Larisa Savicka, Ruskinja koja je preživjela pad s pet kilometara visine

Prije četrdeset godina spokoj dalekoistočnog neba u blizini grada Zavitinska (800 kilometara sjeveroistočno od Vladivostoka) narušio je sudar dva aviona. To se dogodilo 24. kolovoza 1981. godine. Bombarder Tu-16K sudario se s putničkim avionom An-24RV, koji je putovao od Komsomoljska na Amuru (910 kilometara sjeveroistočno od Vladivostoka) do Blagoveščenska (860 kilometara sjeverozapadno od Vladivostoka). Vojni je avion pritom vršio meteorološka izviđanja.

Tu-16K

Javna domena

Do sudara je došlo zbog nekoliko nesretnih faktora. Svaki od njih pojedinačno je beznačajan, ali svi su oni zajedno doveli do katastrofe. Tu-16K bio je samo jedna od brojnih vojnih letjelica koje su tog dana letjele iznad ovog teritorija. Njegovi piloti bili su slabo informirani o drugim avionima koji se kreću nebom. Zato su kontrolorima prometa rekli da su postigli potrebnu visinu, ali su zapravo to planirali učiniti kasnije. Kapetani vojnih letova u to doba nisu koristili radiodetektor, inače bi mogli locirati An-24RV. Također, civilne i vojne snage nisu bile dovoljno koordinirane.

An-24RV

Alain Durand

U 15:21 avioni su se sudarili na visini od 5200 metara. An-24 je izgubio gornji dio i krila, probivši svojim propelerima trup T-16K. Avion se raspao na dijelove i srušio u tajgu.

Poginulo je 37 ljudi: šest članova posade vojnog aviona, pet članova posade An-24RV i 26 putnika (uključujući jedno dijete). Larisa Savicka, 20-godišnja studentica, nekim je čudom preživjela nesreću.

Larisa Savicka

Sputnik

Osam minuta slobodnog pada

Larisa Savicka vraćala se sa svadbenog putovanja s mužem Vladimirom. Bili su u posjetu njegovim rođacima u Komsomoljsku na Amuru. Oni su pritom živjeli i studirali u Blagoveščensku. Larisa dobro pamti sve putnike i trenutak kada su ušli u avion, ali se kasnije prisjećala: "Bila sam tako umorna da se čak i ne sjećam kako smo uzletjeli." Avion je bio poluprazan i stjuardesa je bračnom paru ponudila sjedišta naprijed, ali oni su odlučili sjesti pozadi, gdje su se manje osjećale turbulencije. Bila je to jedna od odluka koja je Larisi spasila život: "Kada se avion raspao, sjedišta na kojima smo najprije sjedili odlomila su se i odletjela s drugim dijelom aviona, tamo nitko ne bi preživio."

Probudio ju je snažan udarac. Temperaturu od 25 stupnjeva u kabini odjednom je smijenilo -30, kada se gornji dio aviona otkinuo. Čula je vrištanje i zrak koji je šištao oko nje. Vladimir je poginuo u trenutku udarca, a Larisi je izgledalo da je i njezin život završen, jer nije čak mogla ni vrisnuti od tuge ili bola.

Rekonstrukcija sudara

Pervij kanal

U izvjesnom trenutku pala je u prolaz između redova, ali je uspjela vratiti se u sjedište. Tu se iznenada sjetila talijanskog filma "Čuda se još događaju", koji je gledala u kinu s Vladimirom godinu dana ranije. Film govori o Juliane Koepcke, koja je preživjela pad aviona u šumama u Peruu. Larisa se prisjećala: "Imala sam samo jednu misao: kako da umrem bez mučenja. Uhvatila sam ručke sjedišta i pokušala svom snagom odvojiti noge od poda i sklupčati se." U filmu je Juliane učinila isto. Na sreću, dio repa An-24RV s Larisinim sjedištem padao je polako bez iznenadnih okreta. Prisjećala se da nije mogla vidjeti što se događa: "Oblaci su mi prolijetali pred očima, onda ih je smijenila gusta magla, a hukanje vjetra bilo je zaglušujuće. Avion se nije zapalio. Iznenada, pogled mi je ispunila eksplozija zelenila. Tajga! Stegla sam se i pokušala se sabrati." Larisa je ponovo imala sreće. Poslije osam minuta slobodnog pada njezin dio aviona spustio se na grupu savitljivih breza, zbog čega je slijetanje bilo mnogo mekše nego da je pao direktno na zemlju ili na crnogoricu.

Tri dana u tajgi

Prvo što je Larisa čula kada je došla sebi bilo je zujanje komaraca oko nje. Zbog šoka nije mogla shvatiti koliko je povrijeđena. Imala je povrede kralježnice (na sreću, mogla se i dalje kretati), slomljena rebra, ruku i nogu, potres mozga i izbijene zube, također je osjećala neku tupu bol kroz čitavo tijelo. Larisa je imala niz halucinacija: "Otvaram oči: nebo mi je nad glavom, sjedim u sjedištu i Volođa je ispred mene. Sjedi na podu neuništenog desnog dijela aviona, naslonjen na zid. Izgleda kao da me gleda, ali oči su mu zatvorene. Kao da se oprašta od mene. Mislim da je, ako je imao posljednju želju, poželio da ja preživim."

Unatoč svim povredama, Larisa je mogla hodati. Uvečer je počela padati kiša i ona je pronašla dio trupa ispod kojeg se sakrila. Bilo joj je strašno hladno i ona je koristila presvlaku sa sjedišta da se zagrije. Tijekom prve noći čula je riku negdje u šumi. Možda je to bio medvjed, ali Larisa je bila previše u šoku da bi o tome razmišljala. Prisjećala se: "Čula sam helikoptere, našla sam crveni pokrivač sjedišta i počela mahati. Vidjeli su me, ali su mislili da sam geolog. Njihov je kamp bio nedaleko." Tek se trećeg dana sjetila da je Vladimir imao šibice i cigarete u džepu od jakne.

Iskopani grob i mizerna kompenzacija

Potraga je pronašla Larisu kako sjedi u sjedištu i puši. "Kada su me spasioci pronašli, nisu mogli ništa izgovoriti od šoka. Razumjela sam ih. Poslije tri dana koja su proveli skidajući dijelove tijela s drveća, odjednom su vidjeli živog čovjeka", prisjećala se. Nitko nije mogao vjerovati da je netko preživio takav pad (to je zapravo i razlog zašto su je tako kasno pronašli). "Izgledala sam kao čudo. Bila sam potpuno plava sa srebrnim sjajem. Boja s aviona bila je nevjerojatno ljepljiva, majka mi ju je skidala mjesecima. A kosa mi je bila kao veliki komad staklene vune od vjetra." Kada su spasioci stigli, Larisa više nije mogla hodati. Objasnila je: "Čim sam vidjela ljude, izgubila sam snagu." Spasioci su morali posjeći nekoliko breza kako bi helikopter sletio i jedinu preživjelu prenio u Zavitinsk. "Kasnije, u Zavitinsku, saznala sam da je za mene iskopan grob. Iskopali su ga prema popisu putnika."

Larisino je liječenje bilo teško, ali sve u svemu njezino se tijelo uspjelo oporaviti. Bila je kandidat da dobije status invalida zbog teških povreda, ali komisija je odlučila da nisu bile dovoljno teške. Larisa je također dobila vrlo malu kompenzaciju od samo 75 rubalja (oko 117 dolara prema tadašnjem tečaju), dok je prosječna mjesečna plaća u SSSR-u tada bila 178 rubalja (oko 278 dolara). Larisa Savicka upisana je u Guinnessovu knjigu rekorda kao osoba koja je dobila najmanju kompenzaciju nakon pada aviona.

Larisa Savicka sa sinom, 1990.

Vladimir Sajapin/TASS

Za javnost je sudar aviona bio tajna

Sovjetske novine nisu objavile ništa o nesreći. S obzirom na službene rezultate istrage, vlasti su proglasile da krivicu za sudar snose kontrolori leta i piloti. Larisa Savicka za to je saznala tek 90-ih. A prvi tekst u novinama pojavio se tek 1985. godine, u kojem se ipak se nije pisalo o nesreći, nego samo o njezinom preživljavanju.

Larisa se kasnije preselila iz Blagoveščenska u Moskvu. Bilo joj je previše teško živjeti u gradu u kojem ju je sve podsjećalo na Vladimira. U prijestolnici se zainteresirala za psihofiziologiju. Čak i 40 godina nakon nesreće priznaje da se sjeća svega i da i dalje pati zbog tih sjećanja. Istovremeno vjeruje da "grom ne udara u isto mjesto dva puta", pa se ne plaši letenja. 2020. godine Larisa Savicka je sudjelovala u stvaranju filma "Jedina" redatelja Dmitrija Suvorova. Bila je savjetnica pri pisanju scenarija i radila je s glumcima kako bi film bio što autentičniji.

Larisa Savicka kaže: "U meni i dalje živi ideja da je moguće naučiti kako se može preživjeti u takvoj situaciji."

Larisa Savicka 40 godina poslije avionske nesreće

Artjom Geodakjan/TASS