Krajem 1941. godine Crvena armija potukla je do nogu Nijemce kod Moskve, potisnuvši Wehrmacht nekoliko stotina kilometara od prijestolnice. Osokoljeno uspjehom, sovjetsko zapovjedništvo shvatilo je da je trenutak za radikalni preokret u ratovanju te je pokrenulo ofenzivu velikih razmjera na svim frontovima. "Nijemci žele dobiti na vremenu i predahnuti", istaknuo je tada Staljin. "Naš je zadatak Nijemcima ne dati da uzmu predah, potjerati ih na zapad bez zaustavljanja, natjerati ih da potroše svoje rezerve prije proljeća... i na taj način osigurati potpuni slom hitlerovske vojske 1942. godine."
Anatolij Garanin/Sputnik
Jedan od glavnih napada planiran je na Grupu armija Sjever koja je držala Lenjingrad pod opsadom. Sedmog siječnja 1942. godine trupe Sjeverozapadnog fronta pod zapovjedništvom general-lajtnanta Pavla Kuročkina napale su neprijateljske položaje na području jezera Iljmen i Seliger, napredujući prema Demjansku i Staroj Rusi. "Sjeverozapad je težak na svoj način", pisao je zapivjednik baterije gardijskih minobacača Vladimir Flankin: "Tamo, istina, nema velikih mrazova i nepodnošljivih vrućina. Klima je blaga i vlažna. Međutim, okolo su šume i močvare. Vlaga je tijekom cijele godine. Ako siđeš s puta, propadneš do pojasa. Bespuće."
A. Elančuk/Sputnik
Bez obzira na teško prohodan teren i žestok otpor Nijemaca, Crvena armija uspješno je napredovala u nekoliko smjerova, planirajući neprijatelja uhvatiti u škare. Zabrinuto zapovjedništvo Drugog armijskog korpusa Wehrmachta tražilo je od Berlina dozvolu da se povuče, ali je dobila decidirani odgovor koji je glasio: "Demjansk se mora braniti do posljednjeg čovjeka." Na kraju su 20. prosinca sovjetske jedinice koje su išle jedna drugoj ususret zatvorile krug kod sela Talučje, odsjekavši značajne snage Drugog korpusa i motorizirane divizije SS "Mrtva glava" u ukupnom broju od 95 tisuća ljudi.
Getty Images
Pod kontrolom opkoljene grupacije bio je teritorij površine 3000 kvadratnih kilometara na kojem se nalazio veliki grad Demjansk i nekoliko malih naseljenih mjesta. Rukovodstvo Trećeg Reicha zabranilo je da se taj teritorij naziva "džepom", preferirajući nazive kao što su Tvrđava Demjansk i "Uporište na istoku". Vojnici Drugog korpusa nazivali su ga, pak, jednostavno "grofovijom", s obzirom na to da je njihov zapovjednik general Walter von Brockdorff-Ahlefeldt stvarno bio grof.
Bundesarchiv
Sovjetsko zapovjedništvo odlično razumjelo potrebu što skorijeg uništenja neprijatelja koji je upao u zamku, međutim, svi pokušaji Crvene armije da probije obranu Drugog korpusa bili su bezuspješni. Neprijatelj je blokirao sve putove, sve i u najmanjoj mjeri pogodne za naš napad ceste i prilaze, govorio je Kuročkin. "A s obzirom na to da je kretanje izvan putova značajne vojne mase bilo potpuno isključeno, savladati takvu obranu bilo je izuzetno teško... Tiha zavijana polja ispred takvih sela u trenutku su mogla postati pravi pakao, čim krenemo u napad. Svaki metar teritorija gađan je iz brojnih mitraljeza, oruđa skrivenih u selima."
Ministarstvo obrane Ruske Federacije
Za njemačke grupacije zaštita "džepa" također je zahtijevala ogroman napor svih snaga. "Uporišta su opremljena i zaposjednuta osobnim sastavom. Angažirani su svi do posljednjeg vojnika, uključujući kuhare", pisao je u svom dnevniku oberlajtnant Martin Steglich. Strašnu sliku u svojim memoarima opisao je zapovjednik voda za vezu 37. gardijske artiljerijske pukovnije Ivan Novohacki: "Nijemci su od leševa naših vojnika pravili grudobrane za svoju prvu liniju obrane, slažući ih i polijevajući vodom, jer kopanje u pravilu nije bilo moguće, zbog vode koja je na mnogim mjestima bila 20-30 centimetara ispod površine."
Bundesarchiv
Bez redovne opskrbe hranom i streljivom trupe Brockdorff‑Ahlefeldta ne bi mogle izdržati duže vrijeme, i Hermann Göring je kao pomoć Tvrđavi Demjansk uključio sve slobodne snage transportne avijacije. Aviogrupe povlačene su iz Grupe armije Centar, ali i Afričkog korpusa. Kako je Luftwaffe još uvijek bila dominantna u zraku, Ratno zrakoplovstvo Crvene armije nije uspjelo bitno osujetiti rad "zračnog mosta". Ipak, prilikom opskrbe Demjanska Nijemci su izgubili više od sto transportnih Junkersa 52 i Heinkela 111.
Bundesarchiv
Dolaskom proljeća njemačke trupe počele su pokušavati proboj okruženja, što im je na kraju uspjelo. Na području sela Ramuševo 22. travnja 1942. godine armijska grupa general-lajtnanta Walthera von Seydlitz-Kurzbacha stupila je u kontakt s vojnicima general-majora Hansa Zorna koji su se probijali iz "džepa". Formiran je takozvani "ramuševski koridor" širine jednog kilometra. Nijemci su ga, međutim, uspjeli proširiti na osam kilometara i ojačati minskim poljima i desecima lakih bunkera i stalnih vatrenih gnijezda. Brojni pokušaji sovjetskih trupa da unište ovu liniju opskrbe i obnove "džepa" nisu imali uspjeha.
Bundesarchiv
Uspješna obrana Demjanskog "džepa" grubo se našalila s Hitlerom. Kada su se u studenom 1942. godine snage Friedricha Paulusa, koje su brojale 300 tisuća vojnika, našle u zamci u Staljingradu, Führer im je zabranio da napuštaju grad, uvjeren da će i ovoga puta Lufftwaffe spasiti opkoljene trupe. Vođa Trećeg Reicha nije uzeo u obzir, međutim, naraslu aktivnost i efikasnost Ratnog zrakoplovstva Crvene armije i radikalno drugačije od Demjanska uvjete terena. Jedno je letjeti nekoliko desetaka kilometara iznad gustih šuma, a nešto sasvim drugo dvjesto kilometara iznad otvorene stepe, savladavajući pritom žestoka protudjelovanja snaga sovjetske PZO. Za tu grešku nacisti su uskoro morali platiti visoku cijenu.
TASS