Rat koji je protiv Sovjetskog Saveza vodila nacistička Njemačka bio je borba do totalnog uništenja. I dok su agresori u okupiranim zapadnim zemljama nastojali sačuvati kakav-takav privid civiliziranog odnosa prema lokalnom stanovništu, na istoku prema ljudima "niže vrste" nisu imali nikakvih skrupula.
Njemački kazneni odredi pobili su planski na okupiranim teritorijima u SSSR-u sedam i pol milijuna ljudi. Pogubljivani su Židovi, Romi, komunisti, kao i mirni građani osumnjičeni za pružanje pomoći partizanima. Za jednog ubijenog njemačkog vojnika bili su u stanju spaliti cijelo selo zajedno s njegovim žiteljima.
Pored "eskadrona smrti", koji su bili specijalno formirani za uništenje Židova i boljševika, u činjenje ratnih zločina bili su umiješani i vojnici trupa SS-a i Wehrmachta. Intenzivno su im pomagali baltički, bjeloruski, ukrajinski i ruski kolaboracionisti.
Njemačke trupe zauzele su Kijev, glavni grad sovjetske Ukrajine, 19. rujna 1941. godine, a osam su dana kasnije u gradu počela masovna pogubljenja. Prve su žrtve bila 752 pacijeneta lokalne psihijatrijske bolnice.
Neposredno nakon toga na red je došlo židovsko stanovništvo Kijeva. Ljudi su dobili naredbu da se jave 29. rujna u osam sati ujutru u jarugu Babji jar na sjeverozapadnom kraju grada navodno radi popisa i daljnjeg preseljenja. Odbijanje poslušnosti kažnjavalo se smrću.
Na tisuće ljudi išlo je sa stvarima u rukama ususret smrti, bez ikakve svijesti o tome. Oni koji su svoju sudbinu prozreli te ih je uhvatila panika, njemački vojnici na silu su dovlačili. "Mama nas je štitila koliko god je mogla, trudila se da udarci završe na njoj, a ne na nama", sjeća se Genja Bataševa, koja je sve to nekim čudom preživjela. "Ljudi su čupali kosu, histerično vikali, ludjeli. Odjednom sam ugledala bebu kako leži na zemlji i plače.
Fašist joj je prišao i kundakom joj smrskao glavu. U tom sam trenutku vjerojatno izgubila svijest i ne sjećam se što se poslije događalo."
Na mjestu pogubljenja osuđene su stavljali na rub jaruge, po 30 do 40 ljudi i pucali u njih iz mitraljeza. Hitce su zaglušivale glazba i buka aviona koji su letjeli iznad jaruge. Dječica su gurana u ponor još živa.
29. i 30. rujna strijeljano je 33 771 osoba. Na taj su način Nijemci u dva dana uništili gotovo cjelokupno židovsko stanovništvo Kijeva. U Babjem jaru je, prije nego što je Crvena armija oslobodila grad 1943. godine, ubijeno između 70 i 200 tisuća ljudi.
Jedinica 118. policijske brigade upala je u Minskoj oblasti u sovjetskoj Bjelorusiji 22. ožujka 1943. godine ujutro u zasjedu partizanske brigade "Ujaka Vase" Vasilija Voronjanskog. U pucnjavi je ubijeno nekoliko vojnika i ljubimac Adolfa Hitlera, prvak Berlinske Olimpijade iz 1936. godine u bacanju kugle, kapetan Hans Woellke.
Za partizanima koji su se povukli u selo Hatinj krenuo je 118. bataljun kojeg su činili uglavnom ukrajinski kolaboracionisti, kao i zloglasni bataljun SS-a Dirlewanger. Poslije kratke borbe selo je napušteno, a kazneni ga je odred odmah opkolio.
Mještani su nasilno istjerani iz svojih kuća vani i satjerani u šupu i zaključani. Nakon što su Ukrajinci zapalili slamnati krov, unutra je nastala panika. Ljudi su počeli vikati, plakati, moliti za milost i nasrtati na zaključana vrata.
Kada su nakon nekoliko minuta ljudi izbili vrata i počeli bježati iz šupe, policija je osula paljbu iz automatskih pušaka i mitraljeza.
"Sa svojim 15-godišnjim sinom Adamom našao sam se pored zida, ubijeni građani padali su na mene, još živi ljudi bacali su se u gomili, poput nekog vala, iz tijela ranjenih i ubijenih tekla je krv", sjeća se Josif Kaminski. "Zapaljeni se krov obrušio, strahoviti, snažni urlik ljudi se pojačavao. Živi ljudi koji su ispod krova gorjeli toliko su vikali i pokretali se da se krov jednostavno okretao." Kaminski, koji je zadobio teške opekline, nekim je čudom uspio preživjeti, ali je izgubio sina.
U zaključanoj šupi u selu Hatinj bilo je živo zapaljeno 149 ljudi. Od tog su broja njih 75 bili djeca, a najmlađi mališan Tolik Jaskevič imao je svega sedam tjedana. Nakon što su pobili ljude, Nijemci i Ukrajinci opljačkali su, a zatim i spalili selo.
Načelnik stožera 118. bataljuna koji je bio na čelu policije tijekom masakra Grigorij Vasjura uspio je sakriti svoju prošlost i nakon rata mirno živjeti u Sovjetskom Savezu predstavljajući se kao veteran. I tako sve do 1986. godine, kada je ovaj 71-godišnji pripadnik kaznenog odreda otkriven i ubrzo nakon toga strijeljan.
Hatinj nije ni prvo ni posljednje svojetsko selo koje su Nijemci zajedno s njegovim žiteljima sravnili sa zemljom u Drugom svjetskom ratu. Međutim, upravo je ono postalo jedno od najpoznatijih simbola brutalnosti nacista na okupiranim teritorijima SSSR-a.
Grigorij Vasjura
Central Archive of the KGB (State Security Agency) of the Republic of BelarusNa priči o uništenju Hatinja zasnovan je potresan film o Drugom svjetskom ratu "Idi i gledaj" Elema Klimova. "Pomislio sam, svijet za Hatinj ne zna. Za Katyn i strijeljanje poljskih časnika se zna. A za Bjelorusiju ne. Premda je tamo izgorjelo više od 600 sela. Zato sam odlučio snimiti film o toj tragediji", govorio je redatelj.
U noći između 26. i 27. veljače 1943. godine partizani Alekseja Fjodorova napali su mađarski garnizon, smješten u zaseoku Korjukovka u Černigovskoj oblasti u Ukrajini. Racija je bila uspješna, poginulo je 78 neprijateljskih vojnika, osmorica zarobljena, dignuta u zrak tvornica za obradu drveta, zapovjedništvo, željeznička stanica, most i skladište s gorivom. Pored toga, iz lokalnog zatvora oslobođeno je više od sto zatvorenika.
U znak osvete uslijedila je odmazda okupatora koja nije bila usmjerena na partizane, nego stanovnike zaseoka Kurjukovka. Prvog ožujka mjesto se našlo u čvrstoj opsadi odreda SS-a, jedinica 105. mađarske divizije i ukrajinske pomoćne policije.
Pripadnici kaznenih odreda su, navodno provjeravajući dokumente, ulazili u kuće i strijeljali domaćine. Druge su zatvarali u kuće i žive palili, a one koji su uspjeli pobjeći dokrajčivali iz automatskih pušaka. Masovna pogubljenja vršena su u zgradama kazališta, škola, restorana i poliklinika. Tražeći spas 500 ljudi pobjeglo je u crkvu, ali su i tamo ubijeni zajedno sa svećenikom.
"Moja mala kći bila mi je na grudima, kada su počeli pucati u nas u restoranu. Gonili su nas kao stoku na klanje.... Ugledao sam fašista.,... I više se ničega ne sjećam. Moje troje djece su ubijeni. Nisu mogli ni biti ni sahranjeni.... Spalili su ih prokleti krvnici", riječi su preživjelog Jevgenija Rimara.
U dva su dana kazneni odredi spalili oko 6700 ljudi (5612 leševa ostalo je zapravo neidentificirano), što korjukovsku tragediju čini jednim od najstrašnijih ratnih zločina nacista u Drugom svjetskom ratu.
Nakon dva tjedna u zaselak je ušla Crvena armija. Osloboditelje, međutim, nije imao tko dočekati.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
