Kako sam branio Staljingrad: Memoari vojnika Crvene armije

Više od milijun sovjetskih vojnika sudjelovalo je u Staljingradskoj bitci koja je postala odlučujuća za ishod Drugog svjetskog rata. Jedni su pokušavali zaustaviti neprijatelja na prilazima gradu, drugi su branili svaku kuću i ulicu Staljingrada, a treći su na kraju zadali smrtonosan udarac Šestoj armiji pod zapovjedništvom generala Paulusa, najjačoj njemačkoj armiji na Istočnom frontu.

Proučili smo desetke memoara vojnika Crvene armije koji su sudjelovali u bitci i zamislili smo kako bi bitku za Staljingrad promatrao običan vojnik, sudionik svih ključnih momenata bitke, koji je u tom kaosu bio od prvog do posljednjeg dana.

Upoznajte našeg junaka, stanovnika Sibira, Mihaila Nekrasova, dvadesetogodišnjaka, redova streljačke divizije. Tek je mobiliziran u redove Crvene armije. Najstrašnija bitka u povijesti bit će njegovo vatreno krštenje. Njegov dnevnik je zasnovan na sjećanjima pješadijaca, tenkista, radiotelegrafista, topnika i pripadnika drugih rodova vojske, koji su uspjeli slomiti Wehrmacht u gradu na Volgi.

Drugi svjetski rat. Bitka za Staljingrad. Ruski vojnici.

Getty Images

23. kolovoza 1942. godine

Čim smo stigli u Staljingrad našli smo se u paklu. Stotine njemačkih bombardera prave od grada vatreni kaos. Gori sve što može goriti. Čak je i Volga u plamenu, jer je zapaljena nafta iz bombardiranih spremnika krenula u rijeku.

3. rujna 1942. godine

Pod bombama i topničkom vatrom prebacujemo se na zapadnu obalu Volge. Druga obala se jedva vidi, samo se ocrtavaju siluete zgrada, zatrpane komadima cigala, gredama i željezom, i crne se vrhovi drveća. Utvrđujemo se u ruševinama. Ovdje, skoro na samoj obali, smjestio se stožer naše 62. armije.

Pogled na Volgu i na srušeni Staljingrad (današnji Volgograd). Fotografija nastala 1942. godine.

Global Look Press

12. rujna 1942. godine

Njemačko zrakoplovstvo leti nad gradom i danju i noću. Od te buke se ne može pobjeći. Samo se želimo zakopati što dublje u zemlju, da je grizemo i kopamo nogama, kako bismo se stopili s njom i postali nevidljivi. Naših zrakoplova skoro da nema, ponekad "išaki" (I-16) pokušavaju ometati njemačke zrakoplove, ali ih "Messerschmittovi" razbijaju u dijelove.

15. rujna 1942. godine

Strijeljali su zapovjednika 1345-og puka bojnika Žukova i visokog časnika puka, višeg političkog rukovoditelja Raspopova: "Napadnuti od strane protivnika, pokazali su kukavičluk, ostavili puk i nečasno pobjegli s bojnog polja". Mrzimo kukavice. Svi se plašimo, ali smo svi tu, borimo se. A oni su dobili što su zaslužili...

Veliki domovinski rat 1941.–1945. Bitka na ulicama Staljingrada.

Geogorij Zeljma/Sputnik

19. rujan 1942. godine

Neprijateljska pješaštvo probilo se u centar grada, a ponegdje i do rijeke. Došla je naredba da se povrati zgrada Državne banke, s koje Nijemci vide cijelu Volgu kao na dlanu. Jurišao je baražni odred 13. gardijske streljačke divizije, a mi smo pomagali. Mineri su dovukli do zgrade sanduke s eksplozivom, dok su ih mitraljesci pokrivali. Poslije eksplozije, jurišni odredi su upali unutra i dokrajčili zaglušeni garnizon. Baražni odredi se u Staljingradu bore rame uz rame s običnim jedinicama. Zapovjedništvo ih uglavnom koristi kao rezervu, a ne prema glavnoj namjeni. Ionako nema dovoljno ljudi!

Staljingrad tokom napada neprijateljskog zrakoplovstva.

Stepan Kurunjin/TASS

3. listopad 1942. godine

Borimo se za svaku kuću, svaku ulicu. I danju i noću. Straha više nema, nestao je. Neprekidno osjećamo da je smrt blizu. Osjećamo nekakvu bezizlaznost i ravnodušnost. U našem uništenom tenku nešto gori i eksplodira. Načelnik prilazi tenku koji gori i staloženo podgrijava kotlić s kašom na njegovom oklopu. Na sve se navikavamo...

7. listopad 1942. godine

Ponekad na kupolama naših tenkova T-34 i KV vidimo njemačke križeve. Jedne večeri se nekoliko takvih zaplijenjenih tenkova uprlo u kolonu naših tenkova koji su išli na popravku. Na teritoriju tvornice za proizvodnju traktora rasporedili smo se po kutevima i otvorili vatru. Jedva smo ih uništili. Naši vojnici su bez sumnje junaci, ali i Nijemci se ponekad fanatično žrtvuju.

Staljingrad, prosinac 1942. godine. Borbe u okolici tvornice "Crveni Oktobar".

Georgij Zeljma/TASS

23. listopada 1942. godine

Zapovjedništvo je dalo zadatak da se pod svaku cijenu sačuvaju tvornice "Barikade" i "Crveni Oktobar". Odmah iza ovih ogromnih kompleksa nalazi se Volga. Ako njih izgubimo, izgubili smo grad. Ali lakše je reći nego učiniti. Bez obzira na našu upornost, Nijemci nas potiskuju prema rijeci.

11. studenog 1942. godine

Svi pogoni "Barikada" su izgubljeni. Ostatak naše divizije uspio je zadržati kut tvornice. Neprijatelj je uništio susjede i blokirao nas sa tri strane na malom prostoru. Iza nas je Volga. Vezu s pozadinom održavamo samo uz pomoć čamaca.

18. studenog 1942. godine

Na izmaku smo snaga. Čitav naš mali "otok" neprijatelj rešeta uzduž i poprijeko. Nijemci jurišaju danju, a noću pokušavaju prodrijeti kroz tunele. Borimo se prsa u prsa. Svi podrumi su zatrpani leševima. Od hrane imamo samo po jedan dvopek na dan. Uz pomoć čamaca naši nas pokušavaju opskrbiti i odvesti ranjenike, ali trpe velike gubitke. Noću naši zrakoplovi izbacuju pakete, ali često promaše cilj. Nemamo dovoljno metaka, pa koristimo zapljenjeno oružje. Kada smo u škripcu, naše topništvo s otoka Zajcevski prima udarac na sebe.

Vojnici sovjetske armije tokom napada. Staljingrad. 1943. godina. Veliki domovinski rat 1941.-1945.

Aleksandar Kapustjanski/Sputnik

22. studenog 1942. godine

Konačno je stigla lijepa vijest. Već nekoliko dana u predgrađu naši provode operaciju "Uran", napadaju rumunjske jedinice, koje pokrivaju njemačku vojsku s bokova. Imamo razloga se nadati uspjehu. Rumunji su slabije opskrbljeni i ne bore se tako učinkovito kao Wermacht. A mi smo makar malo predahnuli. Nijemci su se smirili, više ne napadaju naše položaje.

29. studenog 1942. godine

Dobili smo naredbu o napadu. Sada će divizija osloboditi teritorij na kojem se nalazi tvornica i napredovati prema centru Staljingrada. Ja u tome neću sudjelovati, mene i grupu vojnika prebacuju izvan grada kao pojačanje za operaciju "Uran".

Staljingrad, siječanj 1943. godine. "Susret..." Sovjetski časnici prolaze kraj njemačkih zarobljenika. Drugi s lijeva je zapovjednik 62. armije general-poručnik, Vasilij Čujkov.

Georgij Zeljma/Sputnik

19. prosinca 1942. godine

Pravi kaos! Meinsteinovi tenkovi koji su pokušavali osloboditi svoje u Staljingradu probili su našu obranu kod naselja Verhnje-Kumski. Ostalo nas je desetak. Dotrčali smo do kraja livade. Tamo stoji naše topništvo i šuti. Kažemo im: "Zašto ne pucate?" A oni će: "Imamo tri projektila po oruđu. Naređeno je da gađamo samo direktno u cilj.

Noću nas Nijemci prestižu. Ne znamo gdje dalje da se probijamo. Motori dižu buku, čuje se njemački jezik. Primijećuju nas i otvaraju vatru. Ne znam točno koliko smo trčali. Ošamućeni, upadamo u neko selo. U susret nam ide čovjek u bijelom maskirnom odijelu. Hvatam ga za prsa, tresem ga, vičem mu u lice: "Tko si ti?" On preplašen, šuti. Uhvatim ga za kapu, a u dlan mi se zabodoše oštri kutevi... Zvijezda Crvene armije! Prijatelji su me jedva odvukli, a napad Nijemaca na kraju je odbijen, spasili nas dečki iz Druge gardijske armije.

Sovjetski mitraljesci pucaju u naciste koji su se zabarikadirali u kućama tokom uličnih borbi u predgrađu Staljingrada.

Aleksandar Kapustjanski/Sputnik/Getty Images

24. prosinca 1942. godine

Pratimo tenkove 170. tenkovske brigade. Uspješno surađujemo s tenkistima. Oni nas pokrivaju preko dana, a noću su tenkovi slijepi, pa mi za njih i vidimo i čujemo. Zauzeli smo salaše Hlebni i Petrovski. U pet ujutro – signal za uzbunu. U dolini između salaša primijećen je protivnik. Ostatak 8. talijanske armije izlazi iz obruča. Čim su nas sustigle prve jedinice, kroz kolone se pronijela zapovijed: "Naprijed! Udri!" Krenusmo u prodor koncentriranim tenkovskim klinovima s dva boka i bukvalno sravnismo Talijane s zemljom. Pratili smo ih u stopu i ubijali. Takav užas ja još nisam vidio. Bijeli tenkovi, premazani krečom zbog kamuflaže, od kupola naniže potpuno su crveni, kao da su se okupali u krvi, a na gusjenice se ponegdje zalijepila ruka, ponegdje komad lubanje...

27. siječnja 1943. g.

Krećemo se po porušenom Staljingradu. Upravo su naše jedinice razbile 6. armiju na dvije grupe. Sad im je došao kraj! U jednoj zgradi smo našli stotinu konjskih sjedala. Ispostavilo se da je u "kotao" upala 1. rumunjska konjička divizija. Nijemci su sve konje pojeli – to im je bila posljednja gozba.

Staljingradska oblast, studeni 1942. godine. Groblje u selu Buzinovka, gdje su sahranjeni njemački vojnici i časnici, poginuli u Staljingradskoj bitci.

Emanuil Jevzerihin/TASS

31. siječanj 1943. g.

Južna neprijateljska formacija je kapitulirala u centru grada zajedno sa samim Fridriechom Paulusom. Nijemci se još drže u području tvornice za proizvodnju traktora. Na ulicama vrvi od leševa. Podrumi su prepuni ranjenika koji umiru od hladnoće i gladi. Naši liječnici im pomažu koliko mogu. Vojnici prolaze između redova, love SS-ovce (mada ih je tu vrlo malo) i izdajnike, tj. dobrovoljne pomoćnike (Nijemci ih zovu "hivi"). Njih izvode na mraz i metak u čelo.

2. veljače 1943. g.

Iznenada je završena višemjesečna topnička kanonada, za koje smo mislili da nikada neće prestati. Nastupila je tako mučna nepodnošljiva tišina da su nas od nje boljele uši. Dotrči radosni vojnik i uzvikne: "Gotovo! Rat je završen!" Sjeverna formacija Nijemaca se predala. Netko je plakao, neko se smijao. Mnogi su šutjeli. Mi smo znali da još ništa nije završeno. Ali Staljingrad nas je uvjerio u ono u što nitko ranije nije smio povjerovati – Nijemce je moguće potući!

(korištena literatura A. Drabkin: "Borio sam se u Staljingradu - svjedočanstva preživjelih" i A. Isajev: "Staljingrad - iza Volge za nas zemlje nema")