Što je sve dovelo do preokreta u Drugom svjetskom ratu

1. SSSR se morao osloniti na vlastite snage. U ljeto 1942. sovjetsko zapovjedništvo je shvatilo da zapadni saveznici ne žure s otvaranjem fronta u svom dijelu Europe. Zemlje antihitlerovske koalicije čekale su da vide kako će se odvijati situacija na Istočnom frontu, a ni Ugovor o zajmu i najmu nije realiziran u punoj mjeri. Sovjetski Savez se morao osloniti isključivo na vlastite snage, no to je istovremeno značilo da se te snage ne ​​moraju rasipati na sve strane, nego da se mogu usmjeriti na pripremu odlučne ofenzive.

2. Ogromna migracija industrije i radnika na istok. Stvaranje rezerve ljudstva i tehnike zahtijevalo je da se ekonomija preusmjeri na vojni kolosijek. Evakuirana je industrija iz područja u neposrednoj blizini fronta, što je pothvat bez presedana u čitavoj povijesti. Savjet za evakuaciju formiran je još u lipnju 1941. U ljeto i jesen 1942. završena je druga etapa te evakuacije koja će ostati zabilježena kao posebna stranica u povijesti Drugog svjetskog rata. Na primjer, bilo je potrebno osam tisuća vagona da se tvornica „Zaporožstalj“ preseli iz Dnjepropetrovska u Magnitogorsk. Lenjingradska tvornica „Kirov“ i čeljabinska tvornica traktora ujedinile su se u jednu tvornicu za proizvodnju tenkova. Na istok su evakuirane stotine poduzeća i 11 milijuna ljudi. Iza Urala je tako formirana kompletna i samostalna vojna industrija. U cjelini gledano, ekonomska moć Sovjetskog Saveza nadmašila je industrijski potencijal Njemačke. Nacionalni proizvod SSSR-a 1940. iznosio je 39 milijardi rubalja, a do 1942. je porastao na 48 milijardi rubalja i pored naglog pada civilne proizvodnje. SSSR je 1942. proizveo gotovo 25 tisuća tenkova. Hitler nije mogao vjerovati tim brojkama.

Dok su na gradskim ulicama vođene borbe, u ruševinama Staljingrada se nastavljao život, jer je civilno stanovništvo ostalo u gradu.

TASS

3. Efikasna modernizacija naoružanja. Sve je to omogućilo reorganizaciju armije i modernizaciju naoružanja u ljeto i jesen 1942., i stvaranje rezerve vojne tehnike i ljudstva. Trebalo je dovršiti taj proces i skupiti svu snagu, tako da su sovjetske trupe bile prisiljene na privremenu stratešku obranu. Od proljeća do ljeta 1942. ni njemačka ni sovjetska armija nisu aktivno djelovale, niti su poduzimale važnije vojne operacije.

4. Strateške pogreške i uspjesi. Pogreške su činili i sovjetski i njemački zapovjednici. Glavni promašaj sovjetske naredbe bilo je grupiranje velikih trupa na prilazima Moskvi. Staljin nije očekivao njemačku ofenzivu na jugozapadnom dijelu fronta. Hitler je sa svoje strane pogriješio što je podijelio grupu armija „Jug“ na grupe „A“ i „B“. Njegova ideja je bila da stigne do Volge i prekine arteriju kojom su u središnje dijelove zemlje stizale namirnice i nafta, i da ujedno zauzme naftonosna područja na Kavkazu. Staljingradska bitka je strateški neodvojiva od bitke za Kavkaz. No, na kraju se pokazalo da jedna grupa njemačkih armija nije mogla sama zauzeti Kavkaz, a druga Staljingrad.

