Omiljeni sportovi lidera SSSR-a i Rusije

Vladimir Putin redovno igra revijalne utakmice zajedno s veteranima hokejaške reprezentacije SSSR-a. Izvor: Photoshot / Vostock Photo.

Vladimir Putin redovno igra revijalne utakmice zajedno s veteranima hokejaške reprezentacije SSSR-a. Izvor: Photoshot / Vostock Photo.

Lenjin je bio strastveni šahist, Staljin je više volio rusku narodnu igru gorodki, Brežnjev je bio odličan plivač, a Putin već igra hokejaške utakmice, iako je tek nedavno stao na klizaljke. Omiljeni sport nekog od sovjetskih ili ruskih lidera brzo je postajao popularan u cijeloj zemlji, a Rusija je u tom sportu postizala međunarodne uspjehe.

Osnivač i prvi vođa Sovjetskog Saveza Vladimir Iljič Lenjin bio je veliki ljubitelj šaha. Do danas je sačuvana serija fotografija snimljenih u Italiji 1908. na kojima Lenjin igra šah s poznatim boljševikom Aleksandrom Bogdanovom, a partiju pažljivo prati znameniti ruski pisac Maksim Gorki, kod kojeg je Lenjin tada bio u gostima.

Tijekom prinudne emigracije u Zapadnu Europu Lenjin je zavolio duge vožnje biciklom. Za to je trebalo dosta hrabrosti jer se tada biciklima teško upravljalo i bilo ih je rizično voziti pariškim ulicama. Tijekom jedne od vožnji 1910. na Lenjinov bicikl je naletio automobil. U pismu majci Mariji Aleksandrovnoj Vladimir Iljič je ovako opisao taj incident: ''Vraćao sam se iz mjesta Juvisy kada je automobil naletio na moj bicikl i pregazio ga, a ja sam nekako uspio skočiti u stranu. Prolaznici su mi pomogli zapisati registraciju automobila i posvjedočiti što se dogodilo. Prepoznao sam vozača (vikont je, đavo ga odnio!). Sada smo na sudu... Nadam se da ću dobiti proces.'' Vikont je zaista proglašen krivim i Lenjinu je morao isplatiti znatnu sumu novca. Vladimir Iljič je kupio novi bicikl i nastavio svoje rizične vožnje.

Vladimir Lenjin igra šah s Aleksandrom Bogdanovom u gostima kod Maksima Gorkog u aprilu 1908. Fotografija: Jurij Željabužski.

Slučajno ili ne, ali nakon Oktobarske revolucije najpopularniji sportovi su postali biciklizam i šah. Prvo veliko biciklističko natjecanje održano je 1918., a prvo šahovsko prvenstvo RSFSR-a održano je 1920. Pobjednik ovog turnira bio je budući veliki šahist Aleksandar Aljehin. ''Sovjetska vlast je uvidjela da šah treba postati dio obrazovnog sistema jer doprinosi obrazovanju i podiže opću kulturu nacije u siromašnoj zemlji'', objašnjava svjetski prvak u šahu Anatolij Karpov u dokumentarnom filmu ''Tri velikana sovjetskog sporta''. U cilju poboljšanja zdravlja nacije, država je poticala i razvoj drugih sportova (izuzev tenisa, koji se smatrao ''buržoaskom zabavom''). U Sovjetskom Savezu ljudi se masovno počinju baviti sportom, što u carskoj Rusiji nije bio slučaj.


Staljinova ekipa

I Josif Visarionovič Staljin volio je sport. U sjećanjima suvremenika ostalo je zabilježeno da mu je omiljena bila ruska narodna igra gorodki . Cilj igre je porušiti kraće drvene štapove poredane na različite načine, tako što se gađaju palicom. Poznati konstruktor zrakoplova Sergej Iljušin je u svojim memoarima zapisao: ''Staljin je slušao, ne rekavši ni riječ. Tako je prošlo oko sat vremena. Kada je shvatio koliko je teško donijeti odluku, Staljin je prekinuo raspravu riječima: 'Idemo igrati gorodki'. Prijedlog su svi rado prihvatili. Igra je trajala oko četiri sata uz mnogo veselja i dobrog raspoloženja. Staljin je ovu igru mnogo volio i odlično je igrao. Vješto je pogađao štapove i zadirkivao slabije igrače...''

Narodni korijeni ruskih olimpijskih pobjeda
Ovih dana ruski sportaši bore se za medalje u suvremenim sportovima. Za njihov uspjeh djelimično je zaslužna i jaka sportska tradicija naše zemlje. Ruski vjesnik donosi povijest starih ruskih igara na otvorenom: svajke, lapte i igre gorodki.

U Staljinovo vrijeme nije bilo lako postići vrhunske sportske uspjehe. Sovjetski sportaši uglavnom su se mogli natjecati samo s predstavnicima radničkog pokreta iz drugih zemalja, ali ne i s vrhunskim stranim sportistima. Razlog tome su donekle bili Staljinovi politički stavovi, a donekle pretjerani strah od neuspjeha među sportskim radnicima. Nikolaj Romanov, koji se nakon Drugog svjetskog rata nalazio na čelu sovjetskog ministarstva sporta, o tome je pisao: ''Kada smo sudjelovali na međunarodnim natjecanjima, morali smo pobijediti po svaku cenu, jer bi u suprotnom 'slobodni' buržoaski tisak blatio i sovjetske sportaše, i čitav naš narod... To se događalo više puta. Da bismo dobili dozvolu za sudjelovanje na nekom međunarodnom natjecanju, Staljinu sam morao uputiti pisanu izjavu u kojoj sam jamčio pobjedu sovjetskih sportašta...'' Zato je reprezentacija SSSR-a prvi put nastupila na Olimpijskim igrama tek 1952., iako su sovjetski sportaši i ranije dobivali pozive za sudjelovanje.

Povijesti sovjetskog sporta znatno više je doprinio Staljinov sin Vasilij, koji je bio borbeni pilot i gardista. U prvim postratnim godinama osnovao je i vodio nekoliko klubova koji su pripadali sovjetskom ratnom zrakoplovstvu (VVS). Najpoznatiji su bili nogometni i hokejaški klub u kojima su igrali vrhunski sportaši. U šali se govorilo da je to ekipa Vasilija Staljina. Zanimljivo je napomenuti da je Vasilij tada bio oženjen Kapitolinom Vasiljevom, prvakinjom SSSR-a u plivanju.

Nikita Sergejevič Hruščov, koji je na čelo Sovjetskog Saveza došao nakon Staljina, ostavio je traga u povijesti sovjetskog sporta iako ga nije posebno volio. Uz njegovo odobrenje pokrenut je sudski proces protiv Eduarda Streljcova, talentiranog nogometaša i člana sovjetske nogometne reprezentacije koja je osvojila olimpijsko zlato. Iako optužba nije dokazana, veliki nogometaš je po naredbi Hruščova poslan na prinudni rad, što ga je koštalo osam godina karijere. S druge strane, u Hruščovljevo vrijeme održana je prva Spartakijada naroda SSSR-a, koja je bila domaći pandan Olimpijskim igrama.

Hruščovljev nasljednik Leonid Brežnjev bio je vrstan plivač i vozio je trkačke automobile, a volio je gledati hokej i umjetničko klizanje. Bio je to ''zlatni vijek'' ovih sportova. Poznato je da je Brežnjev navijao za CSKA (Centralni klub Sovjetske armije). Zato su upravo hokejaši i umjetnički klizači iz ovog vojnog kluba u to vrijeme bili najbolji u zemlji (a često i u svijetu).

U Brežnjevljevom dnevniku možemo pročitati: ''9. ožujak 1978. Održao sam sastanak Politbiroa. Primio sam Arafata. Gledao sam hokej... 1. svibanj 1978. Prisustvovao sam proslavi 1. maja na Crvenom trgu. Navečer sam gledao hokejašku utakmicu između reprezentacija SSSR-a i Finske (10:2).''


Odbojka usprkos teškoćama i uspon badmintona

Prvi predsjednik postsovjetske Rusije Boris Jeljcin ovako se prisjećao svoje ljubavi prema sportu još od školskih dana: ''Odmah sam zavolio odbojku i mogao sam je igrati danima. Sviđalo mi se što me lopta sluša i što u nevjerojatnom skoku mogu spasiti gotovo izgubljenu loptu. Nedostaju mi dva prsta na lijevoj ruci, pa sam imao teškoće s prijemom lopte. Zato sam osmislio poseban način prijema lopte pri kojem mi nedostatak prstiju nije smetao...''

U vrijeme Borisa Jeljcina tenis je dobio veliku podršku u zemlji. Fotografija: Photoshot / Vostock Photo.

Poznato je da je Jeljcin volio tenis. Zahvaljujući zanimanju šefa države za ovaj sport, tenis je dobio financijsku podršku i medijsku pažnju. Muška reprezentacija Rusije, koja do tada nije postizala zapaženije uspjehe, dva puta je (2002. i 2006) pobijedila u Davis Cupu, najprestižnijem ekipnom tenis natjecanju. ''Jeljcin je dao značajan doprinos razvoju tenisa u našoj zemlji'', rekao je za časopis Itogi Šamil Tarpiščev, bivši trener teniske reprezentacije SSSR-a i savjetnik predsjednika za fizičku kulturu i sport sredinom 1990-ih. ''Naši državnici i političari su i ranije igrali tenis. Poznato je da su Molotov i Berija često odlazili na teniski teren. Kada se Jeljcin pred svima pojavio u šorcu, s reketom u ruci, kao da je ponovo otkrio ovaj sport.''

Eduard Streljcov, sovjetski Pele u gulagu
Bio je legenda još za života, jedan od prvih sportskih buntovnika. Prošao je dug put od državnog tima SSSR-a do prisilnog rada u Sibiru. Na sebe je navukao toliki bijes da ga čak ni ogromna popularnost nije uspjela spasiti od gulaga.

Bivši ruski predsjednik i aktualni premijer Dmitrij Medvedev u mladosti je bio kajakaš i bavio se atletikom. Kao predsjednik Rusije predano je promovirao badminton. Njegov trud nije bio uzaludan: na Olimpijskim igrama u Londonu Nina Vislova i Valerija Sorokina osvojile su za Rusiju prvo olimpijsko zlato u badmintonu.

Sadašnji predsjednik Rusije Vladimir Putin ima zvanje džudo i sambo majstora sporta (više puta je bio prvak Lenjingrada). Nosilac je počasnog crnog pojasa u karateu, džudou i taekwondou. Putin voli i skijanje. ''Iskusan je skijaš, skija dobro i brzo, ima dobru tehniku ali i jedan nedostatak koji pokušavam ispraviti kada skijamo zajedno'', kaže za list Izvestija predsjednica Skijaške i snowboard federacije RF Svetlana Gladišova. ''I po hodu se primjećuje da mu jedna ruka ide unaprijed, a to se događa i kada skija.''

Posljednjih nekoliko godina Putin je zavolio hokej. Prvi put je stao na klizaljke 2011., a sada redovito igra revijalne utakmice zajedno s veteranima hokejaške reprezentacije SSSR-a. Najbolji pokazatelj Putinovog odnosa prema sportu je nedavna zimsla olimpijada u Sočiju. Za ruskog predsjednika je organizacija Zimskih olimpijskih igara bila stvar prestiža.