Zašto je Staljin dozvolio da mu sin strada u njemačkom logoru?

Jakov Džugašvili

Jakov Džugašvili

Global Look Press
Prema svom prvijencu Staljin se odnosio kao prema običnom sovjetskom vojniku. Otišavši u rat, Jakov Džugašvili se nije našao na toplom mjestu u nekom stožeru, nego je poslan u sam pakao prvih borbenih redova.

"Sramota me je pred ocem što sam preživio", rekao je Nijemcima na saslušanju sin Josifa Staljina, Jakov Džugašvili. Sovjetski vođa, koji je imao krajnje negativan odnos prema dospijevanju crvenoarmejaca u zarobljeništvo, našao se u jednoj od najtežih situacija u životu: neprijatelj je sada imao njegovo dijete.

Komplicirani odnosi

Jakov je bio Staljinov sin od prve žene Jekaterine (Kato) Svanidze. S obzirom da mu je majka umrla ubrzo poslije poroda, a otac sve vrijeme provodio bilo u revolucionarnoj borbi, bilo u progonstvu, dijete je odgajala njegova tetka.

1921. godine, kad mu je bilo 14 godina, Jakov Džugašvili je iz Gruzije stigao u Moskvu i tek tada prvi put vidio oca. Odnosi među njima gradili su se postepeno i uz teškoće.

Staljin je bio kategorično protiv prvog Jakovljevog braka, što je dovelo do sukoba između oca i sina. Nakon toga je uslijedila osobna tragedija u sinovljevom životu: u ranoj dobi umrla mu je kćerka. Pokušao je zatim samoubojstvo i samo zahvaljujući liječnicima iz Kremlja ostao u životu.

Najstariji sin sovjetskog vođe nije se u svemu suprotstavljao ocu. Iako po zanimanju inženjer za turbine, na Staljinov nagovor ipak je završio i Topničku akademiju Crvene armije. U svibnju 1941. godine, mjesec dana prije napada Njemačke na SSSR, poručnik Jakov Džugašvili je postavljen za zapovjednika topničke bitnice.

Zarobljeništvo

Kada je počeo rat, sovjetski vođa nije učinio ništa kako bi zaštitio sina. Ovaj je upućen na front kao obični zapovjednik Crvene armije s jednostavnim očevim riječima: "Idi i bori se!"

Međutim, Jakovu nije bilo suđeno da se dugo bori. Već početkom srpnja 1941. godine jedinice njegove 20. armije opkoljene su u Bjelorusiji, a 16. srpnja u pokušaju proboja stariji poručnik Džugašvili je zarobljen.

Nijemci su brzo shvatili tko im je pao u ruke. Oni nisu planirali prirediti javno pogubljenje sina njihovog glavnog neprijatelja. Naprotiv, željeli su privući Džugašvilija na svoju stranu i iskoristiti ga u propagandnoj kampanji. Namjeravali su mlađeg "Staljinaˮ okrenuti protiv starijeg.

Prema Jakovu su bili vrlo korektni i ljubazni, na saslušanjima su ga ispitivali ne samo o ratnim pitanjima, nego su se interesirali i za njegove političke stavove, diskutirali o Staljinovim metodama upravljanja zemljom, ukazivali sinu na očeve greške i isticali nedostatke boljševičke ideologije. "Obradaˮ zarobljenika, međutim, nije dala rezultate. Džugašvili je odbio surađivati s Nijemcima na bilo koji način.

Ipak, "propagandna mašinerij"a Trećeg Reicha se pobrinula da svi u SSSR-u ubrzo saznaju da je Staljinov sin zarobljen. Iako je Džugašvili na saslušanjima isticao da se u zarobljeništvu našao protiv svoje volje, Nijemci su tvrdili da se dobrovoljno predao. U početku je u to vjerovao i sam Josif Visarionovič.

Vojnika za feldmaršala

Zahvaljujući tome što su u Kremlj uskoro stigli vjerodostojni podaci o okolnostima zarobljavanja njegovog sina i o njegovom ponašanju u zarobljeništvu Staljin je promijenio mišljenje o Jakovu i više ga nije smatrao za izdajnika i kukavicu.

U cilju spašavanja Džugašvilija organizirano je nekoliko misija. U ove operacije su čak bili uključeni španjolski komunisti, koji su poslije poraza u građanskom ratu morali napustiti Španjolsku, a posjedovali su dragocjeno iskustvo u diverzantskim akcijama i partizanskom ratovanju. Međutim, svi pokušaji da se Jakov oslobodi su propali.

Poslije Staljingradske bitke, Nijemci su se posredstvom švedskog diplomata grofa Folkea Bernadota i Crvenog križa obratili Staljinu s prijedlogom da svog sina dobije u zamjenu za feldmaršala Friedricha von Paulusa i nekoliko desetaka visokih časnika 6. armije, koji su se nalazili u sovjetskom zarobljeništvu. Hitler je, naime, obećao njemačkom narodu da će generale vratiti kućama.

Što je Staljin mislio o ovom prijedlogu danas možemo samo nagađati. U poslijeratnom razdoblju vladalo je mišljenje da je na njemački prijedlog vođa SSSR-a hladno odgovorio: "Ne mijenjam vojnika za feldmaršala."

Prema sjećanju Staljinove kćerke, Alilujeve, nešto nakon ovih događaja, u zimu 1943.-1944. godine naživcirani Staljin je spomenuo ovu nerealiziranu razmjenu: "Nijemci su predlagali da Jašu daju u zamjenu za nekog od svojih... Ne pada mi na pamet s njima trgovati! U ratu se sve riješava ratom."  

Maršal Žukov je u svojim "Sjećanjima i razmišljanjima" zapisao da je jednom u šetnji pitao Staljina za njegovog starijeg sina. Ovaj je zamišljeno odgovorio: "Neće se Jakov izvući iz zarobljeništva. Strijeljat će ga fašisti..." A onda dodao: "Ne, Jakovu je smrt draža od izdaje domovine."

Zaista, Džugašvili je nastavio odbijati suradnju, pa se prvobitni blag odnos prema njemu promijenio u izuzetnu surovost. Na kraju, kada nisu uspijeli iskoristiti ga, ni u propagandne svrhe ni u razmjeni, izgubili su za njega svaki interes.

14. travnja 1943. godine Jakov se bacio na bodljikavu žicu pod naponom koncentracijskog logora Zachsenhausen i stražar ga je odmah ustrijelio. Do danas se ne zna da li je na taj način htio okončati svoj život, pobjeći ili su njegovu smrt organizirali Nijemci.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće