Kako je u Staljingradu pobijeđena epidemija kolere u Drugom svjetskom ratu

U ljeto 1942. godine Crvena armija u teškim se borbama povlačila prema Staljingradu (danas Volgograd). U tom se kritičnom trenutku pored sila Osovine pojavio još jedan neprijatelj, isto toliko brutalan i daleko teže uočljiv. Bila je to epidemija kolere. Bolest je prijetila proširiti se po cijelom gradu na Volgi, a s obzirom na koncentraciju trupa i civilnog stanovništva u njemu, epidemija bi neizbježno izazvala katastrofu velikih razmjera.

Iznenadna opasnost 

Poljska bolnica

Anatolij Garanjin/Sputnik

U prvom su trenutku podaci o žarištima kolere obradovali sovjetsko rukovodstvo, jer se bolest pojavila na teritoriju koji je tada već bio pod kontrolom neprijateljskih snaga. Opasna infekcija mogla je postati dobar saveznik u borbi protiv njemačkih trupa.

Radost je, međutim, ubrzo splasnula. Kolera nije poštovala liniju fronta i brzo je stigla i u Staljingrad, zajedno s izbjeglicama i vojskom koja se povlačila. U nekolicini staljingradskih naselja 18. srpnja potvrđeni su prvi slučajevi zaraze.

Naredbom narodnog komesara (ministra) za zdravlje Georgija Miterjova u grad na Volgi upućena je Zinaida Jermoljeva, jedna od vodećih mikrobiologinja toga doba, sa zadatkom da organizira rad lokalnih liječnika u cilju sprečavanja širenja kolere.

Profesorica i mikrobiologinja Zinaida Jermoljeva

Maks Alpert/Sputnik

"Trebalo je donijeti odluku o tome kakve mjere poduzeti protiv opasnosti koja se nadvila nad gradom dok su se u njemu obavljale intenzivne pripreme za obranu", napisala je Jermoljeva u svojim memoarima "Nevidljiva vojska": "On je propuštao stotine tisuća boraca neposredno na front, prema oštrom zavoju Dona, gdje je otpočela bitka neviđenih razmjera. Bolnice su svakodnevno primale na tisuće ranjenika. Iz grada prepunog vojske i evakuiranog stanovništva neprekidno su odlazili parobrodi i vlakovi u Astrahanj i Saratov. Epidemija se na taj način mogla proširiti na mnoge regije u zemlji."

Na sjednici komisije za izvanredne situacije u Staljingradu donesena je odluka da se odmah otpočne s terapijom stanovništva bakteriofagom kolere koji uništava stanice izazivača bolesti. Količine preparata koje su donesene iz Moskve nisu bile dovoljne, pa se Jermoljeva obratila centru s molbom da se pošalje veća količina. Dok je ona zajedno s kolegama organizirala pripremne radove, stigla je strašna vijest da je njemačka avijacija bombardirala i uništila ešalon s preparatom na putu do Staljingrada.

Izvanredne mjere

Laboratorij poljske bolnice

Arkadij Šajhet/russiainphoto.ru

Nije bilo drugog izbora nego da se u samom Staljingradu organizira proizvodnja preparata. Podrum jedne zgrade preuređen je u laboratorij, i tu se u vrlo teškim uvjetima počela proizvoditi potrebna količina bakteriofaga. Radilo se danonoćno.

"U toj borbi protiv nevidljive vojske sudjelovali su svi koji su ostali u gradu. Svako dobrovoljno društvo Crvenog križa kontroliralo je deset stanova, a njegovi su pripadnici svakodnevno obilazili te stanove i pitali ima li obojlelih koje treba odmah hospitalizirati. Ostali su vršili klorizaciju bunara, dežurali kod pekara i na lokacijama predviđenim za evakuaciju. Iz grada nirko nije mogao izaći bez potvrde o terapiji bakteriofagom. Čak se ni kruh u pekarama nije mogao dobiti bez takve potvrde", piše Jermoljeva.

Svi medicinski radnici koji nisu dežurali na izgradnji obrambenih položaja mobilizirani su u borbu protiv epidemije. Njihovim su naporima postignuti impresivni rezultati: svakodnevno je pregledano 15 000 ljudi, a i po 50 000 stanovnika primalo je terapiju bakteriofagom. 

Operacija u Medicinsko-sanitarnom bataljunu

Iz/Sputnik

"U skloništima i na pristaništima narodu se neumorno pričalo o prevenciji digestivnih bolesti. Radijske emisije i dnevni tisak također su bili uključeni u tu borbu", ističe Zinaida.

Prije nego što će se isturene jedinice Wehrmachta pojaviti na prilazima Staljingradu i prije nego što će otpočeti ulične borbe, spriječena je epidemiološka katastrofa velikih razmjera koja je mogla desetkovati branitelje grada. Međutim, ubrzo su se zatim sovjetski liječnici ponovo morali uhvatiti u koštac sa širenjem ove opasne infekcije, ali ovoga puta među zarobljenim vojnicima 6. armije feldmaršala Friedricha Paulusa.