"Pukovnik Bauman pokazao je crtež ogromnog merzera koji treba biti izliven od 150 tona metala u Marselisovoj ljevaonici u Tuli", zapisao je 1658. godine Andrej Rode, sekretar danskog veleposlanstva u Velikoj moskovskoj kneževini. "Granata za ovaj merzer, koja je trebala biti izlivena od nekih 6 tona željeza, bila je tako visoka da je od zemlje dosezala do brade prilično visokog čovjeka. 80 kilograma baruta bilo je potrebno da bi taj merzer opalio." Težina ovog oružja i granate impresivna je. No je li uopće bilo moguće napraviti takav merzer i takvu granatu?
"Kladim se da ovaj projekt nije otišao dalje od nacrta", kaže Georgij Kižlo, autor vojnog podcasta. "To je uobičajena pojava u proizvodnji teške artiljerije. Najvažnije je pokazati šefovima da 'u svijetu ne postoji ništa slično'. Šefovi su zadovoljni i ne postavljaju pitanja. Daju novac za projekt, a projekt pokaže da ništa slično ne postoji zato što ništa slično nikome nije potrebno. Ali, pobogu, izmislili smo granatu koja je visoka do brade, neprijatelj će se tresti od straha na samu pomisao o njoj!"
Zaista, divovski merzer pukovnika Baumana nikada nije napravljen. Ali ova epizoda iz povijesti pokazuje da su u 17. stoljeću ruski carevi zaista priželjkivali impresivno oružje i bili spremni financirati njegovu proizvodnju. Zapravo, Rusi su imali nekoliko "tajnih" oružja koja su napravili strani inženjeri. Ustvari, većina rane ruske artiljerije bila je strane proizvodnje. Predstavit ćemo vam najneobičnije i najimpozantnije projekte.
Ideja za zemljane topove preuzeta je od Friedricha Getkanta, Nijemca koji je služio u Poljskoj. Jedan od njegovih pomoćnika, Hans Timson, kasnije se našao u službi pukovnika Baumana u Moskvi i podijelio je s njim Getkantove tajne. Povjesničar ruske artiljerije Aleksej Lobin pronašao je opis izgradnje "zemljanog topa".
"U zemlji bi iskopali veliku cilindričnu jamu s manjom rupom (za barut) unutar nje. Zidovi jame i rupe za barut bili su pokrivani daskama međusobno povezanim konopcima i obručima. U rupu bi sipali barut i pokrili je drvenim poklopcem. Iz rupe s barutom pružili bi dugačak fitilj. Granate i kamenje različite veličine poslagano je na drveni poklopac! Kada bi potpalili barut, smrtonosni projektili bi uzletjeli, a zatim popadali po širokom terenu."
Zemljani topovi mogli su ispaliti projektile ukupne mase od 16 do 32 kilograma i koristili su se samo nekoliko puta, jer bi se prilikom ispaljivanja oštetila i spalila drvena unutrašnjost.
Glavna caka u izgradnji zemljanog topa bilo je uraditi dobar proračun, dobre proporcije jame i rupe za barut. Hans Timson je rekonstruirao Getkantove topove i predstavio ih na vojnoj vježbi u Vagankovu kod Moskve 1672. godine.
Jedini slučaj kada su zemljani topovi stvarno korišteni u borbi bilo je za vrijeme opsade Soloveckog manastira (koji su branili starovjerci) 1674.-1676. Glavni je razlog ležao u tome što se Solovecki manastir nalazi na udaljenom otoku, pa je bilo gotovo nemoguće tamo prebaciti teške brončane topove. Zato je bilo bolje napraviti zemljane topove na licu mjesta. Napravljeno je šest zemljanih topova koji su ispaljivali zavežljaje željeznih čavala i zapaljive projektile. Međutim, do kraja 17. stoljeća tajna odgovarajućih dimenzija za zemljani top izgubljena je.
Za vrijeme opsade grada Čigirina 1674. godine, piše Aleksej Lobin, izvori opisuju prototip rakete, pravog zapaljivog projektila, koji je konstruirao nepoznati strani bojnik u ruskoj službi.
"Debla duga šest metara izdubljena su i napunjena barutom u različitim odnosima. Ova su debla trebala biti izbačena izvan gradskih zidina. Neprijatelj ne bi mogao brzo ugasizi vatru koju bi debla izazvala zbog dima oko njih koji bi otežavao prilaz. Dva debla su napravljena i donesena do rovova, a bit će ih još."
Pitanje je kako su ove "rakete" izbacivane preko zidova – vjerojatno pomoću neke vrste katapulta?
1552. godine Ivan Grozni je sa 150 tisuća vojnika stigao do Kazanja, prijestolnice Kazanjskog kanata, muslimanske feudalne države. Zidine Kazanjske tvrđave bile su napravljene od drveta i kamena i široke do deset metara sa četiri masivne kule na vratima, a pritom okružene širokim opkopima. Tvrđavu je bilo nemoguće osvojiti bez teške artiljerije. Bila su potrebna tri mjeseca da se oko 150 topova prebaci iz Moskve do Kazanja i sedam dana da se artiljerija sklopi. Poslije nekoliko tjedana teške paljbe, tvrđava je i dalje bila netaknuta i branitelji su nastavili ispaljivati projektile i strijele preko zidina.
Car Ivan je na raspolaganju imao talijanske i njemačke inženjere artiljerije koji su napravili tornjeve s topovima. Za njihovu izgradnju koristili su drvo iz obližnjih šuma. Bili su to tornjevi na tri nivoa s otvorima za topove na svakom nivou, što je omogućavalo da se objekti iza zidina tvrđave gađaju "kao s neba", prema ljetopisu "Kazanjska priča". Tornjevi su bili postavljeni na kotače ili na debla i polako su se kotrljali približavajući se zidinama, sve dok nisu prišli na samo šest metara od opkopa oko tvrđave.
Ova tehnička novina, napravljena "Onako kako su to Talijani nekada radili", piše ljetopis, doprinijela je osvajanju Kazanja. Opsada je trajala 32 dana i završila je kada su talijanski inženjeri raznijeli gradske zidine.
Wagenburg, pravokutnik formiran od teglećih kola ili kočija na otvorenom polju za vrijeme bitke, bio je popularni tip pokretnog utvrđenja u Europi još od početka 15. stoljeća. Ali Rusi su osmislili vlastitu verziju i nazvali je "guljaj-gorod" (pokretni ili hodajući grad).
Guljaj-gorod bio je napravljen od hrastovih dasaka u obliku teških štitova. Ploče su se brzo prebacivale na mjesto bitke u specijalnoj koloni teglećih kola. Na licu mjesta štitovi su pričvršćivani na kola ili sanjke, ovisno o godišnjem dobu. Između štitova koji su bili povezani lancima ostavljani su prolazi za vojnike, što je omogućavalo pješadiji da prolazi, pritom blokirajući prolaz neprijateljskoj konjici. Štitovi su imali otvore za puške i topove malog kalibra.
Ova pokretna utvrđenja prvi put su korištena da zaštite položaje artiljerije u 16. stoljeću, a kasnije za zaštitu pješadije od strijela i tatarske konjice. Heinrich Staden, njemački plaćenik, zapisao je o napadu krimskog kana 1572. godine da bi ih, da Rusi nisu imali guljaj-gorod, krimski kan uspio pobijediti.
U slučaju velike bitke na otvorenom polju protiv tatarskih nomada na jugu Rusije, guljaj-gorod mogao se sklopiti u dugačak zid! "Ova hodajuća ili pokretna tvrđava tako je napravljena da se (u slučaju potrebe) može spojiti u dužinu od jedne, dvije, tri, četiri, pet, šest, pa čak i sedam milja", zapisao je engleski diplomat Giles Fletcher u svom dijelu "O ruskoj državi" iz 1591. godine.
Prototip za čuveni ruski višecijevni bacač raketa iz Drugog svjetskog rata "Kaćuša" zapravo je, koliko god neobično zvučalo, izradio Andrej Čohov, veliki ruski vojni inženjer 16.-17. stoljeća, koji je napravio car-top.
U drugoj polovici 16. stoljeća Čohov je izumio višecijevno oruđe koje je ispaljivalo puščane metke. Zvalo se "soroka" (svraka), vjerojatno zbog visokog zvuka koji je proizvodilo i brzine paljbe. Korišteno je protiv neprijateljske konjice. Nakon što bi teška artiljerija napravila otvore u zidinama neprijateljske tvrđave, soroke su postavljane ispred ovih otvora kako bi mecima zasule branitelje pri napuštanju tvrđave.
Naravno, soroke su korištene i pri obrani grada od neprijateljske konjice. Za vrijeme vladavine Mihaila Fjodoroviča, prvog cara iz dinastije Romanov, desetak centralnih ruskih gradova imalo je po nekoliko soroka u svom arsenalu.
1588. godine Andrej Čohov napravio je soroku sa 100 cijevi. Bila je teška 5283 kilograma, a izlivena je ujedno "pomoću 35 glavnih kanala", prema opisu iz 1641. godine. Soroka sa stotinu cijevi ispaljivala je mala topovska zrna, veličine guščjeg jajeta (oko 200 grama). Krajem 16. s toljeća ovo najneobičnije artiljerijsko oruđe nalazilo se na obali rijeke Moskve u blizini Moskvoreckog mosta, u slučaju da Krimski Tatari ponovo napadnu prijestolnicu. Nažalost, 100-cijevna soroka je vjerojatno pretopljena za vrijeme vladavine Petra Velikog.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
