Sovjetski maršal koji je dotukao nacističku Njemačku (FOTOGRAFIJE)

"Ivan Stepanovič Konjev po upornosti i snazi volje bio je najbliži Žukovu. Imao je dobru intuiciju, vješto je kombinirao moć artiljerije i avijacije s brzinom, silinom i neočekivanošću napada. Konjev je želio vidjeti bojno polje svojim očima i vrlo je pažljivo pripremao svaku operaciju", tako je jednog od najboljih sovjetskih vojskovođa Drugog svjetskog rata okarakterizirao maršal Aleksandar Vasiljevski.

Borbeni put Ivana Konjeva otpočeo je na poljima Prvog svjetskog rata, gdje je mladi dočasnik služio u artiljeriji. Zatim je izbio Građanski rat, u kojem se Ivan Stepanovič borio na strani Crvene armije protiv "Vrhovnog vladara Rusije" Aleksandra Kolčaka u Sibiru i japanskih interventnih trupa na Dalekom istoku Rusije. Po završetku borbenih djelovanja odlučio je ostati u oružanim snagama. 

Početak rata protiv nacističke Njemačke general-lajtnant Konjev dočekao je kao zapovjednik 19. armije razmještene na zapadu zemlje. Njegova vojska je među prvima podnijela siloviti napad Wehrmachta. Ivan Stepanovič je 12. srpnja 1941. godine raportirao stožeru: "Nemam nijednu potpunu i ubojitu formaciju. Front držim zahvaljujući zasebnim organiziranim jedinicama. Već četiri dana nemam podršku naše avijacije. Vojska se žestoko bori protiv kopnenih trupa." 

Konjev je 11. rujna 1941. godine postavljen za zapovjednika Zapadnog fronta, što ga umalo nije koštalo života. Naime, početkom listopada njegove su trupe doživjele stravičan poraz na području Vjazme. Tada je preko 380 000 vojnika ubijeno i ranjeno, a oko 600 000 je zarobljeno. Nijemcima je put prema Moskvi praktički bio otvoren. Ivana Stepanoviča su čekali vojni sud i strijeljanje (njegov prethodnik na toj dužnosti, general Dmitrij Pavlov, koji je također doživio neuspjeh, strijeljan je 22. srpnja). Međutim, zahvaljujući osobnoj intervenciji Georgija Žukova Konjev je izbjegao ozbiljnije posljedice i postavljen je da zapovijeda Kalinjinskim frontom čije su trupe 5. prosinca 1941. godine prve prešle u veliku kontraofenzivu i odbacile neprijatelja 150 kilometara od glavnog grada. 

Vjazma nije bila posljednji neuspjeh pod njegovim zapovjedništvom. Konjev je krajem 1942. i početkom 1943. godine zapovijedao dvjema Rževsko-sičevskim ofenzivnim operacijama. Jedna je bila Žizdrinska, a druga Staroruska. Obje su se izjalovile i završile velikim gubicima sovjetskih trupa.

Niz sjajnih pobjeda pod zapovjedništvom Ivana Stepanoviča otpočeo je odlučujućom Kurskom bitkom u ljeto 1943. godine. Crvena armija je podnijela napade Nijemaca, poslije čega su trupe Stepskog fronta na čelu s Ivanom Konjevom 17. srpnja prešle u ofenzivu, odbacile neprijatelja na prvobitne položaje i nastavile napredovati, oslobodivši Belgorod i Harkov, veliki industrijski centar. Ove trupe su krajem rujna stigle do Dnjepra i odmah ga forsirale, zauzele položaje na njegovoj desnoj obali i u teškim ih borbama uspjele zadržati i proširiti.

Talent vojskovođe Konjev je najbolje demonstrirao u Korsunj-ševčenkovskoj ofenzivnoj operaciji u siječnju i veljači 1944. godine. Djelujući zajedno s trupama generala Nikolaja Vatutina, on je opkolio 59 000 neprijateljskih vojnika u centralnoj Ukrajini, efikasno presijecajući pokušaje proboja. Jedan dio neprijateljskih trupa ipak se uspio probiti, ali su Nijemci u tom obruču izgubili 40 000 ljudi, što ubijenih, što ranjenih. "Sve se pomiješalo u jednu veliku bujicu. Svi su trčali i nitko nije znao kuda i zbog čega trči. Na cestama i izvan cesta stajala su polupana vozila, oruđa, zaprežna kola i stotine leševa vojnika i časnika", napisao je kasnije jedan zarobljeni Nijemac. Ta se bitka pročula pod nazivom "Staljingrad na Dnjepru". Za ovaj uspjeh je Konjev dobio zvanje maršala Sovjetskog Saveza.

Ivan Stepanovič je isto tako zablistao i u Umansko-botošanskoj operaciji u proljeće 1944. godine. Vrlo je pametno primijenio "udarnu šaku" koja se sastojala od tri tenkovske armije i munjevito je reagirao na svaku promjenu situacije na bojnom polju, zahvaljujući čemu su trupe Drugog ukrajinskog fronta pod njegovim zapovjedništvom potukle Osmu njemačku armiju i oslobodile dio Zapadne Ukrajine i Moldavije. Konjevljeva vojska tada je ušla na teritorij Rumunjske i to su bile prve jedinice Crvene armije koje su prešle državnu granicu SSSR-a. Maršal je za dlaku izbjegao smrt kada je njemački lovac otvorio paljbu na njegov automobil prilikom prelaska rijeke Južni Bug. 

Od svibnja 1944. godine do kraja rata Konjev je zapovijedao trupama Prvog ukrajinskog fronta koje su sudjelovale u slomu Grupe armija "Sjeverna Ukrajina" u ljeto 1944. godine, a u zimu i proljeće 1945. u oslobađanju zapadne Poljske i zauzimanju strateški važnog šleskog industrijskog područja. Voska Ivana Stepanoviča sudjelovala je u Berlinskoj operaciji, ali je juriš na "jazbinu zvijeri" povjeren Prvom bjeloruskom frontu na čelu s maršalom Žukovom.

Konjevu nije bilo suđeno da zauzme glavni grad Trećeg Reicha, ali je on ušao u povijest samim tim što je rukovodio posljednjom strateškom operacijom Crvene armije u Velikom domovinskom ratu Sovjetskog Saveza protiv nacističke Njemačke. U Praškoj ofenzivnoj operaciji (od 6. do 11. svibnja) konačno su potučeni ostaci Grupa armija "Centar" i "Jug", zarobljeno je gotovo 860 000 neprijateljskih vojnika i potpuno je oslobođen teritorij Čehoslovačke.

U svojim memoarima objavljenim pod naslovom "Četrdeset peta" maršal Ivan Stepanovič Konjev je napisao: "Kada posjetim Olšansko groblje u Pragu, gdje počiva prah naših vojnika i časnika poginulih u vrijeme Praške operacije, na nadgrobnim spomenicima ukrašenim cvijećem s gorčinom u srcu čitam datum ’9. svibnja’. Rat je u suštini već bio završen, a ljudi su poginuli ovdje, u predgrađu Praga, dok je cijela naša zemlja već slavila pobjedu. Poginuli su u posljednjem okršaju s neprijateljem, neustrašivo dovršavajući započeto djelo."