Zašto je Petar Prvi zabranio "kuće od kamena" u Rusiji?

"Kamena zdanja se ovdje [u Sankt-Peterburgu] grade vrlo sporo, jer je teško pronaći zidare kamenom i druge umjetnike takve vrste, čak iako se dobro plati", napisao je Petar Veliki u ukazu iz 1714. godine. "Zbog toga se svaka kamena gradnja zabranjuje u cijeloj državi tijekom nekoliko godina i zabranjuje se svakome, tko god on bio, pod prijetnjom progonstva i konfiskacije imovine." Kada kaže "kamena gradnja", Petar zapravo ima u vidu građevine od cigle.

Deset godina nakon osnivanja Sankt-Peterburga u gradu još uvijek nije bilo dovoljno zidara, a sam je grad zapravo bio jedno veliko gradilište. Petar je zabranio zidanje "kamenom" (a zapravo ciglama), računajući da će se zidari iz cijele zemlje sjatiti u Sankt-Peterburg u potrazi za poslom. I to se zaista dogodilo. Ovo, međutim, nije bila jedina mjera koju je poduzeo Petar Veliki kako bi Sankt-Peterburg postao "kamengrad" u većoj mjeri nego "drvengrad".

"Fatalno gradilište"

Plan Peterburga, 1705.

Javna domena

Sankt-Peterburg bio je projekt o kojemu je ovisila reputacija ruske države. Stvaranje suvremenog europskog grada na pustom močvarnom terenu, na ušću rijeke Neve, bilo je ambiciozan pothvat koji je cijela Europa pratila sa strahopoštovanjem. Euopski promatrači posebno su isticali da je ova izgradnja odnijela mnogo ljudskih života.

Francuski izaslanik Jacques de Campredon, na primjer, zabilježio je 1723. godine da je tihekom izgradnje Sankt-Peterburga poginulo preko 150 000 ljudi, da bi 1733. godine Francis Dashwood, prvi britanski turist u Rusiji, udvostručio broj žrtava, dodavši i radnike koji su umrli od gladi i bolesti. Te brojke, međutim, ne odražavaju stvarno stanje.

Petar na izgradnji Sankt-Peterburga

Georgij Pesis

U Sankt-Peterburgu su od 1703.-1704. godine bile prisutne dvije vrste graditelja. Većinom su to bili nekvalificirani radnici koji su kopali zemlju i prenosili teret. I to su bili seljaci, kmetovi koji pripadaju državi. Svake se godine određeni broj ljudi po carevoj naredbi upućivao u Sankt-Peterburg. Ruska povjesničarka Jekaterina Andrejeva kaže da je u razdoblju od 1703. do 1712. godine u Sankt-Peterburg poslano oko 190 000 nekvalificiranih radnika sa sela. Seljaci su dobivali plaću, imali su osigurano besplatno liječenje i nisu se dugo zadržavali u gradu. Smjena je trajala tri mjeseca, nakon čega su se vraćali kući.

Javna domena

Druga vrsta radnika bili su kvalificirani zidari, kovači i drvodjelje. Svi oni su također bili pozvani u Sankt-Peterburg. Andrejeva je proučila arhivske podatke od 1704. do 1711. godine i u njima se kaže da je u Sankt-Peterburg poslano između 13 000 i 14 000 kvalificiranih radnika. Oni su također dobivali plaću, s tim što je njihova plaća bila veća od plaće običnih radnika.

Pored toga, evidentno je da u to vrijeme u Sankt-Peterburgu smrtnost među radnicima nije bila veća od prosječne smrtnosti stanovništva u cijeloj zemlji. Stotine tisuća radnika nisu mogle izgubiti život tijekom podizanja grada jer tamo nije ni bilo toliko ljudi. Na gradilištima se zaista osjećao nedostatak radnika: "Najpotrebniji su kovači jer bez njih pojedina gradilišta stoje i ne mogu se ni pokrenuti, a i drvodjelje su također potrebni", napisao je jedan peterburški činovnik 1705. godine.

Nedostatak cigle

Glavni problem "kamene gradnje" bio je nedostatak cigle. U prvim godinama podizanja grada ciglane su brzo upotrijebile sve drvo od posječenih šuma u blizini Sankt-Peterburga, a već tijekom 1710-ih drvo se dopremalo iz drugih regija, što je otežavalo čitav proces.

Javna domena

Ruski povjesničar Sergej Lupov izračunao je da su tijekom 1710-ih ciglane u Sankt-Peterburgu proizvodile u prosjeku 15 milijuna cigala godišnje, što je bilo dovoljno da se izgradi samo tridesetak administrativnih zdanja. Osim toga, većina cigala iskorištena je za izgradnju Petropavlovske tvrđave i prvobitnog Zimskog dvorca. Kuće su još uvijek bile od drveta. Da bi se uštedjela cigla, pojedine nove zgrade nadovezivale su se jedna na drugu tako da imaju zajednički zid.

Čamci na Nevi ispred Petropavlovske tvrđave

Getty Images

Petar I. je 1709. godine naredio "ministrima, generalima i plemićima" da u Sankt-Peterburgu zidaju kuće od cigle. Po svemu sudeći, takvih je kuća bilo malo pa je 1713. godine izdan još jedan ukaz koji je obvezao sve dvorske dužnosnike da u Sankt-Peterburgu žive u vlastitoj kući zidanoj od cigle. 

Početak izgradnje Peterburga

Aleksandar Blinkov

I naposljetku, 1714. godine uvedena je zabrana izgradnje objekata od cigle u cijeloj Rusiji, izuzev Sankt-Peterburga. To, međutim, nije imalo većeg učinka. Kuće najbližih Petrovih suradnika na Petrovskom keju 1716.-1717. godine još uvijek su bile od drveta, izuzev vile Gavrila Golovkina. Ostali dvorani tek su se "spremali" praviti kuće od cigala. Oba dvorca, Ljetni i Zimski, napravljena su od cigle, kao i nekoliko kuća na drugoj obali rijeke Fontanke koje su pripadale plemićima i članovima carske obitelji.

Obični ljudi bili su prisiljeni svoje kuće graditi na Vasiljevskom otoku, daleko od Zimskog dvorca i centra grada. I pored toga, još 1726. godine bilo je zauzeto manje od polovice raspoloživih zemljišta na otoku. Zabrana izgradnje kuća od cigala u Rusiji ukinuta je 1741. godine, no tada je Sankt-Peterburg još uvijek većinom bio "drvengrad". Prema statistici, 1798. godine su u gradu na Nevi od ukupno 6072 objekata samo 1834 bila ozidana ciglom, a 1833. godine je od ukupno 7976 objekata bilo ozidano samo 2730. Petar Prvi imao je mnogo ambicioznih želja, ali nisu se sve one mogle tako lako ostvariti.