Car Ivan Grozni bio je u braku vrlo nesretan. On je ostao bez prve dvije žene, a treća je umrla samo 15 dana nakon vjenčanja. Međutim, četvrti je brak iz kuta pravoslavne crkve bio nedopustiv, pa je car morao sazvati crkveni sabor da bi dobio blagoslov da četvrti put stane pred oltar. Sabor je istaknuo da se blagoslov za četvrti brak daje isključivo caru i upozorio da nikome drugom ne padne na pamet poći njegovim stopama, inače će biti proklet po crkvenim kanonima.
I četvrti carev brak bio je također neuspješan, premda nije poznato iz kog razloga, ali očigledno ne zbog neplodnosti nevjeste, budući da je car izgubio zanimanje za nju kroz četiri i pol mjeseca. No kako se razići od vjenčane supruge? To je bio veliki problem čak i za cara.
Ruska pravoslavna crkva nerado je dozvoljavala razvod vjenčanih brakova. Jednostavno su morali postojati jaki razlozi. A oni su bili utvrđeni u crkvenom pravu, recimo u Crkvenom ustavu Jaroslava Mudrog (XI.-XII. st.). Tamo je bilo jasno definirano da ni muž ni žena ne mogu sklopiti novi brak dok ne stave točku na prethodni. Pritom teška ili neizlječiva bolest jednog od supružnika nije mogla biti osnova za razvod. Iz dokumenta se vidi da je crkva uvijek propisivala očuvanje braka, čak i kada supružnici nisu službeno vjenčani.
U Ustavu su bili navedeni svi razlozi za razvod braka "ženinom krivicom". Jedan od glavnih bio je pokušaj ubojstva ili potkradanje muža, kao i odlazak na zabave u tuđe kuće bez muža, i naravno, preljuba.
U 17. stoljeću počelo se govoriti - "ženiti se možeš, ali ne računaj na razvod", aludirajući na to kako stvarno stoje stvari u pogledu braka. Generalno je mogućnost razvoda krivicom muža bila u crkvenim tekstovima dozvoljena. Razlog je mogla biti impotencija ("ako se muž ne penje na ženu svoju, rastaviti ih", 12. st.), nesposobnost muža da izdržava obitelj i djecu (recimo, zbog pijanstva). Međutim, dokumenti o razvodu na inicijativu žene zbog prevare ili neke druge krivice muža u Rusiji prije Petra Velikog nisu sačuvani.
Među običnim svijetom, seljacima i siromašnim gradskim stanovništvom, situacija se moglariješiti bijegom od supruga. Zakonom je formalno bila predviđena potraga i povratak odbjeglih žena muževima, dok o odbjeglim muževima nije bilo govora. Uopće uzevši, postojao je izlaz.
Viđenim ljudima, a naročito kneževima i carevima, čiji je život morao biti pobožan, bilo je daleko teže razvesti se. Od 13.-14. stoljeća proširila se praksa zamonašenja nepoželjnih žena i to vrlo često silom.
Sam Ivan Grozni svoje je rođenje na izvjestan način dugovao očevom razvodu. Naime, Solomonija Saburova (1490.-1542.), prva žena kneza moskovskog Vasilija Trećeg (1479.-1533.), tijekom 20 godina njihovog zajedničkog života nije uspjela roditi nasljednika. To što nisu imali djece dovodilo je u pitanje opstanak dinastije Rjurikovič. Vasilij se čak obraćao patrijarhu Konstantinopoljskom za dozvolu da se razvede zbog suprugine neplodnosti, ali patrijarh to nije smatrao dovoljno jakim razlogom.
Vasilij se odlučio razvesti od Solomonije, natjeravši je da se zamonaši, jer nije kod nje mogao naći ništa suvislo što bi moglo poslužiti kao povod za razvod. Vasilija su zbog toga crkveni velikodostojnici oštro osudili. Početkom 1526. godine Vasilij Treći oženio se mladom litvanskom kneginjom Jelenom Glinskom koja mu je poslije tri godine rodila nasljednika, Ivana Vasiljeviča.
Vrlo je moguće da su ovaj "recept" za razvod ruski vladari preuzeli od bizantskih careva. Tako je prva žena Konstantina Šestog Marija Amnijska (771.–797./805.) poslije patrijarhovog odbijanja da Konstantinu dozvoli razvod silom zamonašena i protjerana. Poslije toga Konstantin se oženio drugi put.
Na isti način postupio je i Ivan Grozni, čija je silom zamonašena supruga Ana dobila ime Darija i nastavila živjeti u Pokrovskom manastiru u Suzdalju. U istom manastiru zamonašena je i sljedeća Ivanova supruga Ana Vasiljčikova, koja je umrla 1577. godine.
Posljednji car koji je iskoristio postriženje u svojstvu instrumenta za razvod bio je Petar Veliki. Car se očigledno stidio svog postupka i drugi se put oženio tek 1712. godine.
U vrijeme Petra Velikog crkva je bila podčinjena svjetovnoj vlasti i njome je upravljao sveti Sinod, a patrijaraštvo je bilo ukinuto. Zakon je precizno definirao "pravedne" razloge za razvod kao što su dokazani preljub jednog od partnera, bolest koja je postojala prije braka i koja je onemogućavala bračne odnose (teške spolne bolesti ili impotencija), oduzimanje staleških prava i progonstvo jednog od supružnika ili nestanak jednog od supružnika na više od pet godina.
Statistika pokazuje da su slučajevi razvoda u carskoj Rusiji bili rijetki. Zanimljivo je da su nazakonito rođena djeca bez problema prijavljivana. Izvanbračna djeca mogla su biti dokaz supružničke nevjere i razlog za razvod. Međutim, broj razvoda nije se povećavao. U to doba bilo je i dalje teško razvesti se, čak i uglednim ljudima.
Kneginja Sofija Nariškina 1859. godine odlučila je razvesti se od muža iz ozbiljnog razloga. On joj je, naime, priopćio da se na putu zarazio spolnom bolešću i postao impotentan. Postupak je u ovom slučaju u svetom Sinodu potrajao dvadeset godina, a Nariškina na kraju razvod ipak nije dobila.
Liječnici su knezu Grigoriju Aleksandroviču otkrili sifilis koji je, sudeći po nalazima, dobijen putem odnosa sa ženom, kako su konstatirali. Međutim, smatrali su da je mogao da se izliječi i povrati seksualnu funkciju. Sinod je donio šokantan zaključak da preljub ne može biti dokazan samo na temelju kneževih riječi, a kako su u braku već bila rođena djeca, nisu odobrili razvod. Čak i tako ozbiljne bolesti i dalje nisu smatrane dovoljno valjanim povodom za razvod braka. Mužu je "nalagano da zadrži ženu svoju čak i ako je duševno bolesna i u okovima".
Tako da su ruski plemići problem razvoda od svojih supruga morali nekako rješavati sami. Supružnici su se najčešće jednostavno razilazili. Međutim, muževi koji se nisu razveli i dalje su bili odgovorni za svoje žene, izdržavali ih i dijelili imovinu.
Dolaskom boljševika na vlast pitanje razvoda braka riješeno je kao, uostalom, i mnoga druga, vrlo radikalno. Prema Dekretu o raskidu braka, za razvod više nisu bili nadležni crkveni organi, nego organi sovjetske vlasti, a mogao se provesti na molbu samo jednog supružnika. Sklapanje brakova ili razvod trajali su praktički nekoliko minuta.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
