Znate li nakon kojeg je mirovnog sporazuma Rusija postala velika sila?

Culture Club/Getty Images
Gotovo je čitavo jedno stoljeće Švedska imala status velike sile. Međutim, Rusija je izvojevala pobjedu i preuzela njezino mjesto.

Prije 300 godina, točnije 10. rujna 1721. godine, potpisan je jedan od najvažnijih sporazuma u ruskoj povijesti. Nystadski mir označio je završetak Sjevernog rata koji je trajao 21 godinu, a u kojem su glavne zaraćene strane bile Švedska i Rusija. I dok je za prvu to bio gubitak statusa velike sile, za drugu je, pak, označio početak nove epohe i ulazak u krug najmoćnijih država svijeta.

Krajem 17. stoljeća Kraljevina Švedska bila je na vrhuncu moći. Gospodari Finske, kao i velikih teritorija na Pribaltiku i u sjevernoj Njemačkoj, Šveđani su praktički od Baltičkog mora napravili svoje "jezero". Kraljevska vojska i flota spadale su u najjače u Europi. 

Ipak, Švedska je imala i slabe strane, kao što su malobrojno stanovništvo i ograničenost resursa. To ju je sprečavalo da jednako učinkovito osigura zaštitu svoje duge granice. U takvim uvjetima naglasak je bio na brzini prebacivanja i visokoj borbenoj spremnosti švedske vojske, talentu vojskovođa i odlučnosti vladara. Kada se na švedskom tronu 1697. godine našao neiskusni petnaestogodišnji Karlo Dvanaesti, nekolicina europskih zemalja vidjela je to kao šansu da zajedničkim snagama dođu glave starom moćnom rivalu.

Karlo Dvanaesti

Formiran 1699. godine, Sjeverni savez uključivao je Rusku državu, Dansku i Poljsko-Litavsku Uniju, čiji je kralj August Moćni bio još i izborni knez Saske, koja se priključila alijansi. Pretrpjevši poraze od Švedske u ranijim sukobima, oni su se nadali da će povratiti izgubljene teritorije, ali i pripojiti nove. Za Rusiju je glavni zadatak bio osigurati izlazak na Baltičko more, bez kojeg je ostala nastojanjima istih tih Šveđana još u 17. stoljeću.

August Moćni

Kako se ispostavilo, saveznici su Karla Dvanaestog neopravdano podcijenili. 4. kolovoza 1700. godine on se neočekivano pojavio nedaleko od Kopenhagena s vojskom koja je brojala 150 000 ljudi i natjerao Dansku da sklopi mir. 30. studenog iste godine švedski kralj potukao je vojsku Petra Velikog u borbi kod Narve (na prostoru suvremene Estonije). Tom je prilikom poginulo oko osam tisuća ruskih vojnika i izgubljen je značajan dio artiljerije. Tek je nekoliko pukovnija formiranih po uzoru na Zapad pokazalo postojanost u bitci, dok su se ostali dali u panični bijeg. "Borba s Rusima ne donosi nikakvo zadovoljstvo", izjavio je razočaran borbenim karakteristikama neprijatelja kralj pukovniku Axelu Sparreu. 

Bitka kod Narve

Smatrajući da je s Rusijom priča završena, Karlo Dvanaesti uputio se na zapad ratovati protiv Poljaka i Saksonaca. Petar Veliki, međutim, nije se namjeravao tako lako predati, pritom pametno iskoristivši predah. Munjevitim tempom stvarala se nova redovna vojska, unapređivali su se njezina organizacijska struktura, principi obuke i pripreme kadra. Na kraju, već u narednih nekoliko godina ruska vojska držala je pod kontrolom gotovo cijelu švedsku Ingriju, gdje je 1703. godine osnovana buduća prijestolnica države Sankt-Peterburg. Car je predlagao Karlu Dvanaestom da okonča rat ako regija ostane u posjedu Rusije. "Uvjeti mira moći će se razmotriti u Moskvi", drsko je odgovorio kralj, otvoreno ukazavši na cilj svog novog pohoda.

Pregazivši poljski teritorij i porazivši Augusta Moćnog, švedska je vojska upala na područje ruske države 1708. godine. Međutim, Karlo Dvanaesti nije se usudio krenuti ka srcu zemlje terenom koji je ruska vojska opustošila. Njegov put vodio je u plodnu Ukrajinu gdje mu je podršku obećao hetman Ivan Mazepa koji je prešao na protivničku stranu. Pohod za kralja nije bio tako lak kao što je mislio. Neprijatelj nije bio onaj kojeg je viio kod Narve. 

Karlo Dvanaesti i Ivan Mazepa

9. listopada 1708. godine kod sela Lesnoj na prostoru suvremene Bjelorusije Petar Veliki porazio je korpus generala Adama Lewenhaupta koji se kretao iz Rige s velikim transportom za kraljevsku vojsku. 8. srpnja 1709. godine u Poltavskoj bitci poražen je sam Karlo Dvanaesti koji je na bojnom polju ostao bez devet tisuća vojnika, ubijenih ili ranjenih (ruska strana izgubila je oko pet tisuća ljudi). "U čuvenoj bitci", pisao je ruski vojni teoretičar iz 19. stoljeća baron Nikolaj Medem, "sve careve naredbe govorile su o vojnom geniju. Vješto povlačenje konjice koje je navelo neprijatelja na naše baterije, izbor trenutka za slanje Menšikova protiv Roosa i na kraju ideja o izlasku iz logora ususret neprijatelju... Bitka je očigledno pokazala da je car pametnim mjerama u domenu unapređenja vojske u potpunosti dosegao postavljene ciljeve i da je ruska vojska, po svojim unutarnjim kvalitetama, stala rame uz rame s najboljim europskim vojskama." 

Poltavska bitka

Neposredno poslije pobjede Petar Veliki pozvao je zarobljene švedske časnike na ručak tijekom kojeg im je nazdravio kao "učiteljima u vojnim poslovima". Dok je Karlo Dvanaesti bježao u Osmansko Carstvo, njegova poražena i demoralizirana vojska povukla se u mjesto Perevoločna gdje se 11. srpnja u punom sastavu (13 tisuća ljudi) predala. Inicijativu u ratu otada je čvrsto preuzela Rusija. "Tako je završilo naše sretno vrijeme", pisao je kasnije sudionik tih događaja vojnik Joachim Lyth.

Poslije trijumfa kod Poltave u rat protiv Šveđana ponovo su ušli Danska i Saska. Ruska vojska zauzela je čitav Pribaltik i ušla u Finsku, a 1719. godine više se puta iskrcavala na obalu same Švedske. Na kraju je kralj Fridrik Prvi (Karlo Dvanaesti poginuo je prilikom opsade norveške tvrđave Fredriksten tri godine ranije) 1721. godine odlučio sklopiti mir s Rusijom koji je potpisan 10. rujna u finskom gradu Nystadu.

Švedsko kraljevstvo predalo je Rusiji "u apsolutno nesporni vječni posjed" Ingriju, Livoniju (centralnu i sjevernu Latviju), Estlandiju (Estoniju), kao i jugoistočni dio Finske, za koji su se Rusi obvezali da Šveđanima u narednih nekoliko godina plate kompenzaciju od dva milijuna zapadnoeuropskih talira (što je odgovaralo polovici godišnjeg proračuna Rusije ili godišnjem proračunu Švedske). Ostatak zauzetih finskih zemalja vraćen je pod vlast Stockholma. 2. studenog 1721. godine u crkvi Presvete Trojice u Sankt-Peterburgu Petar Prvi ovjenčan je titulom "Oca domovine, Petra Velikog, Cara sveruskog".

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće