Zašto SSSR nije pustio kući američke pilote koji su bombardirali Tokio?

Američki bombarderi North American B-25 Mitchell na palubi nosača aviona USS Hornet (CV-8) koji je krenuo u Japan, travanj 1942.

Američki bombarderi North American B-25 Mitchell na palubi nosača aviona USS Hornet (CV-8) koji je krenuo u Japan, travanj 1942.

Javna domena
Poslije čuvenog "Doolittleovog napada" jedan američki bombarder spustio se na sovjetski teritorij. Posada se nadala da će odmah napustiti Sovjetski Savez, ali se vratila kući tek poslije "odiseje" po SSSR-u, koja je trajala čitavih 13 mjeseci.

Američka avijacija je 18. travnja 1942. godine prvi put u Drugom svjetskom ratu bombardirala teritorij Japana. U iznenadni napad na vojne i industrijske objekte Tokija i drugih gradova poslano je 16 bombardera B-25 "Mitchell". Takozvani "Doolittleov napad" (po imenu potpukovnika Jamesa Doolittlea koji je zapovijedao ovom akcijom) bio je osveta za napad Japanaca na bazu Pacifičke flote SAD-a u Pearl Harboru 7. prosinca prethodne godine.

Patrolni brodovi Carske flote Japana rano su primijetili američke brodove predvođene nosačem aviona, tako da su bombarderi morali poletjeti daleko ranije nego što je bilo planirano. U avione su utovareni dopunski kanistri s benzinom, ali se ipak moglo dogoditi da ne bude dovoljno goriva, s obzirom na to da se bombarderi nisu vraćali na svoj nosač aviona "Hornet" (koji je u međuvremenu napustio opasnu zonu), nego na daleke savezničke aerodrome u Kini. 

Doolittleov napad na Japan, 18. travnja 1942: potpukovnik i vođa napada James Doolittle, Ratna mornarica SAD-a (lijevi front) i kapetan Marc A. Mitscher, zapovjednik nosača aviona USS Hornet (CV-8) i piloti SAD-a uoči polijetanja.

Međutim, nisu svi Doolittleovi avioni krenuli u pravcu teritorija pod kontrolom trupa Čanga Kai-šeka. Posada kapetana Edwarda Yorka procijenila je da s preostalim gorivom nikako ne može stići do Kine. Odlučili su se spustiti na teritorij Sovjetskog Saveza, koji je također bio saveznik SAD-a, iako im je to bilo najstrože zabranjeno.

Neočekivani gosti

SSSR i SAD u tom su trenutku zaista bili saveznici, ali se to savezništvo ticalo isključivo rata protiv nacističke Njemačke u Europi. Moskva je 13. travnja 1941. godine sklopila s Tokijom pakt o neutralnosti, tako da je bila izvan oružanog konflikta u Tihom oceanu i imala je obvezu odmah internirati sva vojna lica država koje su ratovale u toj regiji, ako se iz nekog razloga nađu na sovjetskom teritoriju.

Edward J York

Yorkov B-25 letio je duž sovjetske obalne linije, prošao Vladivostok i krenuo u unutrašnjost Sovjetskog Saveza na području rta Sisojeva, gdje su ga i primijetile snage PZO Tihooceanske flote. Nije, međutim, dan znak za uzbunu, jer su sovjetski vojnici mislili da je to sovjetski bombarder Jak-4 koji se vraća sa zadatka. 

Američki bombarderi B-25B na nosaču USS Hornet (CV-8) koji je krenuo na misiju.

Tek uvečer u 17:30, kada se američki avion pojavio iznad vojnog aerodroma "Unaši", nekoliko desetaka kilometara od luke Nahodka, presrela su ga dva lovca I-15, spremna za napad. Oni su, doduše, pustili američki bombarder da aterira, jer su mu rezervoari već bili ispražnjeni.

Sovjetski su vojnici bili krajnje iznenađeni kada su iz aviona izašla petorica Amerikanaca (dva pilota, navigator, inženjer leta i nišandžija), ali su ih ipak dočekali ljubazno i osigurali im smještaj i hranu. Ubrzo je na aerodrom stigao zamjenik zapovjednika avijacije Tihooceanske flote, pukovnik Gubanov s prevoditeljem.

Amerikanci su najprije rekli da su doletjeli s Aljaske. Gubanov je, međutim, već bio upoznat s bombardiranjem Tokija, tako da su piloti morali priznati da su sudjelovali u toj misiji. "Pitao sam ga bi li nam mogao dati benzina, i mi bi smo onda u ranu zoru odletjeli u Kinu. On je pristao", rekao je York 1943. godine.

Doolittleov napad. Bombarder B-25B Mitchell polijeće s nosača aviona.

Ispostavilo se, međutim, da nije sve bilo tako jednostavno. SSSR nije mogao pustiti pilote koji su bombardirali Tokio, a da time ne izazove oštru reakciju Japana čije su pozicije na Dalekom istoku tada bile jače nego ikada. 

Jedan od 16 bombardera B-25B Mitchell koji su sudjelovali u napadu na Japan 18. travnja 1942. u operaciji Doolittleov napad.

Na kraju je B-25 rekviziran, posada je internirana, a veleposlaniku SAD-a u SSSR-u admiralu Williamu Standleyju uručen je formalni protest. S druge strane, Moskva je neslužbenim kanalima potvrdila Washingtonu da će se potruditi da iz nastale situacije pronađe izlaz koji svima odgovara, a za to će vrijeme posadi američkog aviona biti osiguran udoban i komforan boravak.

Putovanje kroz SSSR

Posada je upućena u Habarovsk, gdje se sastala sa zapovjednikom Dalekoistočnog fronta, generalom Josifom Apanasenkom, koji im je priopćio da će biti internirani. Tada je za Amerikance počela prava odiseja. Putovali su vlakovima, avionima i trajektima preko cijelog Sibira do Urala i obala Volge, zadržavajući se po nekoliko tjedana u različitim gradovima i malenim selima. Američko je veleposlanstvo redovno informirano o kretanju posade. 

Bombarder B-25B Mitchell 40-2242 američkog ratnog zrakoplovstva, koji se prisilno spustio 40 milja sjeverno od Vladivostoka po izvršenom bombardiranju u Doolittleovom napadu na Japan, 18. travnja 1942.

Čitavih osam mjeseci Amerikanci su proveli u gradiću Ohansku na obali rijeke Kame, "umirući od dosade". "Četiri mjeseca nakon našeg dolaska u to mjesto naši pratitelji su otišli, tako da smo mi sami živjeli u kući. Bilo nam je dozvoljeno da slobodno šetamo gradom. Tada smo mi već pomalo govorili ruski pa smo mogli objasniti tko smo kad nas netko zaustavi i zatraži isprave. Ali, naravno, svi su to ionako znali. Većina stanovnika grada je to znala", sjećao se York.

Pristanište u Ohansku

Nekoliko puta je američkim diplomatima dozvoljeno da se sastanu s posadom. U rujnu 1942. godine članovima posade pošlo je za rukom porazgovarati s generalom Omarom Bradleyjem koji je tada u SSSR-u bio zadužen za pitanja zračne linije Alsib (Aljaska-Sibir) kojom su iz SAD-a u Sovjetski Savez stizali vojni avioni.

Kada je saznao da piloti planiraju bijeg, Bradley im je svesrdno preporučio da odustanu od te ideje i da ne krše uvjete interniranja. Bijeg će na kraju i biti izveden, ali ga neće organizirati Amerikanci, nego sovjetske specijalne službe.

"Bijeg"

Situacija s interniranom posadom bombardera B-25 počela se mijenjati početkom 1943. godine. Predsjedniku Rooseveltu obratila se žena kapetana Yorka, moleći da se posada oslobodi. Roosevelt je osobno zamolio Staljina da se to pitanje riješi. Tada već ni sovjetsko rukovodstvo nije bilo pod tenzijom u pogledu ovog problema, jer je došlo do preokreta u ratu poslije poraza Nijemaca kod Staljingrada i Japanaca u bitci za Guadalcanal.

Sovjetski general Josif Rodionovič Apanasenko

Pa ipak, i dalje nije bilo moguće tek tako pustiti pilote, pa je organima Narodnog komesarijata za unutarnje poslove (NKVD) naloženo da organiziraju bijeg američke posade preko sovjetsko-iračke granice. I to tako da sami Amerikanci misle da oni djeluju po vlastitoj inicijativi.

U ožujku je američka posada poslana na jug SSSR-a gdje je trebala raditi na jednom aerodromu u Ašhabadu. U vlaku, na putu do glavnog grada Turkmenske SSR, bojnik NKVD-a Vladimir Bojarski predstavio se pilotima kao bojnik Crvene armije Aleksandar Jakimenko i uspio se sprijateljiti s Amerikancima, a po dolasku u Ašhabad nastavio je održavati vezu a njima. Ubrzo je zatim uvjerio svoje nove prijatelje kako mu teško pada njihova situacija i kako im potpuno iskreno želi pomoći da se vrate u domovinu.

"Od prvih dana boravka u Turkmenistanu ja sam zajedno s graničarima pripremao prelazak Amerikanaca preko granice", napisat će kasnije Bojarski: "Najvažnije je bilo da oni povjeruju kako su sami organizirali bijeg iz SSSR-a. U tu svrhu smo dvadesetak kilometara jugoistočno od Ašhabada, bliže Iranu, napravili lažni kontrolni pojas uzorane zemlje koji tobože označava da je tu sovjetsko-iranska granica."

Bojarski je upoznao Amerikance s drugim pripadnikom NKVD-a, koji je igrao ulogu krijumčara i pristao ih za 250 dolara kamionom odvesti do "granice", koju su oni poslije morali sami krišom prijeći, a zatim ih pokupiti na drugoj strani.

"Trebalo je vidjeti kako Amerikanci bježe na slobodu po mjesečini, osvrćući se i puzeći na koljenima ispod ruske žičane ograde. Mi smo tu vrlo vješto napravili stvarnu atmosferu nelegalnog prelaska granice...", priča Bojarski o toj noći između 10. i 11. svibnja, kada je organiziran "bijeg". 

"Krijumčar" je zatim pokupio Amerikance na "iranskoj" strani i slobodno ih odvezao preko pravog graničnog prijelaza. To uopće nije bilo teško, jer je u kolovozu 1941. godine poslije zajedničke sovjetsko-britanske intervencije u Iran (koji je bio naklonjen Nijemcima) sjeverni dio ove zemlje bio pod kontrolom sovjetskih trupa, tako da s iranske strane prelazak granice gotovo da nije ni bio reguliran. Članovi posade američkog bombardera nisu ništa primijetili. Kada su stigli u grad Mašhad, obratili su se britanskom konzulatu, a već su 24. svibnja bili u Washingtonu.

Mnogo godina nakon 13-mjesečne odiseje po SSSR-u nišandžija David Pohl iznio je sumnju da su čitavu akciju njihovog bijega organizirali sovjetski Glavni stožer i NKVD. Drugi pilot Robert Emmens imao je suprotno mišljenje: "Naš je bijeg bio pravi. Za njega smo dali i posljednji cent koji smo imali... [Jakimenko] je izljubio svakoga od nas kada smo se rastajali... U očima su mu bile suze."

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće