Zašto je SSSR stvorio Varšavski pakt?

U drugoj polovici 20. stoljeća Varšavski je pakt generalima NATO pakta neprekidno stvarao glavobolje. Epohu Hladnog rata nije bilo moguće zamisliti bez konfrontacije dva najmoćnija vojnopolitička saveza na svijetu.

Rijetko kome je poznato da Varšavski pakt kao "bedem mira" i "štit socijalizma" nije osnovan u isto vrijeme kada i zapadna Alijansa, nego znatno kasnije.

Savez socijalističkih zemalja

Rukovoditelji SSSR-a i "zemalja narodne demokracije", kako su tada nazivali socijalističke države u Istočnoj i Središnjoj Europi, bili su prilično ravnodušni kada su zapadne sile 1949. godine osnovale Sjevernoatlantski savez. U zemljama istočnog bloka vladalo je mišljenje da je njihova sigurnost dovoljno osigurana bilateralnim obrambenim sporazumima koje je Sovjetski Savez sklopio sa svojim novim saveznicama, kao i prisustvom sovjetskih trupa na njihovom teritoriju. 

Pored toga, SSSR je u Drugom svjetskom ratu podnio ogromne gubitke tako da nije imao dovoljno ekonomskog potencijala i tehničkih sredstava za osnivanje vlastite organizacije poput NATO-a. Bilo je dosta sumnji i u pogledu pouzdanosti vojnih kadrova novih saveznica Moskve od kojih su mnoge do jučer bile u taboru njezinih neprijatelja.

Međutim, s vremenom se ekonomska situacija u SSSR-u počela poboljšavati. Istočnonjemačke, čehoslovačke, poljske, mađarske i rumunjske oružane snage reorganizirane su zahvaljujući naporima stotina sovjetskih vojnih savjetnika po sovjetskom modelu, a mnogi su njihovi časnici prošli obuku u sovjetskim vojnim i vojnopolitičkim obrazovnim ustanovama.

Već 1951. godine je načelnik stožera Grupe sovjetskih trupa u Njemačkoj, general armije Sergej Štemenko, na jednom savjetovanju kojem je prisustvovao Staljin iznio ideju o stvaranju "vojnog saveza bratskih socijalističkih zemalja". Varšavski se pakt pojavio tek poslije smrti "velikog vođe".

Glavni okidač za stvaranje te organizacije bilo je sklapanje Pariških sporazuma 1954. godine između zapadnih saveznica, po kojima se Zapadna Njemačka pridružila Sjevernoatlantskom savezu i osnovan je Zapadnoeuropski savez kao vojnopolitička organizacija europskih zemalja. Tako snažno jačanje pozicija vjerojatnog neprijatelja u središnjoj Europi dovelo je na kraju do potpisivanja Sporazuma o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći, čime je i formalno stvoren vojnopolitički savez socijalističkih zemalja. Taj sporazum je potpisan u Varšavi, u svibnju 1955. godine. Potpisali su ga SSSR, Bugarska, Mađarska, Istočna Njemačka, Poljska, Rumunjska, Albanija i Čehoslovačka.

Pod rukovodstvom Moskve

Zemlje su se obvezale da će pomagati jedna drugoj u slučaju ratne opasnosti, da će osnovati Ujedinjeno zapovjedništvo oružanih snaga u kojoj će članice usaglašavati delegirane predstavnike, te da će poduzimati "druge usuglašene mjere, neophodne za jačanje njihove obrambene moći s ciljem da se ogradi miran život i rad njihovih naroda, da se garantira neprikosnovenost njihovih granica i teritorija, i da se osigura zaštita od moguće agresije". 

U sporazumu je deklarirana ravnopravnost njegovih potpisnica, ali je Sovjetski Savez ipak igrao glavnu ulogu u ovoj organizaciji od prvog dana do njezinog raspuštanja. Nacrti svih najvažnijih dokumenata koje je razmatrao Politički konzultativni odbor kao najviši organ Organizacije Varšavskog pakta (na njegovim zasedanjima sudjelovali su rukovoditelji zemalja-saveznica) najprije su usvajani u Moskvi. 

Sovjetski su generali uvijek bili zapovjednici Ujedinjenih oružanih snaga zemalja-članica Varšavskog pakta i načelnici stožera. Predstavnici drugih vojski u pravilu su bili njihovi zamjenici. 

Dok su Sjedinjene Države pedantno izračunavale financijsko opterećenje za izdržavanje NATO-a i dijelile ga na sve članice saveza, Sovjetski Savez je gotovo cijelo breme troškova hrabro tovario na svoja pleća. Udio SSSR-a u financiranju djelovanja Ujedinjenog zapovjedništva i stožera iznosio je oko 45%, ali je zato Sovjetski Savez snosio preko 90% troškova izdržavanja Ujedinjenih oružanih snaga i održavanja vojne infrastrukture saveza.

Za borbu protiv kontrarevolucije

Vojnopolitički savez Istočnog bloka sovjetsko je rukovodstvo tretiralo kao efikasnu protutežu Sjevernoatlantskom savezu. Nikita Hruščov je za Varšavski pakt rekao da je to "važan stabilizacijski faktor u Europi".

Varšavski pakt je služio Moskvi kao instrument za vođenje vanjske politike, no postao je i važno sredstvo za rješavanje kriznih situacija u socijalističkom bloku.

Za vrijeme mađarskog ustanka (u suvremenoj Mađarskoj se taj ustanak tretira kao revolucija) 1956. godine sovjetske trupe ušle su u zemlju da ukažu "bratsku pomoć mađarskom narodu u zaštiti njegovih socijalističkih dostignuća, u slomu kontrarevolucije i likvidiranju opasnosti od preporoda fašizma", kako je pisalo u naredbi zapovjednika Ujedinjenih oružanih snaga, maršala Ivana Konjeva. Kako se tvrdilo, trupe su djelovale "u skladu s molbom rukovodstva Mađarske Narodne Republike na temelju Varšavskog sporazuma sklopljenog između zemalja socijalističkog bloka".

SSSR je u Budimpešti riješio problem svojim snagama (uz podršku Mađarske narodne vojske i mađarskih specijalnih službi), ali je već za gušenje Praškog proljeća 1968. godine sveobuhvatno angažirao saveznike. U Čehoslovačku su pored sovjetskih trupa ušle i jedinice Poljske, Bugarske, Mađarske i Istočne Njemačke.

Varšavski pakt je istekao 1985. godine i 26. travnja su ga strane bez problema produžile na još 20 godina, ne znajući da neće izdržati ni cijelih pet. Poslije početka raspada SSSR-a, pada socijalističkih režima u Istočnoj Europi i ujedinjenja Njemačke postojanje vojnog saveza izgubilo je svaki smisao.

Varšavski pakt službeno je raspušten na sastanku predstavnika SSSR-a, Bugarske, Mađarske, Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke 1. srpnja 1991. godine u Pragu. Tijekom narednih 20 godina sve bivše saveznice Moskve ušle su u Sjevernoatlantski savez.