Kako su djeca sovjetskih lidera ratovala u Drugom svjetskom ratu

Jakov Džugašvili

Stariji sin Josifa Staljina Jakov, koji je nosio pravo prezime vođe Džugašvili, dočekao je početak Drugog svjetskog rata kao zapovjednik artiljerijske baterije 14. pukovnije haubica 20. armije.

Međutim, rat je za njega kratko trajao. Već je 16. lipnja 1941. godine zarobljen tijekom borbi u Bjelorusiji.

Nijemci su brzo shvatili tko im je dopao šaka i pokušali su ga na svaki način navesti na suradnju. Jakov je odbio sve njihove prijedloge, izjavivši: "Sram me pred ocem što sam ostao živ."

Radi oslobođenja starijeg lajtnanta Džugašvilija organizirano je nekoliko spasilačkih misija, ali one nisu donijele uspjeh. Njemački prijedlog da Jakova predaju u zamjenu za generale zarobljene kod Staljingrada, koji je Staljinu stigao posredstvom Crvenog križa, ovaj je kategorički odbio. "Nijemci su predlagali da razmijenimo Jašu za nekog od njihovih... Još mi samo fali da s njima trgujem! Ne, rat je rat", prisjećala se Staljinova kći Svetlana Alilujeva riječi svog oca.

S obzirom na to da svog specijalnog zarobljenika nisu uspjeli iskoristiti u propagandne svrhe, Nijemci su promijenili svoj odnos prema njemu od blagog do izuzetno surovog. 14. travnja 1943. godine Jakov Džugašvili bacio se na bodljikavu žicu pod naponom u koncentracijskom logoru Sachsenhausen i odmah ga je strijeljala straža. Je li tako htio skratiti svoje muke ili su ovu smrt inscenirali Nijemci do danas nije poznato.

Vasilij Staljin 

U početku rata mlađi Staljinov sin Vasilij, koji je još 1940. završio školu za pilote, služio je pri glavnom stožeru Ratnog zrakoplovstva u Moskvi. Teško mu je padalo što je u pozadini i nije htio da ljudi pomisle da se sigurno sakrio iza očevih leđa.

Na ljeto 1942. godine Vasilij Staljin napokon je dočekao da ga pošalju na front, a u veljači sljedeće godine imenovan je na dužnost zapovjednika 32. Gardijske lovačke zrakoplovne pukovnije. Aktivno je sudjelovao u zračnim bitkama, izvršivši 26 borbenih letova i oborivši dva neprijateljska aviona.

"Tijekom veljače-ožujka 1943. oborili smo desetak neprijateljskih aviona. U obaranju tri aviona sudjelovao je Vasilij", prisjećao se zapovjednik jedne eskadre pukovnije Sergej Dolgušin: "Pri čemu treba istaknuti da je prvi napadao Vasilij, poslije tih napada avioni su gubili kontrolu i mi bismo ih onda dotukli. Prema našim letačkim zakonima, njih smo mogli pripisati Vasiliju, kao da ih je osobno oborio, ali on je smatrao da su oboreni u grupi. Jednom sam mu to rekao, ali on je odmahnuo rukom i kratko rekao: 'Nemoj!'"

Za komande lovca sin sovjetskog vođe sjedao je bez padobrana. Smatrao je da nema prava da živ dospije u neprijateljske ruke.

Kraj rata pukovnik Staljin dočekao je na dužnosti zapovjednika 286. lovačke zrakoplovne divizije, koja je sudjelovala u Berlinskoj operaciji. Vasilij Josifovič dobio je više od deset odlikovanja, uključujući i tri ordena Crvene zastave, koji je bio jedan od najviše poštovanih u Sovjetskom Savezu.

Leonid Hruščov 

Leonid Hruščov, sin budućeg lidera SSSR-a Nikite Hruščova, postao je iskusan pilot prije Drugog svjetskog rata. Prvi put je sjeo za komande aviona 1933. godine. Za vrijeme sovjetsko-finskog (Zimskog) rata kao dobrovoljac je otišao na front i izveo preko 30 borbenih letova u bombarderu Ar-2.

Rat protiv nacističke Njemačke Hruščov je dočekao u sastavu 134. bombarderske zrakoplovne pukovnije. Često se događalo da je izvodio po 3-4 leta dnevno, ponekad čak bez podrške lovaca.

26. srpnja 1941. godine njegov avion koji se vraćao sa zadatka napala je grupa njemačkih lovaca. Leonid Nikitovič je uspio stići do svojih i sletjeti u izrešetanoj letjelici, ali je teško povrijedio nogu prilikom slijetanja. "Avion se prevrnuo. Strijelac-vezist je izašao kroz svoj otvor, navigator Blinov je ubijen još u zraku, a Leonid je oko sat vremena visio u sabijenoj kabini s glavom nadolje. Uz pomoć mehaničara je izvučen iz kabine i s teškim prijelomom noge poslan u bolnicu...", prisjećao se tog događaja njegov kolega iz pukovnije Viktor Fomin.

Na zimu 1942. godine Hruščov se vratio u stroj i za pokazanu je hrabrost odlikovan ordenom Crvene zastave. Međutim, nije htio ostati u bombarderima nego je poslije preobuke prešao u lovce.

Posljednja bitka starijeg lajtnanta Leonida Hruščova dogodila se 11. ožujka 1943. godine nedaleko od grada Žizdra 300 kilometara od Moskve. Tijelo oborenog pilota nije pronađeno i on se dugo vodio na popisima nestalih.

Timur Frunze 

Timur Frunze imao je dvojicu poznatih očeva. Rođen je u obitelji proslavljenog revolucionara i narodnog komesara vojske Mihaila Frunzea, ali kada je početkom 30-ih ostao siroče bez majke i oca, usvojio ga je Frunzeov nasljednik na mjestu narodnog komesara Kliment Vorošilov.

Odlučivši svoj život posvetiti vojsci, Timur Mihajlovič upisao se u artiljerijsku specijalnu školu. Međutim, vuklo ga je nebo i 1940. završio je školu za vojne pilote.

Od Frunzea je mogao postati pravi as. Za manje od dva tjedna koja je proveo na Sjeverozapadnom frontu u sastavu 161. lovačke pukovnije izveo je 9 borbenih letova, osobno oborio dva neprijateljska aviona i još jedan u grupi.

Međutim, sudbina nije dozvolila Timuru Mihajloviču da u potpunosti razvije svoj talent. 19. siječnja 1942. godine u rajonu grada Staraja Rusa on je zajedno s još jednim avionom ušao u borbu protiv grupe njemačkih lovaca u kojoj je poginuo.

Braća Mikojan

Trojica sinova Anastasa Mikojana, zamjenika predsjednika Vijeća narodnih komesara SSSR-a (šefa vlade), sudjelovala su u Drugom svjetskom ratu. Kao što je bilo uobičajeno za djecu sovjetskih rukovodilaca, oni su se odlučili za avijaciju.

Najstariji sin Stepan je u sastavu 11. lovačke zrakoplovne pukovnije sudjelovao u bitci za Moskvu, izvršivši desetak borbenih letova. Jedan od njih zamalo nije bio koban za Stepana Anastasoviča. 16. siječnja 1942. godine njegov Jak-1 greškom je oborio drugi sovjetski lovac. Pilot je uspio sletjeti s avionom u plamenu na trup. Mikojana koji je zadobio opekotine i slomio nogu stanovnici sela prebacili su u medicinski bataljun.

Do jeseni 1942. godine Stepan Mikojan se oporavio od rana i ponovo uzletio u nebo. Sudjelovao je u Staljingradskoj bitci, gdje je, kako je navedeno u njegovom dosjeu, "uvijek bio tamo gdje je trebalo spriječiti da zračni neprijatelj priđe objektu ili spasiti suborca iz teške situacije."

U istim bitkama sudjelovao je i mlađi Stepanov brat Vladimir, koji je završio ubrzani tečaj za pilote u veljači 1942. Najmlađi pilot u svojoj pukovniji, osamnaestogodišnji Vladimir Anastasovič, poginuo je prilikom svog prvog ozbiljnog borbenog leta 18. rujna 1942.

Kada mu je brat poginuo, Stepan je privremeno skinut s letenja. Prema jednoj verziji, Staljin je pozvao svog sina Vasilija, zapovjednika 32. gardijske zrakoplovne pukovnije, u kojoj je služio stariji Mikojan, i rekao mu: "Timur Frunze je poginuo, Leonid Hruščov je poginuo, Vladimir Mikojan je poginuo, bar njega sačuvaj..."

Pa ipak, do kraja rata kapetan garde Stepan Mikojan izveo je još nekoliko desetaka borbenih letova, a također je sudjelovao u praćenju i čuvanju posebno važnih aviona i vlakova.

Treći brat u obitelji Mikojan Aleksej također je preživio rat. U sastavu 12. gardijske lovačke zrakoplovne pukovnije on je izveo 19 borbenih letova, dok krajem 1944. godine zbog neispravnosti kotača prilikom slijetanja nije zadobio povredu kralježnice i lica. Izašavši iz bolnice, ipak se vratio na nebo i uspješno letio sve do same Pobjede.