. Kako sam rođena u Istočnoj Njemačkoj, gdje sam živjela nekoliko godina, imala sam lijepu odjeću i igračke koje su tada bile dostupne. Nisam ih imala puno. No bile su najbolje", prisjeća se Diana.

Nekim je roditeljima bilo dopušteno putovati u inozemstvo. Vraćali bi se s raznim poklonima, od žvakaćih guma i gumica za brisanje do ruksaka i barbika.

"Prava barbika! Dobila sam Cindy s glavom prave barbike i lažnim plastičnim tijelom, malo stranog soka neobične boje (probala sam jarko zeleni kivi, bilo je nevjerojatno, još se sjećam kako je izgledalo pakiranje), čips, gazirana pića..."

5. Moped

Dok su neke sovjetske djevojčice birale barbike i modernu odjeću, dječaci su preferirali elektične njemačke vlakiće i mopede. Vadim (51) nije bio iznimka. Kaže da je gotovo svaki dječak u svom sovjetskom djetinjstvu imao bicikl. "No moped je bio ozbiljna stvar, najnoviji hit, krajnji san."

Trojac na mopedu.

Sanjarenje je, na kraju krajeva, oblik planiranja, pa su neki praktični tinejdžeri sakupljali staklene boce i donosili ih u trgovine na recikliranje. Prazne boce bi donijele nešto novca, pružajući dovoljno motivacije za njihovo prikupljanje. "Dugoročno gledano, dječaci su stvarno imali posla preko glave, a neki su si na kraju čak uspjeli kupiti moped."

Viktorija (41) je željela moped iz drugog razloga. Otkad pamti, bila je ljubiteljica filmova. Djevojčica je ljetne praznike provela u susjednoj Latviji, gdje je igrom slučaja gledala film "Tulum" ("La Boum"), francusku komediju sa Sophie Marceau. Film koji prati 13-godišnju Vic dok se zaljubljuje, odljubljuje i nastavlja živjeti punim plućima odmah je postao hit među sovjetskim tinejdžerima. Unatoč kulturološkim razlikama, bilo je lako povezati se s glavnim likovima filma. "Vjerojatno sam imala 12 godina kada sam gledala 'La Boum'. Još se sjećam dvije stvari: kako s Vic zaljubila u Mathieua, koji vozi moped, i sjajne naslovne pjesme Richarda Sandersona 'Reality'. Imala je riječi - 'Snovi su moja stvarnost. Jedina vrsta stvarne fantazije...'"

Kadar iz filma

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće