U rujnu 1961 godine, u New York Timesu, počele su se pojavljivati vijesti: Sovjetski Savez priprema testiranje snažne eksplozije. 100 milijuna tona trinitrotoluena trebalo je raznesti pacifičku i atlantsku obalu SAD-a ogromnim valom. U projektu nazvanom „Lavina“ radilo se izradi umjetnog tsunamija, kao novom konkurentu atomske bombe, koji bi izazvao velike žrtve među civilnim stanovništvom. Ovo sve izgleda još luđe ako se sjetite tko je radio na ovom projektu. Autor tsunami-bombe bio je akademik Andrej Saharov, čovjek koji je dobio Nobelovu nagradu za mir te slovio za jednog od najvećih humanista 20. stoljeća. Kako je to moguće?
Kako izazvati katastrofu?
Za početak, smrtonosni projekt, koji više podsjeća na scenarij filma „The Day After Tomorrow“ nego na stvarne državne planove, uopće nije bio ruska ideja. Prve pokušaje da se napravi tsunami kojim se može upravljati proveli su upravo Amerikanci. Njihov vrlo čuvani tajni projekt zvao se „Project Seal“, a njegova suština je bila u potpunosti ista – isprati neprijatelja s lica zemlje uz pomoć moćnog vala.
Pomorski časnik E. A. Gibson, jednom prilikom je primijetio kako miniranje koraljnog grebena oko otočja u Tihom Oceanu kao posljedicu ima ogromne valove. Pod pretpostavkom da veličina vala ovisi o jačini detonacije, vojska napravila nekoliko testiranja. Testiranja su započela 1944. godine na obalama Nove Kaledonije, gdje je bilo detonirano 3700 bombi, a kasnije su detonirali blizu Aucklanda, Novi Zeland.
„ To je bilo zapanjujuće. Kao prvo, kako je netko uopće mogao doći na takvu ideju, da razvije oružje masovne destrukcije bazirano na tsunamiju… isto tako, Novi Zeland je, čini se, to uspješno razvio do te mjere da to bi to zapravo i moglo funkcionirati“, - prisjećao se novozelandski redatelj Ray Waru, našavši izvještaje ispitivanja u arhivima II. svjetskog rata.
Sovjetski Savez je vrlo brzo dobio izvještaje o istraživanju SAD-a i zaključio da je to dobra ideja. Puno bolje rješenje od aviona i atomskih raketa koje lako može detektirati zračna obrana. Tadašnji lider, Nikita Hruščov, zapovjedio je da se ta ideja razradi.
Nikita Hruščov
Sputnik„Sramim se“
Do tada je SSSR već razvio svoju vodikovu bombu, a jedan od njezinih tvoraca bio je fizičar Andrej Saharov. Grupi znanstvenika, u kojoj je bio i on, pripao je zadatak istražiti djelovanje bombe u novim uvjetima – u vodi. Problem je bio kako bombu dovesti do vode.
U svojim zapisima Saharov je zabilježio: „Nakon testiranja 'velikog' proizvoda [ogromne vodikove bombe, zvane carska bomba], zabrinulo me to što, ne postoji dobar nosač (bombardere nismo računali, njih je lako srušiti) – to jest, s vojnog gledišta, radili smo uzalud. Shvatio sam da nosači takve bombe mogu biti velika torpeda, koja će se ispaliti iz podmornica“. Prema planu udari su usmjereni na američku morsku bazu. „ Naravno, uništenje luka , površinskom eksplozijom torpeda koji izlazi iz vode sa 100-megatonim nabojem te podvodna eksplozija neizbježno će izazvati brojne ljudske žrtve“, - svjesno je zabilježio Saharov.
U isto vrijeme zabilježio je kako je svoju ideju podijelio s admiralom Petrom Fonimim, koji je bio na čelu nuklearnog oružanja morske flote. Fomina je projekt šokirao, prozvao ga je „kanibalskim“ masovnim ubojstvom mirnog naselja. „Posramio sam se i više nikada nisam ni sa kime raspravljao o svom projektu“- prisjetio se Saharov.
Zato se o drugim metodama aktivno raspravljalo. Pretpostavljali su da mogu lansirati torpedo s nadmoćnim nabojem na sigurnoj udaljenosti ako instaliraju na njega mehanizam sata (brojčanik). Na taj bi način raketa eksplodirala u točno određeno vrijeme te izazvala tsunami. Druga varijanta je bila da koriste minu umjesto torpeda, koju bi postavili u greben na obali SAD-a. Nju bi mogli aktivirati bilo kada.
Andrej Saharov
APTo je stvarno moglo funkcionirati?
I da i ne. Naravno, od rakete s nadmoćnim nabojem nastao bi val, kao što su očekivali, kao što su to pokazala ispitivanja, takva reakcija ne bi izostala. Zaključili su i SAD i SSSR.
Fizičar Boris Altschuler, naprimjer, govori da je francuski institut RAN, 2002. godine posjetilo nekoliko američkih nuklearnih fizičara. „ Jedan od njih mi je u iskrenom razgovoru ispričao da je radio u Los Alamosu, te da je dobio zaduženje izračunati parametre vodikove bombe, koja će u dubinama oceana izazvati val, sposoban uništiti SSSR“. On je savjesno napravio izračun i došao do zaključka da, je sasvim moguće da će bomba izazvati val visok jedan kilometar u Arktičkom oceanu. No zaključak njegovog proračuna bio je negativan – geografski razmjer Sovjetskog Saveza čini pothvat sasvim beskorisnim. „Val neće doseći Moskvu i sibirske nuklearne rakete. Ne mora se ni napominjati da će se taj val širiti u koncentričnim krugovima te će tako doći i do SAD-a, Kanade i Europe“- navodi se u njihovom izvještaju.
Saharov suradnik, Jurij Smirnov, također je naveo da ništa od toga neće proći dobro. Atlantik je previše plitak, a ogromni tsunami u Tihom oceanu dovesti će do uništenja Kalifornije. Kordiljeri neće pustiti val da se širi dalje, što čini taj cijeli pothvat, s vojnog gledišta, beskorisnim.
SAD je prekinuo projekt, a Hruščov je poslušao argumente vojske i znanstvenika te poništio zahtjev za opremanje podmornica vodikovim bombama.
Kakav je to Saharov čovjek?
Kada je Saharov pisao memoare, već odavno nije gajio simpatije prema sovjetskom vodstvu. Napisao je: „Sagradio sam svijet iluzija kao opravdanje“. No, 1950-ih godina, Saharov je bio predani komunist i vjerovao – država koja je pretvorila u prah Hirošimu i Nagasaki, kad-tad bi to mogla učiniti i njegovoj državi.
Štoviše, smatrao je da, je povlačenje ove prijetnje njegova moralna dužnost te nije nikada izrazio kajanje zbog sudjelovanja u „kanibalističkim“ projektima (zbog kojih je već s 32 godine zaslužio titulu akademika). Saharov je vjerovao da upravo oni obuzdavaju svijet od Trećeg svjetskog rata. „Danas se termonuklearno oružje nikada nije koristilo protiv ljudi u ratu. Moja najveća želja (veća od bilo čega drugog) je da se to nikada ne dogodi, da se termonuklearno oružje nikada ne koristi u ratu“.
Andrej Saharov
U. Rost/TASS„Saharov je dugo živio u nekakvom polu izoliranom svijetu, gdje se jako malo znalo o događanjima u državi, o životu drugih ljudi u zajednici te o samoj povijesti države u kojoj je i za koju je radio“, - istaknuo je Roy Medvedev, spisatelj-povjesničar, istraživač biografije Saharova i njegovih suvremenika.
Godine 1975., kada je Saharov postao dobitnik Nobelove nagrade za mir, već je bio na glasu kao pripadnik disidentskih pokreta i pokreta za ljudska prava te jedan od glavnih pokretača raskrinkavanja Staljinovih zločina zapadnoj publici.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu