Što su Sovjeti planirali učiniti ako bi nacisti 1941. zauzeli Moskvu?

Pripadnici sovjetske protuzračne obrane na krovu hotela "Moskva", 16. listopada 1941. Veliki domovinski rat (1941.-1945.)

Pripadnici sovjetske protuzračne obrane na krovu hotela "Moskva", 16. listopada 1941. Veliki domovinski rat (1941.-1945.)

Oleg Knoring/Sputnik
Moskovski metro bio bi dignut u zrak, a drugi bi grad bio proglašen prijestolnicom.

Sredinom listopada 1941. godine nacističke trupe brzo su se približavale Moskvi. Sovjetski gradovi oko ruske prijestolnice jedan su za drugim padali Nijemcima u ruke. Neprijatelj je u svakom trenutku mogao ući u Moskvu.

Staljin je bio poznat po tome što ujutro ustaje kasno, a noću dugo ostaje u radnom kabinetu. On se 15. listopada 1941. godine u 9 sati ujutro obratio svojim suborcima iz Politbiroa. Naređeno im je da organiziraju evakuaciju grada i da istoga dana do večeri napuste prijestolnicu.

Nova prijestolnica 

Veliki domovinski rat 1941.-1945. Obrana Moskve. Pripadnici protuzračne obrane u Parku kulture i odmora

Bilo je planirano da otputuju u Kujbišev (danas je to Samara), 1100 km istočno od Moskve. Kujbišev je iz više razloga izabran za "rezervnu" prijestolnicu SSSR-a.

Prema ruskim mjerilima, ovaj je grad bio relativno blizu Moskve tako da evakuacija nije predstavljala veliki problem. Državnim organima, tvornicama i administrativnim ustanovama od vitalnog značaja za funkcioniranje SSSR-a nije trebalo previše vremena da se organiziraju i ponovo počnu funkcionirati na novom mjestu.

Trg revolucije, 1931. Samara.

Pored toga, Kujbišev je bio relativno dobro zaštićen zahvaljujući trupama koje su tamo bile razmještene. U gradu je već bio baziran Sovjetski volški vojni okrug, a Kujbišev je bio poznat i kao industrijski centar Sovjetskog Saveza koji je imao svoje tvornice, aerodrome i željeznički čvor od vitalnog značaja.

Tog sudbonosnog jutra 15. listopada 1941. godine Državni komitet za obranu SSSR-a na čelu sa Staljinom izdao je naredbu br. 801 koja je predstavljala najstrožu državnu tajnu. U njoj je Glavnom stožeru, Narodnom komesarijatu za obranu, Narodnom komesarijatu Ratne mornarice, Diplomatskom zboru, Predsjedništvu Vrhovnog Sovjeta i Vijeću narodnih komesara SSSR-a naređeno da se hitno presele u Kujbišev.

Staljin je smatrao da će i on ubrzo morati napustiti Moskvu, ali je odlučio ostati u glavnom gradu još jedan dan. S njim su u Moskvi ostali najbliži suradnici: Berija, Mikojan i Kosigin.

Šefu NKVD-a Lavrentiju Beriji naloženo je da rukovodi miniranjem i uništavanjem tvornicaa, skladišta, važnih institucija i infrastrukture od kritične važnosti, između ostalog, i Moskovskog metroa, tj. svega što nije bilo moguće evakuirati u "rezervnu prijestolnicu".

Uznemireni žitelji Moskve doživjeli su miniranje strateške infrastrukture kao siguran znak da se sovjetsko rukovodstvo sprema napustiti glavni grad i ostaviti milijune stanovnika na milost i nemilost nacistima.

Panika u Moskvi

I pored toga što se operacija držala u strogoj tajnosti, glasine o evakuaciji prijestolnice brzo su se raširile. Ujutro 16. listopada 1941. godine Moskovski metro nije otvoren, i to se dogodilo prvi put otkako je napravljen. A nije otvoren zato što su se vršile pripreme za njegovo potpuno uništenje. To je dodatno potaknulo širenje glasina da bi glavni grad SSSR-a uskoro mogao pasti u ruke nacistima. Ubrzo je zatim stanovništvo zahvatila panika.

Mnogi su ostavljali svoje obaveze i imovinu i žurili na željezničke stanice u nadi da će napustiti grad prije nego što u njega uđe neprijateljska vojska. U cijelom je gradu nastao kaos. 

Barikade na ulicama Moskve.

Očevidac ovih događaja Lav Larski kasnije je ovako opisao jednu epizodu užurbane evakuacije: "U tri sata je na mostu došlo do prometnog zastoja. Tamo su stajali kamioni. Umjesto da gurnu kamione s mosta i oslobode prolaz, ljudi su ulazili u njih i zauzimali mjesta. Oni koji su već sjedili unutra očajnički su tukli kovčezima po glavi ove izvana, koji su htjeli ući. A ovi su jedni preko drugih uskakali u prikolice i zbacivali odozgo ’branitelje’ kao vreće krumpira. Ali čim bi ’nova postava’ zaposjela mjesta i kamioni pokušali krenuti, nova gomila ’osvajača’ nagrnula bi na prikolice."

Glavni je grad bio obuzet strahom i panikom. Mnogi su došli na svoje radno mjesto u nadi da će dobiti plaću, ali su umjesto plaće saznali da je rukovodstvo tvornice već "otperjalo". Ozlojeđeni i prepušteni sami sebi, pojedini su se žitelji upustili u pljačku i nasilje.

"U redovima izbijaju tuče, ljudi guše starice, mlađi pljačkaju, a policajci po dva do četiri sata stoje na pločniku i puše: ‘Nismo dobili nikakve instrukcije’, kažu" – tako je paniku u Moskvi toga dana opisao sovjetski novinar Nikolaj Veržbicki.

Bile su potrebne radikalne mjere da se Moskva dovede u red. Nakon trodnevnog kaosa i panike u sovjetskoj prijestolnici, Staljin je 19. listopada 1941. godine izdao ukaz kojim je u Moskvi uvedeno opsadno stanje. U noćnim je satima zabranjeno kretanje vozila i ljudi bez specijalnih dozvola, a policija je dobila dozvolu da "provokatore" strijelja na licu mjesta. 

Staljin drži govor na vojnoj paradi, Crveni trg, 7. studenog 1941.

Možda je Staljinova odluka da on osobno ostane u Moskvi također doprinijela tome da se stanovnici umire, jer su mnogi doživjeli to kao siguran znak da će Crvena armija braniti grad po svaku cijenu.

I zaista, zahvaljujući naporima Crvene armije i onih stanovnika Moskve koji nisu otišli, nisu paničarili i nisu pribjegavali nasilju, nacistima nije pošlo za rukom zauzeti Moskvu niti uništiti sovjetske oružane snage prije zime 1941. godine. A u zimu se već nacistička Njemačka morala suočiti s činjenicom da će rat protiv SSSR-a biti dug i težak.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće