U čemu je SSSR prednjačio nad ostatkom svijeta?
1. Pravo na odmor i ograničeno radno vrijeme
Čak i prije formiranja SSSR-a, mlada Ruska Sovjetska Republika bila je svjetski lider kada se radi o reguliranju vremena namijenjenog za rad i odmor. Dekret Savjeta narodnih komesara "O odmorima" od 14. lipnja 1918. godine utvrdio je dvotjedni odmor za sve radnike. Pritom je važno da su za vrijeme odmora radnici bili plaćeni. Za to vrijeme u Europi mnoge zemlje nisu propisivale plaćeni odmor za svoje radnike. 1936. godine konvencija Međunarodne organizacije rada "O plaćenim odmorima" propisala je samo šestodnevni godišnji odmor.
Sovjetski Zakon o radu iz 1918. godine propisivao je osmosatno radno vrijeme i 48-satni radni tjedan s tjedan dana odmora. Prema zakonu iz 1922. godine, svi radnici koji su radili barem šest mjeseci u kontinuitetu imali su pravo na dvotjedni odmor.
I premda nisu sve odredbe dekreta iz 1918. i zakona iz 1922. godine odmah našle primjenu u praksi, one su zadržane i implementirane kroz kasnije zakonske regulative. Od 1936. godine pravo na odmor i praznike građanima je garantirao Ustav SSSR-a.
2. Prava žena
Nakon dolaska na vlast, boljševici su radili na tome da izjednače prava muškaraca i žena u novoj državi. 1918. godine sovjetske su žene dobile pravo da biraju svoje zanimanje i mjesto stanovanja, pravo na obrazovanje, na brak i razvod, i imale su iste plaće kao njihovi muški kolege. Zakon o radu iz 1918. godine također je zabranio prekovremeni rad za žene i dao im dva mjeseca plaćenog dopusta prije i dva mjeseca poslije poroda. Za majke koje doje bile su uvedene redovne pauze u radu.
Ustav SSSR-a iz 1936. godine garantirao je ženama jednaka prava "u svim sferama ekonomskog, državnog i društveno-političkog života". To je značilo da su žene mogle birati i biti izabrane. U Kongresu narodnih zastupnika SSSR-a 50% članova bile su žene. Država je također pružala pomoć ženama s više djece, trudnicama i mladim majkama.
1967. uvedene su alimentacije za razvedene žene u visini od najmanje 25% prihoda obitelji koju je napustila. 1968. uslijedilo je plaćeno trudničko bolovanje i porodiljni dopust.
3. Besplatna zdravstvena zaštita
Za razliku od Beveridgeovog modela zdravstvene zaštite, kod kojeg se zdravstvo financiralo putem specijalnog poreza koji su plaćali građani, Semaškov model, nazvan po Nikolaju Semašku (1874.-1949.), prvom narodnom komesaru za zdravstvo u SSSR-u, garantirao je besplatnu zdravstvenu zaštitu za sve.
U ovom su sustavu medicinske usluge pružale državne institucije pod kontrolom Ministarstva zdravstva, financirane iz državnog proračuna. Za sve građane zemlje medicinske usluge bile su jednake i besplatne, sa specijalnim naglaskom na higijeni i prevenciji infektivnih bolesti. Bio je to prvi nacionalni zdravstveni sustav na svijetu, koji su proučile i na koji su se u nekim segmentima ugledale Švedska, Irska, Velika Britanija, Danska, Italija i dr.
Ovaj sustav nije dozvoljavao privatne ordinacije. Sve liječnike zapošljavala je država, a medicinske su ustanove bile organizirane geografski i po hijerarhiji.
4. Dostupnost obrazovanja
Isto se može reći za masovno obrazovanje u SSSR-u. Kada su boljševici 1917. godine preuzeli vlast, Rusija je bila pretežno nepismena zemlja. U Središnjoj Rusiji samo 25% stanovništva bilo je pismeno, a u Sibiru je samo 10-15% posjedovalo neko obrazovanje, dok je u Središnjoj Aziji preko 97% stanovništva bilo nepismeno.
Troškovi obrazovanja su porasli, čineći 13% proračuna SSSR-a. Očigledno je obrazovanje bilo ključno za industrijalizaciju zemlje. U razdoblju od 1917. do 1927. preko 10 milijuna ljudi je opismenjeno. Do 1926. oko 80% gradskog stanovništva umijelo je čitati i pisati. Uvedene su državne škole i obrazovne institucije.
U Sovjetskom Savezu su osnovno i srednje obrazovanje, kao i znanstvena karijera, bili dostupni svim građanima.
5. Masovna izgradnja stanova
Izgradnja novih stanova počela je u SSSR-u 20-ih godina, ali veliki dio gradske populacije i dalje je živio u barakama, skloništima i zajedničkim stanovima. 1924. godine prosječan stambeni prostor po stanovniku grada bio je 5,8 kvadratnih metara, dok je u nekim industrijskim područjima situacija bila tako loša da je osoba u prosjeku imala samo 1,5 kvadrata stambenog prostora. Do 1927. godine sagrađeno je preko 12 milijuna kvadrata novih stanova, ali to nije riješilo problem zemlje sa 140 milijuna građana koja je brzo prolazila proces urbanizacije i industrijalizacije. Situacija je pogoršala 30-ih i uoči Drugog svjetskog rata. Tek za vrijeme Nikite Hruščova problem stanovanja je riješen.
U razdoblju od 1946. do 1952. godine 78 milijuna kvadrata stambenog prostora rekonstruirano je ili sagrađeno, a 45 milijuna individualnih objekata podigli su sami građani. Na 20. Kongresu Komunističke partije 1956. donesena je odluka da se problem riješi za 20 godina i tako je počela masovna izgradnja "hruščovki".
Za izgradnju prvih "hruščovki" od betonskih panela, koje je projektirao Vitalij Lagutenko, bilo je dovoljno 12 dana. Bile su to četverokatnice s jednosobnim, dvosobnim i trosobnim stanovima i ukupno 80 stambenih jedinica. Premda su ove zgrade imale mnogo nedostataka (nizak strop, mala kuhinja i toalet, slabo grijanje i slaba zvučna izolacija), prilika za sovjetske obitelji da konačno steknu vlastiti krov nad glavom bila je neprocjenjiva.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu