30. srpnja 1937. godine bila je potpisana Operativna naredba NKVD br. 00447 o "Operaciji represije bivših kulaka, zločinaca i drugih antisovjetskih elemenata". Tako je započeo takozvani Veliki teror. U kategoriji drugih antisovjetskih elemenata mogao se naći svatko. Dovoljna je bila samo nečija dojava pa da budete osumnjičeni za špijunažu ili čak spremanje zavjere protiv Staljina.
U godinu i pol dana uhićeno je preko milijun ljudi, oko 700 000 ubijeno, a ostali su protjerani u GULAG. Tisuće zatvorenika i ubijenih imali su bliske veze sa sportom.
Vasilij Ruso bio je slikar i kipar, ali upravo zahvaljujući njemu SSSR je postao šahovska velesila u kojoj je stasalo toliko prvaka.
Mladi Vasilij Ruso 1900. godine došao je iz provincijske Odesse u prijestolnički Peterburg, kako bi studirao na Akademiji umjetnosti. Igrom slučaja dospio je u restoran Dominik u kojem se igrao šah. I sam je naučio igrati i prvo između ostalog bio opčinjen igrom dame, tom lukavom, tako varljivo jednostavnom i tako misteriozno kompliciranom igrom.
Poslije građanskog rata Ruso se skrasio u Moskvi i u razdoblju između 1920. i 1923. godine, kako je govorio, radio na popularizaciji igranja šaha i dame u Moskvi. Predsjednik Visokog vijeća za fizičku kulturu i sport, Konstantin Mehonošin pozvao je 1924. godine Rusoa da preuzme organizaciju pokreta popularizacije šaha i dame širom Sovjetskog Saveza.
Entuzijast Ruso nije samo osnovao brojne sekcije, već i organizirao prvenstvo u šahu i dami, Svesaveznu sekciju za šah i damu, izdavao časopis posvećen ovim sportovima, pisao priručnike i bio istinski posvećenik svog posla.
Međutim, u vrijeme Velikog terora, Mehonošin je ubijen. On je bio jedan od suradnika Lava Trockog, najvećeg Staljinovog neprijatelja u partijskim obračunima. Krajem tridesetih godina prošlog stoljeća Staljin je odlučio osloboditi se svih trockista.
Neposredno poslije toga iz apsurdnih razloga biva uhićen i Ruso, Mehonošinov štićenik. Šahist je osuđen na pet godina logora. Uslijed teških poslova na sječi šume i vrlo loše ishrane, koja je postala još slabija početkom Drugog svjetskog rata, Rusoovo zdravlje se naglo pogoršalo i on je umro 1942. godine, neposredno pred odsluženje kazne.
Nikolaj Kovtun bio je rođeni talent. Sa 17 godina sudjelovao je na prvim natjecanjima u atletici i bez bilo kakvih priprema skakao u vis 1,70 metara i preko šest metara u dalj.
Iz provincijskog Rostova na Donu gdje je Kovtun studirao i trenirao pozvan je u Moskvu. Trener je bio oduševljen njegovim darom, a i suparnici su ga smatrali genijalnim sportašem. Sjajno je skakao kako u vis, tako i u dalj. Poslije samo tri treninga uspio je savladati i skok s motkom i odmah ostvario odlične rezultate.
Nikolaj Kovtun je 1937. godine bio prvi sovjetski skakač u visinu koji je ostvario rezultat od 2,01 metar. Trener je bio siguran da će uspjeti postići novi rekord, ali je Nikolaj te godine uhićen i to na treningu.
U njegovom stanu obavljen je pretres, a supruzi "narodnog neprijatelja" s bebom naređeno je da napusti Moskvu. Traženo joj je i da se odrekne muža, međutim ona to nije učinila.
Kovtun je osuđen na deset godina i poslan na izdržavanje kazne na krajnji sjever zemlje, u logore Noriljsk i Vorkuta, poznate po zastrašujućim uvjetima za rad na najjačim mrazevima, kao i lošoj hrani.
Iz kojeg razloga je mladi skakač mogao biti uhićen? Jednostavno nije imao sreće s mjestom rođenja... Kovtun se rodio u kineskom gradu Harbin na granici s Rusijom. Njegovi roditelji gradili su tamo željeznicu. Poslije revolucije Sovjeti su prugu prodali Kinezima, a tisuće graditelja vratilo se kući. Međutim, 1937. godine svi oni, kao i članovi njihovih obitelji, proglašeni su špijunima koji su navodno pripremali diverzije u korist Japana.
Poslije deset godina logora i gladi, Kovtun se vratio obitelji 1947. godine. Za suprugu "narodnog neprijatelja" nije bilo posla, a uslijed rata svuda je vladala glad. Međutim, uskoro je Kovtuna zahvatio novi val represije, a 1948. godine donesen državni ukaz o slanju posebno opasnih državnih zločinaca na doživotno progonstvo u udaljene krajeve zemlje. Na taj način htjelo se da se bivši zatvorenici koji su bili svjedoci strahota Velikog terora "sklone" što dalje.
Poslije Staljinove smrti Kovtun je rehabilitiran. Prvo je predavao tjelesni u školi, a kasnije radio na Institutu za fizičku kulturu kao rukovoditelj atletske dvorane. Rehabilitirani su i njegovi rekordi koji su ranije bili izbačeni iz povijesti sporta.
Arčil Mdivani se bavio tenisom od najranijeg djetinjstva. Dvadesetih godina prošlog stoljeća to je bio elitni sport, a Arčilov otac Budu Mdivani ugledni gruzijski političar, koji je htio sinu osigurati sve najbolje u životu. Kada je postao trgovinski predstavnik SSSR-a u Francuskoj, Arčil ga je posjećivao i pratio europski tenis koji je bio napredniji od sovjetskog. Ono što je tamo video Arčil je demonstrirao na terenu u SSSR-u, a na njegovim nastupima tribine su bile prepune. Preselio se u Lenjingrad, postao višestruki prvak i jedan od najboljih tenisača tridesetih godina prošlog stoljeća.
Apolitični Arčil stradao je zbog svog porijekla. Njegov otac bio je boljševik i visokopozicionirani partijski radnik koji je u više navrata obavljao važne funkcije u inozemstvu. Međutim, početkom dvadesetih godina napravio je pogrešan izbor i po pitanju partijske nacionalne politike podržao Lenjina, a ne Staljina. Poslije Lenjinove smrti postao opozicija Staljinu i stao na stranu Lava Trockog. Krajem dvadestih godina prošlog stoljeća bio je uhićen i odrobijao tri godine, ali su se i kasnije, tokom Velikog terora toga prisjetili.
Lavrentij Berija
Javno vlasništvo
Tenisačev otac, majka i brat uhićeni su 1937. godine, dospjevši na "spiskove za pogubljenje" posebno opasnih "štetočina" koje je čekalo strijeljanje bez suđenja i istrage.
Kružila je legenda kako je podmukli Staljinov suradnik Lavrentij Berija odlučio se našaliti s tenisačem i obećao da će pustiti njegovu obitelj iz zatvora ukoliko ovaj pobijedi na turniru. Arčil je posljednjim atomima snage uspio pobijediti, međutim na zabavi poslije meča shvatio je da je to bila prevara i da njegova obitelj neće biti puštena.
Beriji je u ljutnji javno rekao da u njegovoj obitelji nikako ne može biti neprijatelja naroda. Berija mu takvu drskost nije mogao oprostiti.
Arčil je uskoro bio uhapšen. Osuđen je na strijeljanje zbog veze s vođom kontrarevolucionarne trockističke organizacije Budom Mdivanijem (dakle rođenim ocem), kao i zbog pripreme atentata na Beriju.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
