Kakav je bio sovjetski sport u Staljinovo vrijeme

Anatolij Jegorov/MAMM/MDF/russiainphoto.ru
Iako je u zemlji vladala masovna propaganda sporta i zdravog načina života, ona je praktički bila odsječena od svih velikih međunarodnih natjecanja. Sportaši su bili nacionalni heroji, no mnogi među njima nisu izbjegli represije.

Praktički je od svojih prvih dana sovjetska vlast propagirala masovan sport i razvoj tjelesne kulture. Za izgradnju nove zemlje bili su potrebni snažni i zdravi radnici, vojnici i seljaci. Zato je država građane od najranijeg uzrasta navikavala na sport. Sačuvan je veliki broj agitacijskih plakata iz različitih godina. "U zdravom tijelu zdrav duh" parola je koju je znala i ponavljala čitava zemlja. 

30-ih je godina propaganda sporta dostigla vrhunac. Grandiozne sportske smotre s tribine mauzoleja promatrali su Staljin, najviše partijsko rukovodstvo i počasni gosti iz inozemstva. Bile su to masovne manifestacije sa sportsko-akrobatskim točkama i demonstracijama snage, sovjetskim zastavama i ogromnim Staljinovim portretima. Teško je bilo dokučiti ima li u njima više sporta ili politike. Jedna od najvećih smotri održana je 1945. godine i bila je posvećena pobjedi u Drugom svjetskom ratu. U njoj je sudjelovalo preko 25 tisuća sportaša iz 16 saveznih republika.

Resorna i dobrovoljna sportska društva

Sport se u SSSR-u razvijao u dobrovoljnim sportskim društvima. Praktički svaki kolhoz, svaka obrazovna ustanova i poduzeće imali su svoje sportske timove. Dobrovoljna društva i sindikati intenzivno su radili na privlačenju novih članova. Na primjer, dok je 1928. godine samo 53 tisuće stanovnika sela sudjelovalo u nekim sportskim sekcijama, do 1935. godine taj je broj nadmašio pola milijuna.

Najveće dobrovoljno sportsko društvo u zemlji bio je "Spartak", osnovan 1935. godine pri sindikatima Zanatske Kooperacije. Dvije godine poslije osnivanja društvo je već imalo preko 120 tisuća članova. Kasnije je ovo društvo primalo radnike iz sfere trgovine, lake i prehrambene industrije, civilne avijacije, cestovnog prijevoza, prosvjete, kulture, zdravstvene zaštite i mnogih drugih oblasti, a sredinom 50-ih imalo je preko 450 tisuća članova.

Također je postojao veliki broj resornih sportskih društava. Na primjer, "Dinamo" koji postoji i danas, društvo je Ministarstva unutarnjih poslova (za vrijeme Staljina bio je to Narodni komesarijat unutarnjih poslova NKVD), a CSKA je Centralni sportski klub vojske. Za njih su se gradili sportski tereni, stadioni i bazeni. Za "Dinamo" je 1928. godine podignut u tom trenutku najveći stadion u zemlji, koji je mogao primiti 25 tisuća gledatelja.

Svoje ekipe imalo je i Ratno zrakoplovstvo. Na primjer, u Moskovskom vojnom okrugu nakon rata Zrakoplovnim snagama je rukovodio Staljinov sin Vasilij. On je također intenzivno radio na razvoju sporta i pri zrakoplovstvu Moskovskog okruga osnovao nogometni, hokejaški i košarkaški tim.

Sam Staljin je volio nogomet. Specijalno za njega je, na primjer, 1936. godine organizirana utakmica na Crvenom trgu i radi toga je na trgu raširen tepih površine 9000 kvadratnih metara. O nogometu su se u Staljinovo vrijeme ispredale legende: jedna od njih glasi da je u pauzi olimpijske utakmice 1952. godine, kada je sovjetska ekipa gubila od Jugoslavije, osobno Staljin telefonirao sovjetskim nogometašima i zaprijetio im da ne smiju izgubiti od "fašista iz Titove ekipe"! Strah koji je igračima utjerao u kosti doveo je do neriješenog rezultata.

SSSR i Olimpijske igre

Sovjetska vlast je dugo godina imala komplicirane odnose s Olimpijskim igrama. Prva Olimpijada nakon revolucije održana je 1920. godine, ali Olimpijski odbor tada još nije priznavao Sovjetsku Rusiju. Sljedeće igre 1924. godine je, s druge strane, ignorirala Rusija. Partija je odbila sudjelovati u "buržoazijskoj" manifestaciji.

Olimpijske igre su se u SSSR-u smatrale neprijateljskima sve do 1952. godine. Na 15. ljetnim igrama u Helsinkiju sovjetski sportaši su sudjelovali prvi put i zauzeli drugo mjesto u ukupnom plasmanu.

Iz ideoloških razloga sovjetski sportaši tih godina nisu sudjelovali ni na svjetskim i europskim prvenstvima. SSSR je umjesto toga 20-ih i 30-ih godina organizirao alternativna natjecanja: Spartakijadu, nazvanu po rimskom predvodniku ustanka robova Spartaku. Na ove turnire su pozivani i sportaši iz drugih zemalja u kojima su postojale socijalističke i radničke organizacije. 

Tako je 1928. godine u Moskvi održana Svesavezna spartakijada, u kojoj je sudjelovalo preko 7 tisuća sportaša, među kojima preko 600 stranaca iz radničkih sportskih organizacija 17 zemalja, od SAD-a do Njemačke.

Vlastiti sport: Od naziva do sportskih disciplina 

SSSR nije odbacivao samo zapadna natjecanja. U okviru kampanje "borbe protiv dodvoravanja Zapadu" vlasti su čak i mnoge sportske termine preosmislile na ruski način. Tako su, na primjer, promijenjeni mnogi nazivi udaraca u boksu. "Aperkat" se nazivao isključivo "udarac odozdo", a "kroše" "bočni udarac", dok je u sportskom hrvanju zahvat "suple" nazvan "izbačaj pregibom". 

Pored toga, SSSR je počeo smišljati svoje sportove. Na primjer, u SSSR-u su 30-ih godina zabranjene istočnjačke borilačke vještine džiju-džicu i džudo. Trebala ih je zamijeniti "ideološki ispravna borilačka vještina" sambo (samoobrana bez oružja). 60-ih godina je ovu vrstu sporta čak priznala međunarodna zajednica i uključila je u niz turnira. 

U SSSR-u je također stvorena jedna igra na temelju odbojke. Lopta se također prebacivala preko mreže između dvije ekipe, no nije se odbijala, nego hvatala. Bila je namijenjena pionirima i nazivali su je "pionirbol".

Sport i represije

Unatoč intenzivnoj popularizaciji sporta, mnogi sportaši nisu izbjegli masovne represije krajem 30-ih godina. One koji su odlazili na turnire u inozemstvu lako je bilo optužiti za špijunažu, a protiv posebno uspješnih prijave su podnosili zavidnici.

Dolazilo je i do apsurdnih slučajeva. Na primjer, Skijaški klub pri Državnom sveučilištu za tjelesnu kulturu, sport, mladež i turizam proglašen je terorističkim. Studenti–skijaši su uhićeni, a rukovoditelj kluba strijeljan.

Na samom treningu uhićen je rekorder u skokovima uvis Nikolaj Kovtun. U logorima je proveo preko 10 godina samo zato što su njegovi roditelji prije revolucije radili na Kinesko-Istočnoj željeznici u Harbinu. Naime, među bivšim radnicima te željeznice i članovima njihovih obitelji provodila se kampanja "likvidacije diverzijsko-špijunskih i terorističkih kadrova".

Nikolaj Starostin

Na temelju prijave u GULAG je dospio i rukovoditelj sportskog društva sindikata "Spartak" Nikolaj Starostin. Prema legendi, pravi razlog za njegovo uhićenje bila je pobjeda njegovog nogometnog tima na Kupu SSSR-a 1939. godine. "Spartak" je tada pobijedio resorni klub "Dinamo", kao i klub pod nazivom "Staljinac". Takvih slučajeva represije u sportu bilo je vrlo mnogo.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće