Kako je čuveni norveški polarni istraživač Nansen spašavao gladne u Rusiji 1920-tih godina?

Kira Lisitskaya (Foto: Topical Press Agency, ullstein bild/Getty Images)
Zastrašujuće fotografije ljudi iznurenih glađu, koje je Nansen pokazao Zapadu, šokirale su javnost i pomogle mu da organizira pomoć.

Jedan od najčuvenijih Norvežana u cjelokupnoj njezinoj povijesti Fridtjof Nansen dao je ogroman doprinos proučavanju Arktika, nadahnjujući čitave generacije polarnih istraživača za koje je bio istinski heroj. Ostvario je značajne rezultate u zoologiji i oceanografiji i prvi na skijama prešao preko ledenog pokrivača Grenlanda.

Nansen se nije pročuo samo po svojim ekspedicijama i znanstvenim dostignućima. Dobro je poznata njegova humanitarna djelatnost, a Nobelovu nagradu za mir dobio je 1922. godine. Ostala je upamćena pomoć koju je pružao zarobljenim vojnicima u Prvom svjetskom ratu, izbjeglicama u poslijeratnoj Europi i Armencima, žrtvama genocida koji je nad njima izvršila Turska. Posebno mjesto u njegovoj biografiji zauzima stranica vezana za spašavanje gladnih u SSSR-u početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Katastrofa

Jedna od fotografija koju je napravio sam Nansen 1921. u Rusiji

Glavni uzroci strašne gladi koja je zahvatila SSSR tijekom 1921. i 1922. godine bili su Građanski rat koji je poremetio ekonomske veze u zemlji i velika suša koja je uništila petinu cjelokupnih usjeva. Ulje na vatru dolila je sovjetska vlada koja je u ionako teškim uvjetima pojačala prisilno oduzimanje žita od stanovništva.

Na kraju je glad zavladala na ogromnom prostoru naseljenom s više od 90 milijuna ljudi, od stepa u Kazahstanu i Urala do Povoložja, južne Ukrajine i Krima. "Kuće su bile napuštene, bez krovova, s rupama bez prozora i vrata. Slamnati krovovi drvenih kuća odavno su bili skinuti i pojedeni. U selu, naravno, nije bilo životinja, krava, konja, ovaca, koza, pasa, mačaka, pa ni vrana. Sve je bilo pojedeno. Mrtva tišina kraljevala je na snijegom prekrivenim ulicama", sjećao se svjedok tih događaja, sociolog Pitirim Sorokin.

Sovjetskom rukovodstvu situacija je počela izmicati kontroli. Među stanovništvom je počeo opći bijeg, smrtnost je brzo rasla, širio se kanibalizam. Boljševici koji su dugo skrivali stvarno stanje stvari u zemlji bili su prisiljeni u ljeto 1921. godine javno se obratiti svijetu i zatražiti pomoć. I pomoć je stigla.

"Nansenova misija"

Nansen u Harkovu 1923.

Kako bi se zemlje Zapada i sovjetska Rusija, koji su jedni prema drugima bili neprijateljski raspoloženi i nepovjerljivi, mogli dogovoriti o organizaciji i uvjetima pružanja pomoći, bio im je neophodan netko tko je imao autoritet i ugled na obje strane. Pronašli su ga u Fridtjofu Nansenu, koji se u to vrijeme zbog godina prestao baviti arktičkim ekspedicijama te se posvetio humanitarnom radu u okviru Lige nacija. On je stao na čelo osnovanog Međunarodnog odbora za pomoć gladnima u Rusiji, poznatog i kao "Nansenova misija".

U jesen iste godine Nansen je posjetio Rusiju kako bi sam procijenio razmjere gladi. "Najstrašniji je bio odlazak na groblje na kojem se nalazila gomila od 70 -80 golih leševa, među kojima je bilo najviše djece, umrle tijekom posljednja dva dana i dovezene iz prihvatilišta ili skupljenih s ulice", govorio je šokirani Norvežanin. "Grobari nisu stizali sahraniti toliko ljudi, jer je zemlja bila smrznuta, pa je kopanje bilo teško, a gomile tijela nesretnika rasle. Mnogi leševi ostajali su na ulicama ili u kućama, jer nije bilo mogućnosti da se odvezu na groblje."

Kada se vratio iz Rusije, obišao je brojne zemlje Europe i Amerike u kojima je pokazivao fotografije s užasnim prizorima i pozivao ne samo šefove država, nego i obične građane da pomognu gladnima. "Nansenova misija" na kraju je ostvarila suradnju s više od trideset humanitarnih organizacija koje su se aktivno uključile u borbu protiv gladi. Među njima su bili Međunarodna unija za pomoć djeci, Društvo prijatelja (kvekeri), Međunarodni Crveni križ i njegove mnogobrojne regionalne organizacije.

Kako je pomoć organizirana? 

Oko 1922.

U Rusiju su stigle stotine suradnika "Nansenove misije". U dječjim domovima, na željezničkim stanicama i u tvornicama u najviše pogođenim područjima (Povoložje i Ukrajina) otvorene su besplatne menze. U sela su stizale poljske kuhinje koje je Misiji darivala Međunarodna unija za pomoć djeci (ukupno 210). Svaka je mogla nahraniti nekoliko stotina ljudi. Jedna gladna osoba dobivala je dnevno pola litre juhe i malo više od sto grama bijelog kruha. Osim toga, suradnici Misije dijelili su pakete s brašnom, konzerviranim mesom, suhim grožđem, rižom, sardinama, kakaom i drugim namirnicama, koje su slali građani zapadnih zemalja.

Odbor je stalno povećavao isporuke. Tako su količine hrane samo za grad Saratov u Povoložju, u razdoblju od ožujka do svibnja 1922. godine, povećane dva i pol puta. Uopće uzevši, Nansenova organizacija je do ljeta te godine hranila u Rusiji 1,5 milijuna djece i odraslih osoba.

Narodni ljubimac

Nansen u Rusiji 1921.-1923.

"Nansenova misija" nije bila najveća dobrotvorna organizacija koja se borila protiv gladi na prostoru Rusije početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Mnogo većim resursima raspolagala je nedržavna Američka administracija pomoći na koju je otpadalo 90 posto svih isporuka hrane.

Ipak, od svih stranaca koji su gladnom stanovništvu pružali pomoć, Rusi su se najbolje odnosili upravo prema Fridjofu Nansenu. On je dobro poznavao Rusiju i njezine građane, nije otvoreno pokazivao neprijateljstvo prema boljševicima i zalagao se za normalizaciju odnosa između sovjetske vlade i rukovodstva zapadnih zemalja.

Fridjof Nansen nekoliko je puta bio u posjetu Rusiji, pažljivo provjeravajući koliko je djelotvorna bila njegova "Misija". Kada su ga jednom prilikom pitali boji li se putovati po Povoložju u kojem su vladali glad i tifus, odgovorio je: "U mom životu bilo je mnogo gorih situacija. A ovdje je dobar narod teško nastradao."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće