Jesu li Nijemci pobjeđivali Crvenu armiju nakon Staljingrada?

Poslije sloma Wehrmachta kod Staljingrada otpočeo je period sjajnih pobjeda sovjetskih trupa i on je trajao sve do kraha nacističke Njemačke u svibnju 1945. godine. Pa ipak, Nijemcima je s vremena na vrijeme polazilo za rukom ozbiljno uzdrmati Cvenu armiju.

"Polarna zvijezda" 

Rusija, Demjanski džep.

Njemački savezni arhiv (Bundesarhiv)

Poslije trijumfa u Staljingradskoj bitci sovjetsko je zapovjedništvo shvatilo da je kucnuo čas za konačni obračun i slom neprijatelja na svim frontovima. Stoga je 10. veljače 1943. godine na sjeverozapadu SSSR-a pokrenuta velika operacija "Polarna zvijezda" s ciljem da se njemačke trupe Grupe armija "Sjever" odbace od Lenjingrada i potpuno unište.

Isto toliko važan zadatak bila je likvidacija takozvane Demjanske izbočine koja je zašla duboko u položaje sovjetskih trupa. Crvena armija je godinu dana bez uspjeha napadala to opasno područje, s kojeg je Wehrmachta mogao ugroziti sovjetsku pozadinu.

Ofenziva sovjetskih trupa vrlo je brzo pokazala da nije lako za kratko vrijeme doći do granica Sovjetske Estonije i da su takva očekivanja bila previše "ružičasta". Sovjetska vojska nije obavila odgovarajuće pripreme i izviđanja pa je naišavši na žestoki otpor ukopanog neprijatelja podnijela velike gubitke i s velikim naporom vrlo sporo napredovala.

Zadatak da se odsiječe Demjanska izbočina i opkoli tamošnja 16. njemačka armija realiziran je samo djelomično. Izbočina je na kraju likvidirana, ali su Nijemci uspjeli pravovremeno povući svoje trupe na unaprijed pripremljene obrambene položaje.

Početak ofenzive na Lenjingradskom frontu, 1943.

Vsevolod Tarasevič/Sputnik

"Polarna zvijezda" koštala je Crvenu armiju 280 000 ubijenih i ranjenih vojnika (Nijemci su izgubili preko 78 000 ljudi). Do travnja su Sovjeti napredovali svega nekoliko kilometara i zato su bili prisiljeni obustaviti ofenzivu.

"Poslije sjajnih pobjeda na Donu i Volgi neuspjesi na ovom frontu vrlo su nam teško pali", napisao je maršal artiljerije Nikolaj Voronov: "Jasno je bilo da ovdje nije trebalo pokretati veliku operaciju. Našoj moćnoj tehnici potreban je prostor, a ovdje je ona zaglibila u močvarama. Ponovo se u duši sakupljala ljutnja na one koji prave lijepe planove operacija, a ne potrude se proučiti teren, prometnice, klimu... Mi smo osuđivali vlastitu tehniku na propast, gubili mnogo ljudstva i nebrojene količine streljiva na pravcima gdje očigledno nije bilo nikakve perspektive."

Treća bitka za Harkov

Oslobađanje Harkova. Sovjetska pješadija ispred zgrade Gosproma.

Arkadij Šajhet/russiainphoto.ru

Crvena armija je 16. veljače 1943. godine potisnula neprijatelja i ušla u Harkov, veliki industrijski centar Sovjetske Ukrajine. Ovom gradu, međutim, nije bilo suđeno da dugo uživa u stečenoj slobodi.

Nijemci su pregrupirali snage i 4. ožujka uz podršku avijacije prešli u veliku kontraofenzivu. Iscrpljene sovjetske trupe nisu mogle zadržati taj siloviti napad i počele su se brzo povlačiti s položaja, da bi se 11. ožujka jedinice 2. tenkovskog korpusa SS-a probile do centra grada.

General Pavel Ribalko, koji je rukovodio obranom Harkova, podnio je generalu Filipu Golikovu, zapovjedniku Voronješkog fronta, ovakav izvještaj: "Stvara se kritična situacija. Ja neću moći zadržati grad snagama 19. streljačke divizije i 17. brigade NKVD-a koje nisu dovoljno ubojite. Rezerve nema. Neprijatelj može presjeći sve odstupnice. Streljivo je na izmaku, goriva nema. U gradu imam preko 3000 ranjenika. Ne mogu ih izvesti iz grada... Neprijatelj koncentrira snage za napad i zauzimanje grada." 

Rusija, Harkov, vojnici nacističke divizije Waffen-SS s tenkovima Panzerkampfwagen IV.

Njemački savezni arhiv (Bundesarhiv)

Njemački su tenkovi 13. ožujka prodrli u pozadinu 3. sovjetske tenkovske armije i tako stvorili situaciju u kojoj ona može biti opkoljena. "Riječ ’Harkov’ magično je privlačila vojnike i časnike srednjeg ranga", sjećao se zapovjednik Grupe armija "Jug", feldmaršal Erich von Manstein: "Tenkovski korpus SS-a htio je ’svome fireru’ pokloniti ponovo osvojenu prijestolnicu Ukrajine (Harkov je do 1934. godine bio glavni grad USSR – op. Russia Beyond) kao znak pobjede i zato se najkraćim putem probijao prema njemu."

Poslije neuspješnog kontranapada sovjetske su trupe dobile naređenje da se probiju iz Harkova. Jedinice Crvene armije su do 17. ožujka u obrambenim borbama izgubile preko 86 000 vojnika, što pobijenih, što ranjenih, i učvrstile su se na položajima na istočnoj obali rijeke Sjeverni Donjec, 30 kilometara od grada.

Nijemci su ponovo uspostavili kontrolu u Harkovu i Belgorodu. Međutim, tada je već počelo proljetno topljenje snijega pa su putevi bili blatnjavi, a pristigle su i sovjetske rezerve, tako da neprijatelj nije mogao nastaviti napredovanje. Intenzivnija borbena djelovanja na ovom dijelu fronta obustavljena su. Obnovljena su poslije nekoliko mjeseci, 5. srpnja, kada je počela njemačka operacija "Citadela".

Bitka kod Bautzena

General Karol Świerczewski.

Arhivska fotografija

Posljednji trijumf u Drugom svjetskom ratu Nijemci su proslavili u Saksoniji u travnju 1945. godine. Sjevernije od tog područja sovjetske su trupe već krenule u ofenzivu na Berlin, a ovdje su u pravcu Dresdena napredovale jedinice 52. armije i Druga poljska armija.

Prvobitno se ofenziva sovjetskih i poljskih trupa odvijala vrlo uspješno. One su 16. travnja forsirale rijeku Nisu i probile neprijateljsku obranu, a tri dana kasnije krenule su u juriš na strateški važan grad Bautzen. Ubrzo su se u okolici Dresdena pojavili tenkovi Prvog poljskog tenkovskog korpusa.

Drugom poljskom armijom zapovijedao je general Karol Świerczewski. On je toliko žarko želio da upravo Poljaci zauzmu drevni njemački grad da nije obratio pažnju na ozbiljne probleme koji su iskrsnuli u njegovim jedinicama. Naime, komunikacije su bile suviše razvedene, a tenkovske i mehanizirane jedinice su se u žaru proboja previše odvojile od svoje pozadine.

Nijemci su odmah iskoristili tu grešku. Neočekivano su napali oslabljena krila poljskih trupa i 21. travnja opkolili glavninu Druge poljske armije i nekoliko sovjetskih jedinica.

Tenk JS-2 (ruski IS-2) iz redova poljske vojske koji su zarobili Nijemci.

Arhivska fotografija

Świerczewski nije na vrijeme sagledao razmjere katastrofe koja se bliži i nastavio je ofenzivu na Dresden. Na kraju se zapovjednik Prvog ukrajinskog fronta, maršal Ivan Konjev, morao osobno umiješati i zaustaviti trupe. Jedan poljski časnik kasnije je ljutito prokomentirao ove događaje: "Mora da je Świerczewski bio pijan kada je zapovijedao."

Opkoljene poljske i sovjetske jedinice dugo su se i teško probijale iz obruča na istok. Na kraju je Druga poljska armija izgubila preko 18 000 ljudi (ubijenih, ranjenih i nestalih bez traga), što je bila petina njezinog ljudstva. Gubici sovjetskih i njemačkih trupa nisu poznati.

Nijemci su ipak uspjeli nastaviti ofenzivu i udariti po krilu sovjetskih trupa koje su jurišale na Berlin. Zaustavile su ih svježe rezerve koje su u međuvremenu pristigle. Pa ipak, Crvena armija morala je privremeno odustati od zauzimanja Dresdena. Taj grad je dospio u njezine ruke tek 8. svibnja, na samom kraju rata.