"Ogromno nebo": Kako su sovjetski piloti 1966. godine spasili žitelje Berlina

Sovjetski bombarder Jak-28

Sovjetski bombarder Jak-28

Ralf Roletschek/Roletschek.at/Wikimedia Commons
Prije 54 godine, 6. travnja 1966., kapetan Boris Kapustin i natporučnik Jurij Janov učinili su podvig na nebu iznad Berlina. Na njihovom presretaču Jak-28P istovremeno su otkazala oba motora i piloti su po cijenu vlastitog života usmjerili avion na suprotnu stranu od stambenih naselja.

Toga dana su sovjetski piloti imali manje-više rutinski zadatak - da s aerodroma Finow u Istočnoj Njemačkoj, gdje je bila bazirana 668. bombarderska avionska pukovnija, prebace najnovije avione Jak-28P dalje na zapad, na bazu 35. lovačke avionske pukovnije u Zerbstu. Cilj je bio da se Zapadna grupa armija ojača najnovijim nadzvučnim letjelicama koje djeluju na malim visinama, imaju veliku silu potiska (takav avion je mogao gotovo okomito poletjeti na kratkoj pisti) i najnoviju radioelektronsku opremu.

S druge strane, novi model je imao i dosta nedovršenih konstruktorskih rješenja, očito uslijed žurbe u uvjetima Hladnog rata, što je izazivalo razne kvarove.

Avioni Jak-28P su bili na remontu prije prebacivanja u Zerbst. Izgledalo je da su svi nedostaci otklonjeni, tako da je odred poletio s piste i vinuo se u oblake. Kapustin je bio pilot vodećeg aviona. On je poslije izvjesnog vremena priopćio kapetanu Podberjoskinu, koji je letio u drugom avionu, da se vraća, i naredio mu da nastavi let u zadanom pravcu.

Ispostavilo se da su na Kapustinovom "Jaku" istovremeno otkazala oba motora. To je gotovo nevjerojatno, s obzirom na to da motori rade neovisno jedan o drugome Presretač se naglo nakrenuo u desnu stranu i počeo gubiti visinu. Koliko je cijela situacija tragična piloti su shvatili kada se avion spustio kroz donji sloj oblaka i kada su ispod sebe ugledali Berlin! Rezervoari su bili puni, što je značilo da će pad izazvati snažnu eksploziju i odnijeti mnogo ljudskih života ukoliko se to dogodi u stambenom naselju. Zbog toga se nisu katapultirali.

Iz kasnije dešifriranog razgovora između Borisa Kapustina i Jurija Janova saznalo se da je kapetan nekoliko puta naredio natporučniku da se sam katapultira, ali je ovaj odbio izvršiti naređenje jer bi se u tom slučaju poremetio balans u aerodinamici aviona i više ga ne bi bilo moguće usmjeravati u željenom pravcu.

Piloti su pokušavali pokrenuti motore, ali bez uspjeha. Ujedno su tražili odgovarajuće mjesto za prisilno slijetanje. Najprije su pomislili da bi to mogao biti jedan šumarak (i tada su još imali šanse da se katapultiraju), ali kad su se približili, vidjeli su da je tu groblje, gdje je toga dana bilo dosta ljudi jer su se Nijemci pripremali za Uskrs. Tada su izabrali jezero Stössensee. Na njemu je bila brana s prometnicom, pa je Kapustin povukao ručicu ka sebi da izbjegne automobile. Uspio je u tome, ali je zato izgubio kontrolu i više nije mogao upravljati letom. Avion se srušio u vodu.

To se dogodilo u britanskom sektoru Zapadnog Berlina. Vojnici su odmah stigli na lice mjesta i pristupili izvlačenju aviona. Novitet sovjetske zrakoplovne industrije, tada još uvijek pod pečatom državne tajne, sam im je pao u ruke. Britanci su detaljno proučili sve fragmente, a posebno radar "Orel-D". Zbog toga su pod različitim izgovorima odugovlačili s uručivanjem SSSR-u posmrtnih ostataka poginulih pilota. Učinili su to tek 8. travnja.

Mjesec dana kasnije heroji su posmrtno nagrađeni ordenjem Crvene zvijezde, a u narodnom sjećanju su ovjekovječeni zahvaljujući pjesmi "Ogromno nebo", koja se ubrzo zatim pojavila i godinama bila nevjerojatno popularna u Sovjetskom Savezu.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće