Kako su se Nijemci pokušavali spasiti u Staljingradu

"Snijeg je letio s gusjenica. Bili smo mahnito raspoloženi, i da je imalo smisla, uzvikivali bismo 'hura'. Pucali smo do krajnje izdržljivosti mitraljeza, po svim ciljevima koji su se ukazivali... Ruska pješadija razbježala bi se na sve strane, po svoj prilici misleći da smo ludi", svjedočio je ober lajtnant Horst Scheibert o početku operacije "Zimska oluja", čiji cilj je bio deblokada opkoljene Šeste armije Friedricha Paulusa.

Sovjetska operacija "Uran", u kojoj se njemačka grupa, koja je brojala 300 tisuća vojnika, 23. studenog 1942. godine našla u "džepu", šokirala je rukovodstvo Trećeg Reicha. Uprkos svemu, Nijemci su vjerovali da se katastrofa može izbjeći. U tome ih je hrabrilo pozitivno iskustvo stečeno početkom iste godine kada je Drugi armijski korpus sa sto tisuća ljudi bio odsječen nedaleko od Demjanska i opskrbljivan putem "zračnog mosta". Poslije nekoliko mjeseci blokade oni su se uspjeli izvući iz obruča. Hitler je računao na sretan ishod i ovoga puta i naredio Paulusu da drži Staljingrad dobijavući iz zraka neophodne namirnice i streljivo. Upravo formirana Grupa armija "Don" feldmaršala Ericha von Mansteina, pojačana divizijama prebačenim sa Sjevernog Kavkaza i zapadne Europe dobila je naređenje da probije koridor u grad. 

Opkoljenoj Šestoj armiji najbliži položaji jnemačke vojske (svega 40 kilometara) nalazili su se na području rijeke Čir. Sovjetsko je zapovjedništvo, pretpostavljajući da će upravo tu biti pokušana deblokada, na spomenutu dionicu stavljalo poseban naglasak i intenzivno je pojačavalo. Manstein je tada pomaknuo pravac svog glavnog udara južnije, u manje zaštićen rajon u blizini naselja Koteljnikovo koje je od Paulusovih trupa bilo udaljeno više od 120 kilometara. Njemačka armijska grupa Hoth (ime dobila po zapovjedniku general-pukovniku Hermannu Hothu) iznenada je u okviru operacije Zimska oluja napala i slomila daleko malobrojniju 302. streljačku diviziju Crvena armije, munjevito napredujući u pravcu Staljingrada.

Sovjetsko je zapovjedništvo, shvativši grešku, poslalo na područje borbenih djelovanja Drugu gardijsku armiju general-lajtnanta Rodiona Malinovskog. Prije nego što je ona stigla, postojeće sovjetske jedinice zadržavale su neprijatelja. Teške borbe vodile su se na području sela Verhnekumski, gdje su sovjetske trupe pružale otpor Nijemcima pet dana, dobivajući na dragocjenom vremenu. Četvrti mehanizirani korpus, koji se posebno istaknuo već 18. prosinca, dobio je ime "gardijski". 

"Tenkovi su otvorili uragansku vatru, hitlerovska pješadija štektala je iz automata. Borba se vodila u cijeloj dubini naše obrane", svjedočio je načelnik političkog odjeljenja Dvadesete posebne protutenkovske artiljerijske brigade Vladimir Bubnov o borbama na području susjednog sela Gromoslavka. Vojnici s protutenkovskim puškama borili su se do posljednjeg metka, do posljednje granate. Uništavali su tenkove, neprijateljska oklopna vozila, tukli neprijateljsku pješadiju. Ali neprijatelj je napadao, njegovi tenkovi i oklopna vozila dolazili su do rovova sovjetskih boraca i "peglali" ih.

Međutim, čim bi tenk prošao preko rova, sovjetski vojnici, vodnici i časnici ustajali su i otvarali vatru za oklopnim vozilima. Njemačka vojska imala je velike gubitke, s mukom napredujući. "Od naše hvaljene nepredvidljivosti nije bilo ni traga", govorio je zapovjednik Sedamnaeste tenkovske divizije general-major Fridolin von Senger und Etterlin. 

Među Mansteinovim i Paulusovim stožerima počeli su intenzivni pregovori o neophodnosti operacije "Udar groma", proboju Šeste armije ususret armijskoj grupi "Hoth". Zapovjednik opkoljenih trupa, međutim, zapravo nije ni izdao naređenje. Glavni razlog bile su izuzetno male rezerve goriva, dovoljne da njegovih stotinu tenkova pređe trideset kilometara, pri čemu je do Mansteinovih trupa bilo gotovo pedeset kilometara. General je strahovao da će sporu masu vojnika koja je ostala bez oklopne pesnice Crvena armija u ledenoj stepi jednostavno pretvoriti u prah i pepeo.

"Ona je morala izaći ususret Četvrtoj tenkovskoj armiji, vodeći borbe na sve četiri strane, formirajući nešto poput kare (formacije u obliku četverokuta)", razmišljao je u svojim memoarima "Izgubljene pobjede" Erich von Manstein. "Pritom bi joj stalno prijetila opasnost da njezino napredovanje na jugozapad bude zaustavljeno ili da neprijatelj razbije njezinu zaštitnicu i bočnu zaštitu. A taj bi zadatak morale realizirati u trupe koje su bile iscrpljene zbog nedostatka hrane i čija je pokretljivost bila gotovo nepostojeća. Međutim, nade na povratak slobode, na spas od smrti ili zarobljavanja dali bi vojsci snagu, kako bi nemoguće postalo moguće!" 

Njemačke nade u spasenje opkoljene grupe definitivno je osujetila sovjetska operacija "Mali Saturn", koja je započela 16. prosinca. I dok su južno od Staljingrada sovjetski vojnici zaustavljali nalet Hothovih tenkova, sjeverozapadno od grada na području zavoja Dona njihovi suborci tukli su talijanske i rumunjske divizije, probivši neprijateljski front u dubinu od 340 kilometara i dospjevši u pozadinu same Grupe armija "Don". Nijemci su se počeli povlačiti gonjeni Drugom gardijskom armijom Malinovskog koja je prešla u kontranapad 24. prosinca. 

"U jedinicima su željno iščekivane ohrabrujuće vijesti", prisjećao se časnik izviđačkog odjeljenja Šeste armije Joachim Wieder. "Prva borbena linija držala se posljednjim atomima snage, čvrsto vjerujući da će Hitler uoči Božića ispuniti obećanje i pomoći. Rečenica 'Manstein dolazi' bila je svima na usnama. Ali upravo tih dana, kada se uveliko čekalo, vjerovalo i nadalo, napadačke jedinice koje su imale zadatak osloboditi opkoljenu Šestu armiju bile su zaustavljene, a zatim potisnute od strane ruske vojske ne ostvarivši cilj."

Preživjevši "Zimsku oluju" i ne čuvši "Udar groma", sovjetsko zapovjedništvo mirno se vratilo izradi njemačkom ofenzivom prekinutog plana operacije razdvajanja i definitivnog uništenja Paulusove grupe, koji je uspješno realiziran početkom 1943. godine.