Ovi su sportaši pobjegli iz SSSR-a. Kako im je to pošlo za rukom?

Viktor Korčnoj: Godinama pripremao bijeg i napustio obitelj

Bijeg: Srpanj 1976. godine za vrijeme turnira u Amsterdamu 

Šahovski velemajstor Viktor Korčnoj nikada sebe nije nazivao disidentom niti borcem protiv sustava, nego je svoj bijeg opisivao kao "spašavanje karijere". Iako četverostruki prvak SSSR-a, on je u intervjuima zapadnim medijima ipak neprekidno govorio da u vlastitoj zemlji za njega ne postoje ravnopravni uvjeti i da je to u suprotnosti s principima poštene borbe.

Smatrao je da sovjetska vlast bira favorite i pruža im svaku vrstu podrške. "Vlasti su izabrale Karpova za favorita, jer se on idealno uklapa u imidž prvaka: on je Rus, iz zabačenih krajeva, mlad i izuzetno lojalan režimu. Tijekom meča je Karpov imao izuzetnu podšku, oko njega su bili prvoklasni velemajstori i hvalili su ga u medijima", prisjećao se Korčnoj Anatolija Karpova, jednog od svojih glavnih protivnika.

Zbog ovakve kritike Korčnoju je jednom smanjena stipendija i zabranjen mu je izlazak iz SSSR-a, ali već godinu dana kasnije zabrana je ukinuta (usput, za njega se zauzeo Karpov). 1974. godine donio je odluku da emigrira, ali to nikome nije rekao, čak ni vlastitoj ženi ni sinu. Prilikom putovanja u inozemstvo na turnire stalno je u Zapadnu Europu odnosio važne dokumente, fotografije i knjige, a 1976. za vrijeme turnura u Amsterdamu dao je još jedan oštar intervju i shvatio da ovog puta neće moći izbjeći posljedice. Narednog je jutra otišao u najbližu policijsku stanicu i zatražio politički azil. 

Korčnoj nije dobio azil, nego samo dozvolu boravka. Zato je status izbjeglice potražio u Švicarskoj, ovaj put s uspjehom. U SSSR-u je njegova obitelj nakon toga morala preživjeti mnogo teškoća i tešku oskudicu, čega je Korčnoj bio svjestan i prije odlaska. "Mogao sam računati na to da će sinu to donijeti velike teškoće. Ali iskusni su mi ljudi govorili da, kada se donose takve odluke, savijest ne treba igrati ulogu", govorio je on.

Sin Igor je izbačen s fakulteta i pozvan u vojsku kako ni pod kakvim uvjetima ne bi mogao napustiti zemlju pod izgovorom da ima pristup "vojnim tajnama". Shvaćajući to, Igor se nije odazvao na poziv, zbog čega je osuđen te je proveo dvije godine u logoru na Uralu. Supruga Bela nije mogla bez problema čak ni prodati auto, jer se on vodio na muža, a njegovo ovlaštenje bi se svaki put "izgubilo" prilikom slanja iz Švicarske. Korčnoj je osobno od Leonida Brežnjeva tražio da puste njegovu obitelj da mu se pridruži, obraćao se predsjedniku Jimmyju Carteru, pa čak i papi. Vlasti su popustile tek 1982. godine i njegova je obitelj mogla napustiti zemlju.

Ljudmila Belousova i Oleg Protopov: Skrivali se u švicarskim hotelima

Bijeg: Rujan 1979. godine za vrijeme turneje u Švicarskoj

Slavni supružnici su 1964. godine osvojili prvo zlato u povijesti sovjetskog umjetničkog klizanja na Olimpijskim igrama i uspjeh ponovili na sljedećoj Olimpijadi u Grenobleu. Između dviju Olimpijada uspjeli su pokupiti sve moguće titule na svjetskim i europskim prvenstvima. Vijest o njihovom bijegu šokirala je čak i Zapad, jer su oboje bili članovi Komunističke partije, smatrali su se uzornim i patriotski orijentiranim bračnim parom, bili su okruženi sveopćom pažnjom, ljubavlju naroda i živjeli su u trosobnom stanu.

Belousova i Protopov obratili su se švicarskoj policiji prilikom turneje u sastavu Lenjingradskog baleta na ledu, dok su se nalazili u gradu Zugu nedaleko od Züricha. Prema njihovim riječima, odmah su im uzeli sovjetske putovnice, a zatim ih selili iz hotela u hotel. Gdje su se točno nalazili nisu ni oni znali sve dok nisu dobili azil.

Na ovaj očajnički korak oni su se odlučili nakon što je 70-ih godina Ministarstvo sporta više pažnje počelo posvećivati mladim sportašima, dok su legende umjetničkog klizanja dospjele u kategoriju starih i samim tim manje perspektivnih sportaša. Klizači su se žalili da će ih praktički poslati u mirovinu ili da rade kao treneri, a oni su još bili spremni i sposobni i željeli se natjecati. Oleg Protopov je vidio i drugi motiv da se njihova karijera "grubo prekine": "Plašili su se da ćemo, ako osvojimo treću Olimpijadu, ostati u inozemstvu. Podli udarac ispod pojasa." Bračni par nije bio zadovoljan ni financijskim stanjem. Održavajući turneje širom svijeta, gotovo je sav njihov honorar odlazio organizatoru turneja, sovjetskom Goskoncertu. Od 10 tisuća dolara koliko je plaćen nastup u New Yorku, na primjer, oni su dobili samo 53 dolara.

Klizači su na švicarsku putovnicu čekali 16 godina i dobili je tek poslije raspada SSSR-a, 1995. godine. Kada im je oboma bilo 60 godina, htjeli su predstavljati Švicarsku na Olimpijadi 1998. u Naganu, ali, kako se i moglo očekivati, nisu prošli kvalifikacije.

Aleksandar Mogiljni: Pobjegao zbog siromaštva

Bijeg: Svibanj 1989. na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 

Olimpijski i svjetski prvak u hokeju imao je samo 20 godina kada je telefonirao agentima njujorškog kluba "Buffalo Sabres" i tražio da ga izvuku iz Švedske, gdje je sovjetska hokejaška ekipa upravo bila osvojila Svjetsko prvenstvo. Ovi su stigli u Švedsku prvim letom i već sljedećeg dana u Ameriku odveli "najboljeg 20-godišnjeg igrača na svijetu".

Mogiljni je svoj postupak objašnjavao državnom politikom u sportu: "Vidio sam kakav je tu odnos prema starijim kolegama, shvatio sam što će s mnom biti kada dođem u te godine. Kada završe karijeru, oni ostaju bez ičega. Meni to nije odgovaralo." Kasnije je rekao da je kod kuće bio siromašan. "Bio sam pravi siromah! Bio sam olimpijski prvak, svjetski prvak, trostruki prvak SSSR-a. Pritom nisam čak imao ni metar stambenog prostora. Kome treba takav život?"

Sovjetska je strana sve objašnjavala primitivnom pohlepom Mogiljnog. Kada je pobjegao u SAD, potpisao je ugovor od 630 tisuća dolara, kupio kuću, Rolls-Royce i živio kao superzvijezda. U NHL-u je dobio nadimak Aleksandar Veliki i bio najbolji napadač u sezoni 1992./1993. i prvi ruski hokejaš koji je postao kapetan u timu Nacionalne hokejaške lige.

Sergej Nemcanov: Neuspješan bijeg zbog djevojke

Bijeg: Srpanj 1976. godine za vrijeme Olimpijade u Montrealu 

Međutim, nisu svi emigranti iz SSSR-a imali razumne motive. Skandalozan je bio slučaj 17-godišnjeg prvaka Sovjetskog Saveza u skoku u vodu Sergeja Nemcanova 1976. godine. Dok je bio na Olimpijadi u Montrealu, obratio se kanadskom imigrantskom uredu u olimpijskom selu tražeći azil.

Prema verziji SSSR-a, sportaš nije imao uspjeha na Olimpijadi i nije prošao selekciju za reprezentaciju za sljedeće natjecanje u SAD-u. Utučen, potpao je pod utjecaj zapadne propagande i poželio ostati u inozemstvu. Tada su Sovjeti čak optužili Kanadu i SAD za "ispiranje mozga" i otmicu. Poslije susreta s Nemcanovom pod nadzorom kanadskih odvjetnika sovjetska strana je tvrdila da je on bio blijed i da je sa staklenim pogledom kao robot ponavljao frazu "izabrao sam slobodu". Usput, za vrijeme iste Olimpijade na Zapad je prebjeglo još četvero rumunjskih atletičara, ali sva pažnja je bila prikovana za "zlatokosog ruskog Apolona".

Zapadni je tisak širio drugačiju priču: da se Nemcanov zaljubio u skakačicu Carol Lindner iz američke reprezentacije i da je zato odlučio pobjeći.

Ali problem je bio u tome što nije bio punoljetan i što nije mogao dobiti status izbjeglice. Shvaćajući da još ima vremena, Sovjeti su pokrenuli kampanju "Sergeju, vrati se kući", nagovarajući ga da odustane od bijega. Jedna od metoda bila je snimka s porukom njegove bake koja ga je odgojila i molila da se vrati i da je ne ostavi samu. To je upalilo i Sergej se odlučio vratiti, a Kanađani su ga predali pod jednim uvjetom: da se protiv njega ne primjenjuju nikakve represije.

Uvjet je ispoštovan, ali je to bio kraj Nemcanovljeve karijere. Više ga nisu puštali u inozemstvo, a sunarodnjaci su ga doživljavali kao "izdajnika".