5. Dobro organizirana kontraofenziva. Plan sovjetske ofenzivne operacije kod Staljingrada u stožeru vrhovnog zapovjednika razmatran je već u rujnu. „U to vrijeme“, piše maršal Vasiljevski, „bilo je pri kraju formiranje i priprema strateških rezervi koje su se u znatnoj mjeri sastojale od tenkovskih i mehaniziranih jedinica, naoružanih većinom srednjim i teškim tenkovima; stvorene su i rezerve druge borbene tehnike i streljiva“. Sovjetska naredba je u jesen 1942. pripremila plan operacije „Uran“, tj. kontraofenzive kod Staljingrada. Već u studenom su blizu grada koncentrirane ogromne sile vojske i tehnike, tako da je Crvena armija bila dva do tri puta nadmoćnija na dijelovima fronta gdje je planiran protunapad. Pred početak kontraofenzivi pristiglo je 160 tisuća vojnika, 10 tisuća konja, 430 tenkova, 6 tisuća topova i 14 tisuća drugih borbenih vozila. U ofenzivi je sudjelovalo preko milijun vojnika, tisuću i pol tenkova, 11,5 tisuća minobacača, 1400 „kaćuša“ i druga tehnika.

TASS

6. Velika tajnost. Sav teret i tehnika prebacivani su samo noću, u najstrožoj tajnosti. Neprijatelj nije ni primijetio koncentriranje sovjetskih trupa. Zapovjedništvo Wehrmachta nije očekivalo kontraofenzivu, a takve prognoze su potvrđivali i pogrešni izvještaji njemačke obavještajne službe, koja nije znala da se priprema ova operacija.

7. Uspješno presijecanje njemačkih kanala opskrbe. Za razliku od sovjetskih trupa koje su koncentrirale svoje rezerve blizu Staljingrada, njemačka armija je u studenom imala velike probleme s opskrbom. Planirano je da se opskrba osigurava uglavnom zračnim putem, ali za armiju od 300 tisuća vojnika svakodnevno je trebalo dostavljati 350 tona tereta u Staljingrad, što je bilo nemoguće iz više razloga. Sovjetska avijacija bombardirala je njemačke aerodrome, vremenske prilike bile su loše, a i otpor lokalnog stanovništva odigrao je svoje. Uz sve to, za transport su korišteni i školski avioni „Junkersi“, koji nisu pogodni za takvu primjenu.

8. Slabost njemačkih saveznika. Glavnina sovjetskih trupa bila je usmjerena protiv treće i četvrte rumunjske i osme talijanske armije. Te armije su bile naoružane lošije od njemačkih armija. Nisu imale dovoljno topova i druge tehnike, a jedinicama su zapovijedali časnici Luftwaffea koji nisu dobro poznavali taktiku kopnenog ratovanja. Osim toga, svaka od tih armija pokrivala je ogroman dio fronta (oko 200 km) s loše pripremljenom linijom obrane. I što je najvažnije, borbeni duh je bio slab, jer rumunjski i talijanski vojnici nisu shvaćali za što se bore i zbog čega ginu u tuđoj zemlji. Njihovo povlačenje više je ličilo na bijeg.

9. Oštra zima. Hladnoća je i u Domovinskom ratu 1812. pomogla da se dokrajči Napoleonova armija (iako njihovu ulogu nipošto ne treba preuveličavati), i u staljingradskoj bitci su doprinijeli potpunom slomu Nijemaca.

10. Odvažnost branitelja i stanovnika Staljingrada. Unatoč tome što su Nijemci zauzeli centar grada, Staljingrad ipak nije u potpunosti pokoren. Dok su na gradskim ulicama vođene borbe, u ruševinama se nastavljao život, jer je civilno stanovništvo ostalo u gradu. Danas „djeca Staljingrada“ i „djeca Lenjingrada“ ponekad raspravljaju o tome kome je bilo teže u ratu. Jedni kažu da je Staljingradska bitka trajala kraće od Opsade Lenjingrada, a drugi kažu da je Staljingrad bio sravnjen sa zemljom. U Staljingradu nije bilo ni evakuacije, ni opskrbe civilnog stanovništva. I jedni i drugi su u pravu. I Staljingradska bitka i Opsada Lenjingrada  dvije su stranice Drugog svjetskog rata u kojima su upravo obični stanovnici tih gradova odigrali veliku, herojsku i tragičnu ulogu.