Tko su bili tjelohranitelji ruskih careva?

1. ožujka 1881. godine, dan ubojstva Aleksandra II., očigledno je bio najgori dan za tjelohranitelje ruskog cara. Ali sve je moglo biti i gore, jer je Rusija mogla ostati i bez sljedećeg cara Aleksandra III. Naime, Sofija Perovska, članica terorističke organizacije "Narodna volja", počela je planirati atentat na Aleksandra III. odmah poslije ubojstva njegovog oca. Uhićena je 10 dana nakon smrti Aleksandra II. i to blizu Aničkovog dvorca gdje je Aleksandar III. živio sa svojom obitelji.

Osiguranje Aleksandra III. – najbolje u carstvu

Vladavina Aleksandra III., koji je došao na prijestolje odmah poslije očeve smrti, bila je doba jačanja sigurnosti cara. Aleksandar je kao svoju glavnu rezidenciju izabrao Gatčinski dvorac izvan Sankt-Peterburga. U Gatčini je bilo lakše osigurati carevu sigurnost nego u samom centru Sankt-Peterburga, gdje se nalazio Zimski dvorac. Radi osiguranja carskih rezidencija i obitelji za vrijeme putovanja vlakom formirale su se posebne pukovnije. Prvi željeznički bataljun koji je čuvao cara brojao je preko 1000 ljudi. Oni su ujedno bili i posada u vlaku, i osiguranje za vrijeme putovanja prugom.

Prije Aleksandra III. carski vlakovi nisu bili pažljivo čuvani, tako da su ih teroristi "Narodne volje" pokušavali dići u zrak. Za vrijeme Aleksandra III. svako carevo putovanje vlakom bilo je ujedno i krupna sigurnosna operacija. Svi podaci o carevim putovanjima držali su se u tajnosti, a planiranim su putem prolazila dva potpuno ista vlaka, jedan ispred drugog, i periodično su mijenjali mjesta. 

Od 1881. godine vojne su jedinice bile tako organizirane da se u vrijeme prolaska carskih vlakova čuvao doslovno svaki kvadratni metar. Vasilij Krivenko, tajnik ministra carskog dvora, napisao je: "Za vrijeme svakog carevog putovanja željeznicom na čitave se vojne okruge vršio ogroman pritisak s ciljem da se ispune sigurnosni zadaci... Gusti vojni kordon praktički se protezao od Sankt-Peterburga do Krima, ili čak do Kavkaza, ako je car putovao na tu stranu. Za vrijeme prolaska vlaka kroz regiju obustavljale su se sve vrste vježbi i strojeve obuke u lokalnim vojarnama i sva je pažnja vojnih vlasti bila usredotočena na željezničku prugu i na vlak kojim je putovao car."

Sigurnost ruskih vladara nije uvijek bila tako pouzdana.

Sigurnosni problem Petra I.

U veljači 1967. godine otkrivena je urota protiv cara Petra, koja ga je mogla koštati života. Na čelu urote bio je visoki državni zastupnik Ivan Cikler. On i njegovi suučesnici primijetili su da je Petar često izlazio i vozio se Moskvom sam, bez osiguranja. Zato su ga planirali uhvatiti i ubiti. Srećom, njihov su plan osujetili Jelizarjev i Silin, dva obična strijelca iz dvorske straže.

Strijelci su bili bradati ljudi u crvenim šinjelima i krznenim kapama, sa sjekirom ili kopljem u ruci. To su bili tjelohranitelji moskovskih careva. U Kijevskoj Rusiji i izvan njezinih granica o sigurnosti knezova brinula se njihova družina, tj. najbliži krug kneževih suboraca i blagorodnih ratnika. Kada je 1547. godine formirano Moskovsko Carstvo, car je počeo odabirati među vojnicima svoje osobne tjelohranitelje i ljude za osiguranje carskih rezidencija, uključujući i Moskovski kremlj.

Petrov sigurnosni problem sastojao se u tome što je Ivan Cikler, predvodnik urote, bio bivši pukovnik strijelaca, a strijelci su ubili Petrovog strica i druge njegove rođake za vrijeme ustanka 1682. godine, poslije čega su Petar i njegov brat Ivan uzvedeni na tron. Petar je 1698. godine raspustio i uništio strijelce, u krvi ugušivši njihov ustanak. 

Poslije toga su u carevom osiguranju bile njegove nove gardijske pukovnije – Preobraženska i Semjonovska. To je bila njegova nekadašnja "vojska za igru i zabavu". Obje su pukovnije 1700. godine uzdignute u status Leib-garde ("čuvar" na njemačkom) i postale su osobno carevo osiguranje. Za vrijeme vladavine Ane Ivanovne u Carsku su gardu dodane Izmajlovska i Konjička pukovnija.

Od Carske garde do kozačke pratnje 

Carska je garda odigrala važnu ulogu u ruskim "Dvorskim revolucijama" u 18. stoljeću. Katarina I., Petar II., Ana Ivanovna, Elizabeta Petrovna i Katarina Velika dospjeli su na rusko prijestolje pomoću Carske garde. Garda je postala ozbiljna politička sila koja je krajem 18. stoljeća ujedno bila i toliko korumpirana da je praktički bilo moguće organizirati urotu u njoj i izvršiti ubojstvo cara Pavla I.

Aleksandar I., Pavlov sin i nasljednik, oduzeo je Carskoj gardi status neposrednog osiguranja carske obitelji i 1811. godine su kozaci s juga Rusije i Sjevernog Kavkaza pozvani u Carsku gardu da čuvaju cara za vrijeme njegove europske kampanje 1813.-1814. (Rat šeste koalicije). Oni su formirali eskadron u okviru Leib-gardijske kozačke pukovnije. 

Za vrijeme Bitke naroda u Leipzigu (Saska) 16.-19. listopada 1813. godine kozački je eskadron praktički spasio život Aleksandru I. U presudnom trenutku bitke kozaci pod zapovjedništvom pukovnika Jefremova izvršili su s krila napad na francusku tešku konjicu koja je jurišala na položaj gdje se nalazio Aleksandrov stožer. Čak su i kozački časnici bili naoružani kao obična vojska da bi napad bio što žešći. Kozaci su potpuno potukli francusku konjicu.

Zatim je 1825. godine izbio ustanak dekabrista, što je još više ugrozilo sigurnost carske obitelji. Nikolaj I. znatno je poboljšao sigurnosne mjere. On je 1828. godine formirao Osobni konvoj njegovog carskog veličanstva koji je činilo preko 40 mladih plemića sa Sjevernog Kavkaza. Bili su tu Kabardinci, Čečeni, Kumici, Nogajci i predstavnici drugih kavkaskih nacionalnosti. Zašto su oni, a ne Rusi, izabrani da budu careva garda?

Gorštaci čuvaju caru leđa

Treba imati u vidu da je Konvoj formiran za vrijeme ruske aneksije Sjevernog Kavkaza, tj. za vrijeme Kavkaskog rata 1817.-1864. Povjesničar Dmitrij Kločkov objašnjava: "Služeći u prijestolnici carstva, mladi kavkaski plemići koji su dolazili iz starih tradicionalnih zajednica navikavali su se na europske običaje i europski moral. Najniži činovi u Konvoju zamjenjivali su se svake četvrte godine da bi se tako osigurala rotacija personala. Nikolaj I. je svojim pokroviteljstvom želio pridobiti povjerenje kavkaskih plemića i zaslužiti njihovo poštovanje. S druge strane, ti mladi sinovi kavkaskih knezova u nekom su smislu bili i taoci koji su držani u samom srcu carstva, u neposrednoj blizini ruskog cara."

Uniforma Kozačkog Konvoja bila je etnički stilizirana. Gardisti su nosili tradicionalnu čerkesku (kavkaski muški kaput) ukrašenu čuvenim gazirima (našivenim džepićima na grudima u kojima su nošeni naboji s potrebnom količinom baruta). Od oružja su imali jatagane i šaške (vrsta sablje s jednom oštricom), a ponekad su čak nosili luk i strijelu, i verižnjaču (lančani oklop izrađen spajanjem malih metalnih prstenova). Kozački konvoj bio je paradno carevo osiguranje. Oni su vrlo živopisno izgledali dok su u punom sjaju pratili cara na vojnim paradama i svečanim prijemima na carskom dvoru. 

Ali, oni su bili kadri učiniti mnogo više. Kavkaski kozaci precizno su nišanili i pucali iz sedla, iz sedla su dohvaćali šaškom maramicu sa zemlje, jahali su stojeći u sedlu i podvlačili se ispod konjskog trbuha, i sve to u galopu! Dvorska elita bila je oduševljena Konvojem. Postojala su i određena pravila ophođenja s kavkaskim plemićima koja je osmislio Aleksandar Bekendorf, šef državne sigurnosti Nikolaja I. On je strogo zabranio ruskim plemićima da se podsmjehuju kozacima zbog njihove vjere ili vanjskog izgleda, zabranio je Rusima da se miješaju u vjerske potrebe Kavkazaca, i što je najvažnije, zabranjeno je bilo njihovo tjelesno kažnjavanje. 

Pored Kozačkog Konvoja 1827. godine je formirana Četa dvorskih grenadira. Njihova glavna funkcija bila je počasna straža u dvorcima, straža pored spomenika ruskih careva i za vrijeme svečanih gozbi i prijema. Četu grenadira činili su iskusni stariji vojnici odjeveni u upečatljive zlatno-crvene mundire. Obični ljudi i gosti iz inozemstva doživljavali su ih kao oličenje ratne slave Ruskog Carstva.

Caričino osiguranje bilo je povjereno posebnim kozacima. Bile su to grupe od dva do četiri tjelohranitelja. Povjesničar Igor Zimin kaže: "Za tu su se dužnost birali lijepi i visoki kozaci koji su obavezno nosili bradu. Imali su raskošnu uniformu koju su rado pokazivali tijekom putovanja u inozemstvo, jer su u Europi oni bili pravo oličenje strašnog i vrlo opasnog ruskog kozaka." 

Osobni kozački konvoj njegovog carskog veličanstva postojao je do 1917. godine. Međutim, u doba revolucije u Rusiji nikakvo osiguranje nije moglo sačuvati cara u ogromnom Zimskom dvorcu u centru Sankt-Peterburga. Zbog toga su Nikolaj II. i njegova obitelj boravili u svojim rezidencijama izvan prijestolnice, tj. u Petergofu i Carskom selu. Primjera radi, car Nikolaj je od 1905. do 1909. godine samo četiri puta posjetio Sankt-Peterburg, glavni grad svog carstva. Svuda oko rezidencija bio je kordon i česte su bile kontrole, ali ni to nije sačuvalo cara Nikolaja II. od događaja koji su uslijedili. Vremena su bila suviše nemirna da bi jedan kordon mogao osigurati bilo čiju sigurnost.