Grandiozni projekti koje su Sovjeti pokušavali realizirati iznad Polarnog kruga

Petina teritorija Rusije se nalazi iznad Polarnog kruga, a na tom teritoriju živi samo 1 % stanovnika Ruske Federacije, tj. 1,5 milijuna ljudi. Permafrost (vječno smrznuto tlo), surova zima u većem dijelu godine, polarni dani i noći – sve to nisu baš idealni uvjeti za život. Pa ipak, važnost razvoja Arktika je uvijek bila očigledna, jer osim ogromnih rezervi prirodnih resursa Sjeverni ledeni ocean predstavlja i najkraći morski put iz Europe u Aziju. U sovjetskom periodu su predloženi vrlo krupni i nevjerojatni projekti razvoja Arktika.

1. Projekt 501: "Mrtva pruga"

Salehard. Spomenik "501. gradilište" (parna lokomotiva Em br. 711-26, koja je korištena u izgradnji Transpolarne magistralne pruge).

Vladimir Smirnov/TASS

Jedan od posljednjih "velikih građevinskih projekata" Josifa Staljina bila je Transpolarna željeznička magistrala. Pruga je trebala spojiti gradove Čum, Salehard, Nadim, Novi Urengoj i Igarku. Bila bi dugačka ukupno 1 300 kilometara i prolazila bi kroz neprohodne šume, rijeke i močvare.

Izgradnja željezničke pruge

Arhivska fotografija

Građen je samo jedan kolosijek, s 28 stanica na svakih 40-60 kilometara i 106 lokacija sa sporednim kolosijekom za mimoilaženje vlakova. Izgradnja je udarnički počela 1947. godine s oba kraja. Prugu je gradilo 80 000 logoraša Gulaga. Naravno, sve je to bilo pod pečatom državne tajne. Na papiru je zapadna dionica bila obilježena brojem 501, a istočna brojem 503.

Sovjetsko rukovodstvo je 1949. godine odlučilo napraviti polarnu prugu od Igarke do Saleharda ukupne dužine 1263 km.

Vitalij Ivanov/Global Look Press

Korištene su stare željezničke tračnice, uglavnom s početka 20. stoljeća. Nisu pravljeni mostovi preko Oba i Jeniseja, jer je bilo planirano da se tokom ljeta rijeke prelaze pomoću skele, a zimi preko leda. Nekoliko godina su tokom zime u led zabijane i zamrzavane klade i pragovi, kako bi mogla proći parna lokomotiva s teretnim vagonima.

Vitalij Ivanov/Global Look Press

Za nepunih šest godina izgrađeno je 700 kilometara pruge, ali dionice nikada nisu spojene. Radovi su obustavljeni 1953. godine, odmah poslije Staljinove smrti. Logori su rasformirani a pruge zapuštene.

Parna lokomotiva na nedovršenoj dionici pruge Salehard – Igarka

Vitalij Ivanov/TASS

U sibirskoj pustoši se još uvjek mogu vidjeti zahrđale parne lokomotive na tračnicama, drvene barake i kule nekadašnjih logora. Jedna takva lokomotiva stoji na postolju na periferiji Saleharda. Tako su mještani ovjekovječili sjećanje na "mrtvu prugu".

Vitalij Ivanov/Global Look Press

Danas je u funkciji samo dionica duga 200 kilometara na relaciji Čum – Labitnangi (grad blizu Saleharda, s druge strane rijeke Ob), gde se zaustavljaju vlakovi iz Moskve i Vorkute. I još nekoliko manjih dionica na području Novog Urengoja je obnovljeno za industrijske potrebe.

2. Nuklearno oružje za Sjeverni ledeni ocean

Nuklearna eksplozija

TASS

Sjeverni morski put je najkraći put iz Europe u Aziju, ali arktički led onemogućava redovnu plovidbu ovim vodama. Da nije tog leda, Rusija bi mogla organizirati ekonomski privlačan tranzit tereta. Interni i međunarodni tranzitni transport bi bio daleko jeftiniji, a samim tim bi se razvijale sjeverne luke i gradovi. Ali kako smanjiti utjecaj leda na plovidbu Sjevernim ledenim oceanom? Sovjetski znanstvenici su ponudili neobično rješenje ovog zadatka.

Nuklearni ledolomac na Arktiku

Roman Denisov/Global Look Press

U arhivima Arktičkog i antarktičkog znanstveno-istraživačkog instituta pronađena je bilješka koju je Staljinu uputio član Geografskog društva, Aleksej Pekarski. On je predložio da se slojevi leda dignu u zrak nuklearnim oružjem. "Zrakoplov s atomskim bombama prolijeće duž trase i razbija led formirajući kanal kojim prolazi karavan brodova", napisao je.

Ledolomac "Moskva" vodi karavan brodova kroz arktički led

David Šolomovič/Sputnik

Staljin je poslao dokument u Arktički institut na razmatranje. Tamo je rečeno da bi primjena atomskog oružja u borbi protiv leda mogla imati "vrlo veliki efekt". Srećom, 1946. godine SSSR nije imao atomsku bombu, ona je napravljena tek nekoliko godina kasnije, a onda se saznalo da je radijacija prateći efekat nuklearne eksplozije i samim tim su sve ekstremne ideje otpale. Pa ipak, ideja primjene nuklearne energije na Arktiku je u neku ruku realizirana. Naime, još krajem 1950-ih su se u Sovjetskom Savezu pojavili prvi nuklearni ledolomci koji mogu neprekidno ploviti u sjevernim vodama. Danas moćni nuklearni ledolomci sprovode brodove Sjevernim morskim putem, a sama ideja daljnjeg razvoja ove transportne arterije postala je dio velikog državnog projekta "Sjeverni morski put".

3. Gradovi s umjetnom mikroklimom

Ruska vojna baza Arktički Trilistnik

Ministarstvo obrane Ruske Federacije/Global Look Press

Arhitektura gradova iznad Polarnog kruga je uvjetovana specifičnom klimom. Zgrade moraju biti na stupovima, kako se toplina ne bi širila na vječno smrznuto tlo koje bi se uslijed toga topilo i tonulo. Također se prilikom izgradnje vodi računa o zaštiti od vjetra.

Časopis "Tehnika omladine", 1961.

Što se tiče estetike i komfora, to je u ovom slučaju sporedna stvar. Tokom 1960-ih, kada su u cijeloj zemlji građene zgrade na isti kalup, takozvane "hruščovke", sovjetski arhitekti su iznijeli originalan prijedlog da arktički gradovi budu pokriveni kupolom.

Projekt naselja u rudniku dijamanata "Udačni"

Sputnik

Opis jednog takvog stambenog naselja u kome su sve zgrade povezane pokrivenim galerijama objavljen je u časopisu "Tehnika omladine", u broju za rujan 1961. godine. U projektu arhitekata S. Odnovalova i M. Cimbala naselje se sastoji od 14-katnih cilindričnih zgrada međusobno spojenih toplim prolazima i infrastrukturnim objektima. U svakom takvom naselju je moglo stanovati od 500 do 10 000 ljudi.

Stambene zgrade u kojima žive radnici rudnika dijamanata "Udačni"

V. Žuravljov/Sputnik

"Osim toga, cilindrični oblik zgrade amortizira nalete vjetra. Zbog toga je zgrada vrlo otporna na oluje", pišu autori projekta. Bilo je planirano da se eksperimentalni projekt realizira u Jakutiji, ali je na kraju podignuta samo jedna galerija između stambenih zgrada u naselju Udačni.

Ruska vojna baza Arktički Trilistnik

Ministarstvo obrane Ruske Federacije/Global Look Press

Pa ipak, danas vidimo da su ideje o naseljima s umjetnom mikroklimom djelomično realizirane u dvama sjevernim ruskim vojnim bazama.

Ruska vojna baza Arktički Trilistnik

Ministarstvo obrane Ruske Federacije/Global Look Press

To su Sjeverni Klever u Jakutiji i Arktički Trilistnik u Zemlji Franje Josipa.

Ruska vojna baza Arktički Trilistnik

Ministarstvo obrane Ruske Federacije/Global Look Press

Objekti su ovalnog oblika i spojeni su trokutastom galerijom, a unutra su prostorije za stanovanje, dvorane, kino, trpezarija, sobe za dnevni boravak, liječnička ordinacija i zimski vrt s raslinjem.

4. Kratko i jasno: promijeniti klimu

Karavan brodova u Moru Laptevih

Roman Denisov/Global Look Press

Ugledni sovjetski klimatolog Mihail Budko je smatrao da je led na površini oceana glavni uzrok hladnoće na Arktiku, te da biu se ovaj prostor postao prikladniji za život, treba naći način da se taj led otopi.

Utovar tereta u zrakoplov

Roman Denisov/Sputnik

On je 1962. godine predložio da se iznad Arktika rasprši pepeo koji se dobija kao otpad u gumarama, pa će potamnijeli led upijati sunčevo zračenje i brže će se topiti. U cilju ubrzavanja procesa Budko je predložio da se površine gdje voda nije zaleđena prekriju monomolekularnom folijom.

A. Nagraljan/Sputnik

Ovaj skup i rizičan koncept, srećom, nije realiziran, kao uostalom i mnogi drugi, ali su istraživanja spomenutog znanstvenika dala ogroman doprinos razvoju suvremenog modela energetski izbalansirane klime.