Istina
Po svemu sudeći, to je istina, jer je Staljin u čitavom svom životu letio samo dvaput po 500 kilometara: kada je u studenom 1943. godine iz Bakua otišao u Teheran sresti se s Rooseveltom i Churchillom i kada se u prosincu iste godine vratio nazad. U svim ostalim slučajevima radije je birao kopneni ili vodeni prijevoz, ma koliko dugo putovanje trajalo. Čak i na konferenciju u Potsdamu 1945. Staljin nije otišao avionom, nego se samo fotografirao pored aviona, a zatim u Njemačku otputovao vlakom.
Ovaj strah je, međutim, bio opravdan. Naime, tih su godina avionske nesreće bile redovna pojava i u njima su ginuli Staljinovi inženjeri i suradnici. Na primjer, do 1933. godine nije postojala godišnja obavezna provjera sposobnosti pilota niti je bilo instrumenata za noćno letenje i letenje u uvjetima slabe vidljivosti. Poslije jedne takve "besmislene i užasne nesreće" Staljin je naredio da se kategorički zabrane letovi za članove Politbiroa i rukovoditelje visokog ranga. Onome tko prekrši zabranu slijedila je stroga kazna.
Neistina
Izmišljotinu o tome da je Staljin operativnu situaciju tijekom Drugog svjetskog rata pratio na globusu (jer se nije razumio u karte) i da je, gledajući u njega, izdavao naređenja, lansirao je njegov nasljednik Nikita Hruščov na XX. kongresu u veljači 1956. godine. "A treba reći da je Staljin operacije planirao na globusu. (Žamor u sali). Da, drugovi, uzme globus i na njemu pokazuje liniju fronta", zabilježio je stenogram kongresa. Na njemu je Hruščov, osim rušenja kulta ličnosti bivšeg vođe i razotkrivanja njegovih zločina, također pokušao predstaviti ga kao totalnog amatera u vojnim pitanjima. To, međutim, nije bilo točno. Staljinovi suvremenici to potvrđuju.
Maršal Aleksandar Vasilevski zapisao je da je od sredine rata Staljin postao "najsnažnija i najupečatljivija ličnost strateškog zapovjedništva", a general Sergej Štemanko ovo je napisao o globusu: "Pored stola, u kutu [Staljinovog kabineta], stajao je veliki globus. Moram, ipak, reći da za stotinu puta koliko sam posjetio kabinet nikada nisam vidio da je on korišten za razmatranje operativnih pitanja. Razgovor o upravljanju djelovanjima na frontu bio bi besmislen na globusu."
Istina
Staljin je rodom bio iz Gruzije i zato je u djetinjstvu govorio na materinjem gruzijskom jeziku. Staljinova je majka željela da on postane svećenik te ga je odlučila poslati u pravoslavnu bogosloviju. No odbili su ga jer nije znao ruski. Tada je ona nagovorila djecu lokalnog svećenika da njenog sina nauče ruski.
"Do osme godine Josif gotovo nije govorio ruski, ali za dvije ga je naučio", kaže povjesničar Vladimir Dolmatov. "Bogoslovsku školu u gruzijskom gradu Goriju završio je s pohvalom. Bio je odličan student na prvim godinama Tifliske bogoslovije. No izbačen je zbog revolucionarne djelatnosti. 1924. godine počeo je sakupljati biblioteku. Do kraja života ona je brojila preko 20 tisuća knjiga. Čitao je do 500 stranica dnevno."
Neistina
Svoj glavni pseudonim, pod kojim je Josif Džugašvili ušao u povijest, izabrao je kada je odlučio napustiti okvire regionalne kavkaske politike. S obzirom na to da podsjeća na riječ "stalj" (čelik) i da je opisivao njegovu glavnu osobinu – čvrstinu – mnogi su smatrali da je Staljin zato izabrao ovo ime. Za njegovog života i neko vrijeme poslije smrti to se pitanje nije analiziralo.
Kasnije se, međutim, ispostavilo da njegov pseudonim nema nikakve veze s čelikom. Međutim, daljnja se tumačenja razlikuju. Najzanimljivija verzija glasi ovako: Staljin je sebi dao takvo ime u čast liberalnog novinara Jevgenija Staljinskog, koji je autor čuvenog prijevoda gruzijske poeme Šote Rustavelija "Vitez u tigrovoj koži". Staljin je bio veliki ljubitelj Rustavelija, a posebno ove njegove poeme, ali iz nekog je razloga najbolje izdanje poeme iz 1889. godine s prijevodom Staljinskog bilo uklonjeno sa svih izložbi, iz svih biblioteka, bibliografskih opisa i ne spominje se u stručnim tekstovima. Povjesničar Viljam Pohlebkin smatra: "Staljin je, izdajući naređenje da se izdanje iz 1889. skloni, brinuo prije svega o tome da ne bude otkrivena 'tajna' o tome zašto je izabrao svoj pseudonim."
Istina
Ona se zvala Lida Pereprigina i u vrijeme veze s 37-godišnjim Staljinom imala je samo 14 godina. On je živio u njenoj kući od 1914. do 1916. za vrijeme progonstva u Sibiru. Za to vrijeme Lida je rodila dvoje njegove djece. Prvo je dijete umrlo, a drugo je rodila u travnju 1917. godine i bilo je zapisano kao Aleksandar Džugašvili (pod pravim Staljinovim prezimenom). U selu su Staljina optužili da je obeščastio maloljetnu djevojku i morao je obećati da će se njome oženiti, no čim je istekla kazna progonstva, Staljin je otišao.
Kasnije je Pereprigina pisala Staljinu i tražila od njega pomoć, ali nije dobila odgovor. Umjesto toga je 30-ih godina morala potpisati da neće širiti "tajnu o porijeklu" njenog sina.
Neistina
Popularan mit o tome da je Staljin čitavog života nosio isti vojnički šinjel, da iza sebe nije ostavio nikakvu imovinu i da je vodio asketski način života nema ništa zajedničko sa stvarnošću. Zapravo, on je bio izuzetno bogat, jer je imao neograničen pristup svim dobrima i privilegijama. Automobili, dače, privatni liječnici, hrana, brojna posluga u svakoj njegovoj rezidenciji, sve to je bilo besplatno i potpuno o državnom trošku. Dok je on bio na čelu SSSR-a, širom zemlje za njega je sagrađeno oko 20 službenih rezidencija i sve su bile opremljene po posljednjoj riječi tehnike. Staljin nikada sa sobom nije nosio novac, jer mu nije bio potreban. Ali je imao i službenu plaću (koju je sam sebi propisao) od 10 000 rubalja (oko 3,2 milijuna rubalja mjesečno u današnjem novcu ili 43 500 dolara), kao i ogromne tantijeme za svoja napisana i prevedena djela.
Istina
Staljina je čuvalo od nekoliko desetaka do nekoliko desetaka tisuća ljudi (na primjer, prilikom njegovog putovanja u Potsdam na ljeto 1945). Prema sjećanjima njegovog tjelohranitelja Vladimira Vasiljeva, čak i na svečanim zasjedanjima, koja su se održavala u Boljšom teatru, osim osiguranja oko zgrade, na ulazima i izlazima i iza kulisa, dvorana je bila prepuna suradnika organa sigurnosti u civilu: na tri uzvanika išao je jedan agent. Nije vjerovao nikome, čak ni svojim osobnim kuharima, i na primanjima je hranu uzimao tek kada bi se netko drugi prethodno poslužio.
A poslijeratnih godina osiguranje Staljinove "Bližnje" dače kod sela Volinskoje moglo se usporediti samo s osiguranjem Hitlerove "Vučje jazbine" (Wolfsschanze): "Jedini put do dače danju i noću kontrolirala je milicija. Bili su to krupni, plećati momci, svi u činu kapetana i bojnika, premda su nosili epolete starijeg vodnika. Šuma oko dače bila je gusto pregrađena bodljikavom spiralnom žicom. Ako bi čovjek čak i uspio kroz nju proći, ne bih bio u njegovoj koži. Na njega bi jurnuli njemački ovčari koji su stražarili pored žice zategnute između stupova", pisao je Vasiljev.
"Sljedeću liniju zaštite činili su senzori doneseni iz Njemačke. Dvije paralelne zrake pouzdano su pokrivale prolaz. Ako bi, recimo, zec skočio između njih, na pultu dežurnog bi se upalila lampica koja je pokazivala u kojem sektoru se nalazi prijestupnik. Zatim se pružala ograda visoka pet metara od debelih dasaka. Na njoj su bili napravljeni prozorčići-puškarnice kod kojih je bila naoružana straža. Slijedila je druga ograda, malo niža. Između njih su bili postavljeni morski signalni reflektori. A pored same kuće dežuralo je osobno osiguranje , tzv. 'devetka'", sjećao se Vasiljev.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
